NE MOŽEŠ IZBJEĆI LEKCIJE KOJE SU TI DANE KROZ ŽIVOT

Sve odnekud počinje pa tako i naš ovotjelesni život počinje od začeća. Neki kažu i puno prije, da djeca biraju svoje roditelje puno prije nego se začnu, da međusobna komunikacija počinje i godinu dana prije začeća u kojoj nova duša koja je spremna za inkarnaciju priprema svoje roditelje da odrade u svom životu sve što je potrebno kako bi bili upravo onakvi kakve  duša koja se sprema utjelesiti treba da uz njih dobije iskustva koja su joj potrebna. Kad osjećamo ili znamo da sami biramo svoje roditelje upravo i isljučivo zato jer su oni najbolji za sva iskustva koja trebamo proživjeti u ovom životu, onda nema razloga da se na njih ljutimo, da im zamjeramo, da se bavimo time što bi bilo kad bi bilo i da nastavljamo svoj zreli život vezani i dalje pupčanom vrpcom sa njima. Pupčana vrpca postoji i kada uz roditelje postoje nerazriješene emocije, blokade, traume, kada ih krivimo za većinu lošega što nam se u životu dogodilo, kada mislimo da to nismo zaslužili ili da su nas trebali voljeti ili o nama brinuti bolje i više. Naši roditelji su naš izbor, naš put i najbolje za nas. To znanje donosi razumijevanje i oprost, rezanje pupčane vrpce i odgovoran život u kojem znamo da smo mi kreatori svog života, svoje sudbine, kormilari svog broda. Mnogi protrate život kriveći druge, ne shvaćajući da je kormilo u njihovim rukama i da u svakoj sekundi svog života mogu sve izmijeniti, te usmjeriti svoj brod u sasvim drugom smjeru. Ove sekunde, baš sada.
Da ne mislite da je tako bilo oduvijek sa mnom i da je kod mene to išlo lako, iznosim kratki osvrt na svoje djetinjstvo, koje sam dosta dugo krivila za moje „nedaće“, te u tome tražila izliku da ne preuzmem odgovornost svog života u svoje ruke. Bilo je puno lakše reći krivi su roditelji, da su bili više „na mojoj strani“ bilo bi sve drugačije, nego ih duboko i istinski prihvatiti, zahvaliti im se za sve što su mi dali i odgovorno kreirati svoj život. I taj proces je kod mene dugo trajao, čak i kada sam počela „raditi na sebi“ trebalo mi je nekoliko godina da to shvatim, osjetim i osvijestim. Danas su moji roditelji osobe koje čvrste stoje iza mene, koje prihvaćam sa svim njihovim vrlinama i manama i nemam potrebu mijenjati ih ili kriviti za ono što se dešavalo. Iako možda priča ne zvuči tako, nije mi namjera „pljuvati“ po njima, nego pokazati da svi mi prolazimo kroz isti ili sličan put, svi imamo neka zamjeranja prema svojim roditeljima, ma kako god oni dobri bili. To je normalno, jer nikada nam nitko ne može biti po mjeri, po našim očekivanja, ma koliko god se trudio, jer očekivanja su sama po sebi nepotrebna. Ono što nosi život i lakoću je prihvaćanje. No, da bismo naučili prihvaćati, moramo prvo proći kroz neprihvaćanje, a za to nas služi naš dosadašnji život i sva iskustva koja smo proživjeli, te prvenstveno naši roditelji, osobe na kojima to možemo najbolje odvježbati, barem u prvom dijelu života. Oni postavljaju temelje svih naših rana, a onda dalje kroz život biramo partnere, prijatelje, suradnike,…. upravo zato da bismo osvijestili te rane i da bismo ih kroz te osobe imali priliku „izliječiti“, tj. duboko razumjeti i oprostiti.
Moje djetinjstvo je bilo obično građansko djetinjstvo, imala sam požrtvovane roditelje koji su me voljeli i sve bi napravili za mene, međutim to su pokazivali na način koji meni tada nije bio razumljiv. Njihova ljubav se sastojala u tome da nam osiguraju krov nad glavom, da uvijek imamo što jesti, da smo uvijek pristojno obučene, da budemo zdrave, školovane, … radili su po čitave dane, uništavali svoje živote da bi meni i mojoj sestri pružili sve ono što njima nije bilo pruženo i što su oni tada mislili da donosi sreću i ispunjenje. Moja mama je prirodno inteligentna osoba (i tata je, ali on nije imao takvih ambicija), no nije imala prilike školovati se dalje nakon srednje škole, te je njezin glavni životni moto bio da joj djeca budu školovana i cijenjena. I dala je sve od sebe da to bude tako, radila od jutra do kasno uveče, bila pod pritiskom, često nervozna, nikad nije imala vremena igrati se sa nama, voditi nas u šetnju, ići sa nama u kino,… danas kada o tome razmišljam vidim koliku je žrtvu podnijela zbog svojih iluzija što znači sreća i ispunjenje. Nekada sam u njoj gledala ženu koja mi stoji nad glavom i koja me pritišće, silno me pritiskala njezina žrtva jer je od mene zahtijevalo da budem ono što ona želi, da dam maksimum od sebe da bi ona bila zadovoljna. Gledala sam ju kako se žrtvuje i žrtvom joj vraćala žrtvu. Učila sam da nju učinim sretnom, nije mi nikad trebala reći da se uhvatim knjige, meni je to bilo sveto pismo, ali ne zato što me zanimalo to što smo učili, nego zato što sam htjela da moja mama bude sretna. No, ona nikad nije bila sretna, nikad za nju nisam bila dovoljno dobra, jer to je ionako bila nemoguća misija, ne možeš drugoga usrećiti, ako on tu sreću i zadovoljstvo nema unutar sebe. No, ja sam se trudila, barem kroz školu, no zato u ostalim dijelovima svog života sam razvijala veliki otpor prema njoj, naprosto sam što prije htjela otići iz roditeljskog doma zato jer sam se tamo osjećala priklještenom, neslobodnom. I iako sve to zvuči kao da se dešavalo ne znam što, nije tako, jer dešavao se život, mene su moji roditelji voljeli najviše na svijetu, dali bi sve za mene, no nisu znali da me odgajaju onako kako su im drugi rekli da treba i da me odgajaju onako kako oni misle da sretan život treba izgledati. Oni nisu vidjeli mene i moju dušu, nego samo ono što bi htjeli za mene, jer su duboko vjerovali da je to za mene najbolje, i da je to najveći izraz ljubavi. Danas znam i osjećam da je to bila i je ljubav, najveća što su je mogli dati, dana kroz žrtvu. I danas osjećam kako je njima bilo teško osjećati se čitav život kao žrtva i ne raširiti krila svoje osobnosti i živjeti sebe. Nisu to znali, nitko ih to nije naučio, prihvatili su preuzete obrasce i nastavljali po njima svoj život. I volim ih beskrajno i beskrajno sam im zahvalna, iako sam prije 20 i više godina jedva čekala od njih zbrisati i početi svoj samostalni život. Mogu samo reći, hvala vam mama i tata, hvala na svim iskustvima koje ste mi dali, hvala na svemu, posebno na svim ranama koje sam dobila kroz svoje odrastanje u interakciji sa vama, koje ste mi nesvjesno prouzrokovali, u namjeri čiste ljubavi. Hvala vam na njima jer te su me rane odredile kao osobu, kroz njih sam danas ono što jesam. Svi moji budući odnosi su nastali samo zato da imam priliku osvijestiti te rane i pogledati duboko u njih i shvatiti koliko su ilozorne bile i iz kakvih su sve trivijalnih razloga nastajale.
Kao mala bića, potpuno ovisna o roditeljima i njihovoj ljubavi, sa nerazvijenom inteligencijom u smislu razlikovanja dobra od zla i nemogućnosti predviđanja situacija, te donošenja odluka, naprosto bezuvjetno vjerujemo roditeljima i utiskujemo u sebe njihove obrasce i ponašanje, želimo biti na njihovu sliku i priliku, te nas sve u čemu nas oni ne podržavaju čini ranjivima, udaljuje od naše prave prirode i gubimo samopouzdanje, modelira nas u smjeru zbog kojeg nismo rođeni.
Malo biće samo želi biti prihvaćeno i voljeno, uvijek sigurno i zaštićeno, a tijekom dana ima toliko situacija kada taj osjećaj može biti narušen, počevši od toga da kao beba plačemo u svom krevetiću, mama nas ne čuje i osjećamo se ostavljeni. To može ostaviti duboku traumu koje ne moramo biti svjesni čitavog života, no ta trauma itekako upravlja nama i našim odnosima, jer uvijek imamo potrebu za sigurnošću i strah od ostavljenosti, uvijek pristajemo na kompromise samo da nas ne bi ostavili. I taj strah je iracionalan, ali postoji i jako nam se teško odnositi prema njemu. I onda se čudimo zašto u svoj život privlačimo ljude koji nas ostavljaju, za koje se jako moramo truditi da im se dopadnemo, ljuti smo sami na sebe, a ne možemo si pomoći. I sve to zbog neke trivijalne situacije koje se ne sjećamo i koja ustvari uopće nije bila takva kakvom se nama onda činila.
No, da nije svega toga bilo, ne bismo kroz život upoznali osobe koje smo upoznali, ne bismo sticali određena životna iskustva, ne bismo gradilli svoju osobnost, ne bismo donosili odluke kakve smo donosili, ne bismo bili ono što sada jesmo. A to što jesmo, je trenutno najbolje što možemo biti. Sutra ćemo biti nešto drugo, i u tome je ljepota života, jer uvijek, u svakom trenu možemo birati što ćemo sutra biti. A da bismo ispravno birali moramo ispravno vidjeti sebe te birati iz sebe i svog srca, a ne iz obrazaca koje smo preuzeli ili naslijedili od drugih.
I tako je došao on, najveći učitelj mog života. Moj bivši suprug. Osoba u kojoj sam onda vidjela spasioca jer je donio u moj život „ludilo“, prvi puta sam ozbiljno za nekim poludila tako da se nisam mogla kontrolirati, tako da sam bila spremna ostaviti sve samo da budem sa njim. I spasilac zato jer sam mogla otići iz roditeljskog doma, pobjeći od života kojeg više nisam htjela voditi. I kao da mi je netko stavio milijun petarda u guzicu, krenula sam u orbitu svog novog života dobro opremljena sa teretom prtljage svih mojih ranijih godina koje uopće nisam bila svjesna, dobro kontaminirana raznoraznim obrascima o sebi, tipa nisam vrijedna, moram se žrtvovati, nisam dovoljno dobra, trebam spasioca,…
Rekli biste krivo, o, nenenene, itekako dobro. Iako tako uopće nije izgledalo. No o tome sutra. Ili neki drugi dan.

2 Comments (+add yours?)

  1. titi
    Feb 13, 2011 @ 01:18:25

    Ovo je za mene stvarno pogođena tema! (kako ti u životu dođe; točno ono što tražiš) mene moja mama ubija- negativnošću. trebale su m godine da se prestanem s njom svađati, pa godine da se naučim slušati je i ne osuđivati, koliko ćemo trebti da se naučim da joj ne trebam pomoći? jer ako ne pomognem nisam dobra kčer, jer ona meni pomaže i žrtvuje se.
    A pomoć se sastoji od toga da me masakrira- pričama, kritikama (ne mene nego svijete koji nas okružuje), zanovjetanjima, boljkama, problemima, pa još problemima, pa opet problemima- a ja to slušam jer kad ne slušam onda sam loša jer ona to može reći samo meni, i tako u krug.
    Ja se maknem, i izbjegavam je, ali me uhvati, a kad me uhvati ogadi mi sve, i ja ulazim u vrtlog optužbi i to loše raspoloženje samo nosim dalje- mužu, djeci, susjedima…
    e sad:
    nije ona kriva, nisam ja kriva, nije kriva susjeda nit moj muž!
    al, ja se osijećm pokakano!

    Reply

  2. osobnisvemir
    Feb 23, 2011 @ 13:01:55

    Samo Vi odlučujete kako ćete se osjećati, pokakano ili čisto🙂 Sva moć je u našim rukama, drugi su samo ogledala naće moći ili (ne) moći. Uvijek smo moćni, jedino si dozvoljavamo da budemo uvučeni u iluziju nemoći.
    Poanta je dozvoliti sebi ne biti žrtva. Dobra kćer nije jednakost za žrtvu, nego za ljubav. Prvo treba voljeti sebe, a kad se volimo ne žrtvujemo se, nego dajemo srcem onoliko koliko možemo i želimo. Voljeti sebe ne znači raditi nešto protiv svoje volje, nego sa voljom i ljubavlju. Kada znamo što volimo, želimo, … tada ćemo uvijek iz mira moći dati do znanja osobama koje nas okružuju da na neke stvari ne pristajemo. Kada se volimo, onda se cijenimo. A ako se mi sami cijenimo, onda svijet kao naše ogledalo, cijeni nas. I ne zamara nas kritikama i pričama koje nas ne zanimaju🙂

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: