OSOBNI sveMIR

Ovih dana moja prijateljica gubi svoju BITKU sa karcinomom dojke. BORILA se 10 godina, hrabro i svim srcem i sada njezino srce odustaje, ona nestaje. Prije 4 godine smo zajedno sjedile na onkološkom odjelu primajući terapiju i sanjale o psihološkom centru za žene oboljele od karcinoma. Maštale smo o centru koji će biti dostupan svima koji se žele baviti sobom i koji PUT PREMA SEBI vide kao siguran put u VLASTITO ZDRAVLJE. Snovi su nam se ostvarili i nastala je udruga SVE ZA NJU. Kada se sjetim tih dana obuzme me radost i sjeta. U protekle 4 godine je njezinom zaslugom Sve za nju postala etablirana udruga sa vlastitim prostorom u Kneza Mislava u kojoj djeluje psihološki centar za sve oboljele žene. Ja više nisam u toj udruzi, put me odveo u OSOBNI SVEMIR, odlučila sam slijediti poziv svoje duše koja je vrištala da želi drugačije. I tada mi se to činilo iracionalnim, pitala sam se što mi je, zašto napuštam ono što sam svim srcem stvarala i upuštam se u nešto skroz novo. I danas, kada mi naviru uspomene, shvaćam što se desilo.

Ona se BORILA. Bila je jaka u toj borbi, no ostaje činjenica da se borila, da nije PRIHVATILA. Kada se borimo, znači da mislimo da imamo neprijatelja kojeg želimo pokoriti, pobijediti. Cilj nam je izaći iz bitke kao pobjednik. U tu svrhu upotrebljavamo različite pristupe i strategije, želimo upoznati neprijatelja na različite načine, no ustvari bavimo se neprijateljem, tj. posljedicom, a ne i uzrokom zašto je uopće došlo do neprijatelja. Zaboravljamo da smo svi rođeni da budemo prijatelji, da iskazujemo ljubav jedni drugima, to nas i vjera uči, da smo stvoreni na sliku i priliku Božju, a Bog je svemoguć, njemu je zdravlje normalna pojava. Vjera nas uči i da ljubimo drugoga, pa i neprijatelja, kao samoga sebe. I onda, hop, društvo nas je lobotomiralo, reklo nam je da je karcinom prijetnja, neprijatelj, da se protiv njega treba boriti,….. Halo, KRIVO, SKROZ KRIVO. To je društvena obmana, a mi se kao slijepci povodimo za njom, ne slušamo svoju pravu prirodu, nego vjerujemo ono što nam govore. Farmaceutske industrije ne bi bilo da nema bolesnih, oni se jako trude da nas uvjere da bez lijekova ne možemo, to im je nužnost, od toga žive. I ne kažem da lijekovi nemaju koristi, sigurno imaju, u krajnjoj liniji, i ja sam se liječila klasičnom medicinom, međutim, OD NJIH NEMA KORISTI ako ne pronađemo UZROK BOLESTI, jer lijekovima samo liječimo posljedicu, a ne i uzrok. Da lijekovima, ali samo ako u njih vjerujemo i ako se bavimo uzrokom. Tada su beskrajno učinkoviti.

Moja V. nije bila spremna duboko se zagledati u sebe, riješiti uzrok, ona se uporno i konstantno bavila posljedicom, hrabro je tražila nove lijekove, metode, liječnike, protokole,… I na kraju ju je to koštalo glave, od previše zračenja joj otkazuje srce, liječnici su digli ruke, učinili su sve što mogu, sada je sve na njoj. I iako bih vrištala i voljela da je drugačije završilo, znam da je sve to što se dešava najbolje za nju, da je to bio njezin svijetli put. Znam da je duša vječna i da je ovo samo smrtnost ovog fizičkog tijela i da će ona prije ili kasnije spoznati da je KLJUČ U NAMA SAMIMA, da smo mi oni koji se razbolijevaju i oni koji se samoozdravljuju, isključivo tako da spoznamo da smo daleko od sebe i da se približimo sami sebi, da budemo ono što jesmo.

I nije V. jedina, proteklih nekoliko godina otišle su gotovo sve moje kolegice koje su se BORILE protiv karcinoma. Ostale su one koje su shvatile da im je karcinom prijatelj, da je to zadnja šansa koja nam kazuje da ne živimo sebe, da smo daleko od svojih potreba, da smo prema sebi krvnici, a ne prijatelji, da tražimo potvrdu svoje vrijednosti na pogrešnom mjestu.

Zašto je tako teško baviti se sobom i tražiti uzrok unutar sebe?! Zato što to iziskuje promjenu, a ljudi se toga najviše plaše. Iracionalno, jer život je jedino i isključivo promjena, nema ravne linije, jer i na bolničkim aparatima ravna linija znači smrt, i grčevito se držeći postojećeg dovodimo se do stanja smrti, ne nužno fizičke, već duhovne. I duša se nakon nekog vremena i umori i odustane i tada fizičko tijelo odlazi u autodestrukciju, pojede samo sebe, jer ustvari samo postojanje bez smisla nema smisla. Koja je svrha u tome da živimo nesvjesno, da nam dani prolaze maglovito, da u njima živimo ne sebe, nego ono što drugi kažu da trebamo živjeti.

Neki krenu u rad na sebi i onda brzo odustanu, takva je bila i moja V. Zašto je to tako? Zato što je svaki početak jako bolan i težak. Ako usporedimo sebe i svoj život kao ogromnu kantu, karcinom dobijemo kada nam je kanta puna smeća, kada smo indoktrinirani svim i svačim. Radom na sebi se diže poklopac sa kante i to smeće unutra jako smrdi, a nije ga lijepo niti vidjeti. I tada se čovjek prepadne i odustane, pomisli da mu do tada barem nije smrdilo, što znači da je to pogrešan put jer trebalo bi mu biti bolje, a ne gore. Greška. Super da smrdi, super da je loše, jer to znači da možemo uzeti rukavice i kvačicu za nos i početi izbacivati to smeće. Najteže je krenut, nakon nekog vremena naviknemo i rudarski kopamo dok ne ispraznimo kantu, a tada kad je ispraznimo, dobro je opreremo i u nju posadimo cvijeće. To je put do zvijezda, put do sebe. Često je posut trnjem, no kada se popnemo do zvijezda zaboravljamo na to trnje, vidimo samo beskraj i ljepotu postojanja, vidimo sebe u punom sjaju, čisti od straha, bijesa, gorčine, zavisti, ljubomore, zamjeranja, bolesti, sumnji, …. samo smo ljubav, radost i veselje. I takvu frekvenciju privlačimo u svoj život, sve je oko nas ljubav i radost, samo postojanje je radost. I takvi znamo svoju svrhu i smisao, živimo je punim plućima, ljubeći sebe i sve oko sebe.

To želim mojoj V. , ako ne u ovom, onda u idućem životu.

I danas kad razmišljam, nas dvije smo stvorile SVE ZA NJU. Tada još nisam znala da ne možeš napraviti ništa za nikoga, ako prvo ne napraviš na sebi. Kada očistiš sebe, onda si svjetlo i ne moraš se nuditi da drugim svijetliš pute, oni te iz svog mraka pronađu sami, privučeni tvojom energijom ljubavi i mira. Pomažeš im samim svojim postojanjem, koje govori da je moguće biti dobro, daje ljudima nadu, oni ti vjeruju i neki od njih se odvaže slijediti tvoj put.

I iako tada to nisam razumjela i mučila sama sebe pitanjima zašto želim izaći iz Sve za nju, danas mi je sve potpuno jasno. Danas imam svoj life coach centar koji se zove OSOBNI SVEmir. Osobni MIR je SVE, bez njega nema ničega. I kad svatko od nas pronađe taj svoj osobni mir, on postaje jedno sa svime što je, sa čitavim svemirom. SVE – MIR, mir je sve. Sve je mir.

Stoga, ne pitajmo se ponekad zašto nešto želimo napraviti a to nam se čini iracionalnim, nego vjerujemo našem svijetlom putu, vjerujmo našoj intuciji i duši koja nas vodi kroz život. Opustimo se i prepustimo se, nemojmo se boriti, jer borba znači da mislimo da imamo neprijatelja. Život nam je prijatelj, on nas želi, nemojmo se protiv njega boriti. I karcinom je prijatelj, mada tako ne zvuči, on je upozorenje da smo na krivom putu i da jedino što trebamo napraviti je skrenuti na pravi. Na put prema sebi. U svoj osobni SVEmir.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: