PRIJATELJSTVO

Mislim da je prijateljstvo najbliže idealnom poimanju ljubavi. Istinske prijatelje volimo zbog onoga što oni jesu, ne želimo ih mijenjati ili jače vezati uz sebe. Uživamo u vremenu provedenom sa njima, uz njih smo ono što jesmo, nemamo potrebe glumiti ili biti bolji, bolje izgledati, dokazivati se. Nemamo ih potrebe za sebe vezivati, sretni smo ako su oni sretni, slobodni, ako su sretni u vezi, harmonični, lijepi, uspješni, zdravi, vitki J… Kod partnera baš ne volimo da je u sretnoj vezi sa nekim drugim, od njega ipak očekujemo da bude vjeran, da provodi više vremena sa nama, … J

Kao dijete sam imala gomilu „prijateljica“, no većinu njih sam zaboravila i kroz život sam im izgubila kontakt, od sve siline ostala je samo jedna uz koju me veže prijateljstvo. To je žena sa kojom se čujem rijetko, ali svaki put kada se čujemo kao da smo nastavile tamo gdje smo prethodni put stale. Uvijek se uz nju sjetim djetinjstva, volim ju na poseban način, znam da je uz mene i kada nije i znam da je to obostrano.  Uz nju sam još uvijek dijete, nesputano, sretno i zaigrano. Dovoljno je uz nju samo sjediti i ništa ne pričati, a imati osjećaj da se puno toga izgovorilo. Divan osjećaj.

Na studiju sam imala samo jednu prijateljicu, toliko sam ju pustila u svoj život da u njemu više nije bilo mjesta niti za jednu drugu, bila mi je dovoljna, a i ja sam njoj htjela biti dovoljna. Haha, kako mi je to danas smiješno. Ta vezanost je rađala bol, jer kada ona ne bi bila u mojoj blizini, beskrajno mi je falila, jer bez nje moj društveni život nije imao smisla, počinjao je i završavao na njoj i mom tadašnjem dečku. Danas znam da to nije bilo pravo prijateljstvo, jer ono ne rađa zavisnost, već nezavisnost. I naravno da je puklo, jer sve ovisničke veze pucaju. I naravno da me silno boljelo kada je puklo, patila sam za njom godinama, bila ljuta na nju što me jednostavno i lagano izbrisala iz svog života. Osjećala sam se ko jadan jado, nebitan, bez kojega se može. I tada sam obećala sebi da više niti jednoj osobi neću dozvoliti da mi se toliko približi, odlučila sam da mi ne trebaju prijateljice, samo široki krug poznanika. Opet se moram smijati samoj sebi, jer kao da se takve stvari mogu odlučiti ili kao da se život može planirati. On nam uvijek donese ono što nam je suđeno, ne ono što bismo mi kao htjeli.

Godinama sam oko sebe imala doista golem krug poznanika, koje sam zvala prijateljima, jer sam u međuvremenu zaboravila na obećanje da neću dozvoliti nikome da mi se približi. Iscrpljivala sam se na druženja u kojima se uglavnom nisam osjećala dobro, jer sam se družila sa sebi sličnima, osobama koje su bile daleko od sebe, koje su se bavile površnim stvarima i razgovorima. Mislila sam da mi je super jer u svakom trenu mogu nekoga nazvati, imati uz sebe širok krug osoba za razne vrste izlazaka, putovanja, raznorazne kave,… ustvari, nikada ili vrlo rijetko sam fizički bila sama, a uglavnom sam se osjećala samom. Često sam  željela biti samom, ali to nije bilo moguće, jer društvo je uvijek imalo nekih zahtjeva koji su se trebali ispuniti da bi se bilo i ostalo dio tog društva, što mi je tada bilo jako važno. Nije tu bilo  situacija da uz nekog možeš u tišini sjediti, doći nenašminkan i pritom se dobro osjećati, da se nemaš potrebu u nečemu isticati, dokazati da si u pravu, … naprosto, uvijek je vladala neka napetost, pripravnost, … slabo je tu bilo unutrašnjeg mira. Naravno da toga nisam bila svjesna, čak mi je i godilo misliti o sebi kako sam cool kad poznajem toliko ljudi koje mogu zvati prijateljima. To što o njima nisam znala ništa puno više od toga s kim su u braku, gdje izlaze, koju muziku slušaju, … nije bilo bitno, ionako me nije niti pretjerano zanimalo što se dešava u njihovim srcima i dušama. Sve te ljude sam ja takva kakva sam bila privlačila u svoj život, oni su mi upravo takvi trebali. To ne znači da su oni i danas takvi, kao što niti ja nisam danas ista kakva sam bila onda, naprosto smo si poslužili, međusobno smo si trebali.

Naposlijetku je došla bolest. Okružena sa gomilom ljudi, nikoga ne doživljavajući previše bliskim, ali imajući jasan stav o tome na koga bih mogla računati, jako sam se iznenadila kada sam ustanovila da je većina mojih stavova bila potpuno pogrešna, građena na iluzijama.

Desilo se nešto o čemu nisam mogla niti sanjati. Velika većina ljudi koje sam stavila u ladicu „računati na njih“ se razbježalo glavom bez obzira, uglavnom se više nikada nisu javili. I ne ljutim se, ne sudim, tako je trebalo biti, to je najbolje i za njih i za mene. No, s druge strane, gomila onih koje sam djelomično ili nikako primjećivala su se najednom stvorili oko mene, bili uz mene, nudili mi svoju podršku bez da sam ih tražila, radili za mene ono što meni nikada ne bi palo napamet da bih mogla za nekoga učiniti.

Kao da mi je netko skinuo mrenu sa očiju, počela sam gledati u ljude, a ne kroz njih. Počela sam se zanimati što im je u srcima i u duši, a ne kako izgledaju, čime se bave, kakvo im je obrazovanje, … Postalo je nebitno je li netko čistačica ili sveučilišni profesor (ne želim nikoga uvrijediti), jedino je bilo bitno kakvo srce ima.

Ostala sam zatečena da ljudima srce ne služi samo za to da kuca, nego da ga mnogi koriste bez da nešto traže zauzvrat. Još se sjećam koliko sam mailova, pisama i poziva dobila od skroz nepoznatih ljudi, te kako su mi te riječi skidale bedeme sa srca. Plakala sam nad svakim tim kontaktom, srameći se sebe i svoje površnosti i pitajući se čime sam to zaslužila. Isto tako, javljali su se ljudi koje sam čak smatrala „neprijateljima“, nudili pomoć i podršku ili samo dali na znanje da su tu, da misle na mene i da mi šalju pozitivne vibre.  Naknadno sam čula da su mnogi uplaćivali mise za mene, a bilo ih je dosta koji su mi slali krunice, posebno posvećene. Baš sam neki dan jednu od njih, koju sam dobila iz Izraela poklonila svom ocu koji je išao na operaciju srca i vjerovala sam da ga ona čuva, kao što je i mene čuvala sve ove godine.  Onaj tko nije doživo takve momente u životu ne može osjetiti tu sreću i tugu koje se komešaju u srcu, ne mogu osjetiti tu snagu koja se dobije i koja čovjeku daje vjetar u leđa i nosi ga sa lakoćom prema putu ozdravljenja.

Tada sam se čudila čime sam to zaslužila, čudila sam se što ti ljudi toliko dobroga vide u meni, zašto sam im bitna, …. no kako su dani prolazili počela sam razmišljati o svojoj prošlosti i po prvi puta se vidjela u lijepom svjetlu, kao biće vrijedno življenja, kao biće koje je iza sebe ostavilo traga. Vidjela sam se kao biće koje je tu sa razlogom i koje ima svoju misiju, jer inače te vibracije koje su se tada dešavale ne bi bile toliko jake. Iako tada nisam znala koja mi je misija, jer ju nisam bila spremna vidjeti niti čuti, danas ju sa ljubavlju ispunjavam i živim u svjetlu njezinog puta.

Danas je moje srce otvoreno i iako imam svega nekoliko istinskih prijatelja, oko sebe imam velik broj prijatelja koji bi isto bili istinski prijatelji samo da imam više vremena, sve redom divni i krasni ljudi, pozitivnih energija, dobrih djela i velikih potencijala. Ne stignem se često vidjeti sa njima, ali uživam u svakom mailu ili poruci, u mislima na njih, u vremenu sa njima. Uživam u tome da postoje i da brode svojim putem hrabro i iz srca. Šaljem im ljubav i veselim im se, a oni meni uveseljavaju život samim time što postoje.

Život je predivan, no da bismo to spoznali trebamo skinuti bedeme oko svog srca, otkloniti strahove i pustiti ljude u naš život. Tada ćemo spoznati čuda kojima se nismo mogli niti nadati. Čuda ljubavi. I prijateljstva.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: