PRIČA O LJUBAVI PREMA SEBI

08/02/2011 Antony de Mello, Meditacija ljubavi

„Prijeđimo sada na analizu greške koja se mnogima dešava u odnosima sa bližnjim, kada pokušavamo  stvo­riti čvrsto uporište u  promjenljivoj struji života.

Mislite na osobu čiju ljubav želite da osvojite. Želi­te da joj postanete važni? Hoćete da budete jedini za nju? Hoćete da se ta osoba interesira za vas i upusti se u trajnu vezu s vama? Ako je tako, dobro otvorite oči: vi nerazumno pozivate tu osobu da vas prihvati u ek­skluzivnom smislu, pozivate je da ograniči vašu slobodu prema svom nahođenju, da kontrolira vaše ponašanje, vaše planove, vaš razvoj – sve to isključivo za dobrobit njenih interesa. To je kao kada bi vam ta osoba rekla: „Ako želiš da budeš jedino biće za mene, moraš se podvrgnuti mojim uslovima, jer od trenutka kada presta­neš  zadovoljavati moja očekivanja, prestat ćeš biti  jedino biće za mene”. Vi ste htjeli da budete jedini toj osobi, zar ne? Automatski morate platiti cijenu gubit­kom svoje slobode – morate  plesati u ritmu koji vam nameće ta osoba, isto kao što očekujete da drugi plešu u vašem ritmu, ako žele da budu jedini za vas.

Upitajte se sada vrijedi li platiti tako visoku cenu za ono što zauzvrat dobijate. Zamislite kako govorite toj osobi čiju ljubav tražite: „Ostavi mi slobodu da budem onakav kakav sam, da mislim svojom glavom, da idem za vlastitim ukusima i težnjama, da se ponašam na način koji mi najviše odgovara”. Tražeći tako nešto, vi tražite nemoguće. Kada zahtijevate od nekoga da budete jedino biće za njega, to suštinski znači kako se trebate ozbiljno  potruditi ne bi li učinili sebe prijatnim toj osobi. Na toj točki, vi gubite svoju slobodu. Razmišljajte o ovome koliko god vam volja, ali potrudite se da to i shvatite.

Može se desiti da na kraju odlučite: „Draža mi je mo­ja sloboda od tvoje ljubavi”. Ako morate  birati izme­đu „biti s nekim”, ali u zatvoru, ili da hodate sami i slo­bodni, šta biste izabrali? Sada recite toj osobi: „Slobodan si da budeš onakav kakav si – da misliš svojom glavom, da ideš za svojim ukusima i težnjama, da se ponašaš onako kako ti najviše odgovara”.

Kad izgovorite ove rijeci, desiće se jedna od slijedeće dvije reakcije: ili će ih vaše srce odbaciti, i postaćete svije-sni kakvi ste – dakle neko tko se kaci za druge i suštinski ih koristi (tada pažljivo analizirajte vaše lažno ubjeđenje da ne možete  živjeti niti da budete sretni bez te oso­be); ili će vaše srce iskreno izgovoriti te rijeci, i tada, u tom trenutku, nestaće svaka kontrola, svaka obmana, svako iskorištavanje, svaka posesivnost i ljubomora: „Slo­bodan si da budeš ono što jesi – da misliš svojom gla­vom, da ideš za svojim ukusima i težnjama, da se pona­šaš na način koji ti najviše odgovara”.

Zapazićete još jednu stvar: konkretna osoba prestat će tada  biti jedina i najvažnija za vas. Ostaće važna na isti način kao što je to zalazak sunca ili neka simfo­nija, isto kao što je svako drvo unikat po sebi, nezavisno od plodova koje vam može dati. Vaša najdraža osoba neće pripadati isključivo vama, već svima i svemu, odnosno nikome i ničemu – baš kao zalazak sunca ili neko drvo. Ponavljajte ove reci: „Slobodna si da budeš ono što jesi…” Izgovarajući ih, oslobađate sami sebe – sada ste spremni za ljubav. Jer, kada se zakačite za biće koje volite, ono što tada nudite nije ljubav, već samo lanac  koji će okovati ili vas ili to biće. Ljubav može postojati samo u slobodi.“

Tekst je divan, ali moram se vratiti na dio prve rečenice „Prijeđimo sada na analizu greške koja se mnogima dešava u odnosima sa bližnjima,…“

Moje iskustvo govori da GREŠKE NEMA. Sve što nam se dešava nije greška, nego sabiranje životnog iskustva. Kako bismo mogli znati što ljubav je kada ne bismo iskusili što ona nije?!

Da bismo iskusili, nije dovoljno o tome samo čitati ili slušati tuđa iskustva, nego naprosto kroz to iskustvo proći, osjetiti ga na vlastitoj koži, proživjeti ga u potpunosti. To je prolazak kroz mrak da bismo došli do svjetla, no ako iskustveno kroz to ne prođemo nećemo  znati sa sigurnošću živimo li u mraku ili u svjetlu. Taj mrak jako plaši, to je nešto u što čovjek pri punoj svijesti ne bi nikada zakoračio, barem ne dobrovoljno. Zašto bi se u konačnici bavili mrakom, kada je svijetlo sve što želimo?! Zato što je mrak sve ono što smo nataložili u sebi kroz svoje živote, djetinjstvo, odrastanje, to je sve ono što jako skrivamo od sebe, međutim odnosi sa drugim ljudima svako malo „dirnu“ u taj mrak što vidimo kada se razbjesnimo, osuđujemo, tražimo greške, ljutimo se, želimo nekoga ispraviti, promijeniti, zahtijevamo da nas netko sluša, da nas voli, prihvaća, …. Ustvari kroz prizmu tog mraka gledamo na svijet oko sebe i baš zato treba hrabro u njega zakoračiti, osjetiti ga, i vidjeti da nam on ništa ne može. Što ga jače osjetimo, što mu se jače prepustimo, to ćemo ga se brže osloboditi i oko nas će nastati svjetlo.

Ja sam se opirala tom mraku godinama, naprosto nisam bila spremna zakoračiti u njega, grčevito sam odbijala pogledati svoj život očima istine, a ne kroz prizmu privida onoga što želim vidjeti.

No život se pobrinuo da me gurne, vrlo okrutno i iznenada. I kad sam krenula padati nisam vidjela kraja, bilo je strašno, izgubila sam se, čvrsto tlo pod nogama je nestalo, nije više postojalo ništa što sam ikad bila, samo sam padala i prolazila kroz vlastiti mrak i pitala se hoću li to izdržati i ima li sve to smisla  te zašto se sve to baš meni dešava. I onda sam stala i okrenula se oko sebe i vidjela samo pustoš, sve ono što mi je tada bilo bitno je nestalo, naprosto isparilo. Našla sam se bolesna, ostavljena i izdana od supruga, bez novaca, sa neraščišćenom poslovnom situacijom, fizički umorna i iscrpljena od liječenja, bez previše nade što će biti sutra,…. no u tom trenu, iako je oko mene bila pustoš i nisam vidjela perspektivu, samo sam se nasmijala, udahnula i rekla sama sebi „iako je tako, ja želim živjeti, osjećam sreću što živim u svakoj stanici svog tijela, osjećam zahvalnost što osjećam ovaj dan i što imam priliku nešto napraviti, ne znam još što, ali to nije niti bitno, ionako ne znam što nosi sutra, odlučujem živjeti u danas i ovdje i veseliti se tome“. To je bilo moje ponovno rođenje, taj dan sam prvi puta osjetila ljubav same prema sebi, voljela sam se uprkos svom mraku, voljela sam svoje postojanje, prvi put sam ga vidjela u punom sjaju. I iako je sve oko mene, na svjetovnom nivou, izgledalo gotovo i srušeno, ja sam tek počela živjeti i ispred mene je stajala blistava budućnost, jer sam otkrila ljubav i svjetlo svoga bića.

I zaista je bilo tako, vrlo brzo se našao i novac i sve što je trebalo da se okolnosti moga života promijene i pokrenu u smjeru koji tada nisam mogla niti očekivati.

No, o tome svemu, što je bilo i što je nastalo, sutra ili nekog drugog dana. Odlučila sam ovdje napisati priču o svom putu prema sebi, ne bih li drugima dala nadu i volju da krenu svojim putem. Pisati ću je onako kako mi dođe i tempom koji meni odgovara.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: