RODITELJI I DJECA

Nedugo mi je jedna beskrajno draga osoba rekla da kroz odnos sa djecom imam zadatak ostvarenja svoje Dharme te da sam ulogu svojeg roditeljstva odabrala zato da bih objedinila i uravnotežila svoje intuitivne i intelektualne sposobnosti.

Osoba je bila potpuno u pravu i vrlo jednostavno mi opisala sukus moje roditeljske uloge.

Imam dvoje djece koju kao i svaka majka duboko volim. Među njima je 9 godina razlike, što na neki način znači da ih silom prilike odgajam kao dva jedinca. Jedno je na izlasku iz puberteta, a drugo je prvašić.

Obje su potpuno različite, izgledom i karakterom i to se uočava od prvog dana.

Starija curka je kao dijete bila introvertirana, jako vezana za nas, poprilično zahtjevna, no oduvijek izuzetno odgovorna i ozbiljna. Njezina introvertiranost je išla do te mjere da je imala problema sa mucanjem, što se posebno manifestiralo tijekom školske godine ili bilo kakvih stresnih situacija. Silno je voljela konje i to je bio njezin ispušni kanal za frustracije. Druženje sa drugom djecom ju nije previše zanimalo, uvijek su mama i tata bili najbolje igračke. Dobila sam ju sa 25 godina i iako sam željela dijete, na tu ulogu nisam bila potpuno spremna, što se pokazalo na samom početku, već prilikom trudnoće i poroda. Trudnoća sa njom mi je bila poprilično teška, dijelom zato što sam ležala u bolnici na očuvanju trudnoće, a dijelom i zato što tada nisam bila svjesna kakvo je blago nositi novi život. Porod mi je bio tada traumatično iskustvo koje nisam željela ponoviti još godinama, međutim kada ga usporedim sa drugim, znam da je bio skroz ok. Nakon poroda nisam bila u stanju radovati se tom novom biću, željela sam samo spavati i žalila sam sama sebe koliko me sve boli. Dojenje mi je bilo noćna mora, jedva sam čekala prestati. To ne znači da ju nisam voljela, dapače, iako moja ljubav prema njoj nije bila od prve sekunde kada sam ju vidjela, vrlo se brzo razvila i to malo biće sam beskrajno voljela i još uvijek beskrajno volim i uživam u njoj.

Sa mlađom je bila potpuno drugačija priča. Nju sam zavoljela onog trena kada sam saznala da sam trudna, trudnoća sa njom je bila predivna, porod žestok ali iskustvo koje bih voljela ponoviti, nisam mogla dočekati da mi ju daju u ruke, uzbuđenje zbog njezinog rođenja je trajalo nekoliko mjeseci, a dojenje je bilo predivno iskustvo.

Ista osoba, dva različita pristupa, razlika je u tome što sam kroz godine sazrela, što sam imala iskustvo majčinstva, znala sam što me čeka i bila sam svjesna dubine odgovornosti i ljubavi koju nosi stvaranje novog života.

Iako obje imaju istu majku, usudila bih se reći da je ona za svaku bila (i možda još uvijek je) drugačija. Kada sam dobila mlađu imala sam grižnju savjesti prema starijoj jer sam osjećala da sam ju svojim pristupom zakinula, međutim kroz godine sam shvatila da sam prema objema dala svoj maksimum u skladu sa svojim tadašnjim znanjem, iskustvom i životnim okolnostima, da sam obje voljela i volim čitavim svojim bićem i da sam tada mislila da za njih radim najbolje i najviše što mogu.

Koliko je sa starijom fizičko odrastanje bilo prožeto lakoćom i sve je išlo spontano, nije se brinulo o tome diže li glavu, da li puže, hoda,… čak nisam niti znala da bi to ikada ikome mogao biti problem.

Međutim, život uvijek piše priče, bolje nego što bi itko od nas mogao i zamisliti da bi ju mogao napisati. Sa dva i pol mjeseca starosti mlađe kćerke, dijagnosticirano joj je teško oštećenje mozga u dijelu za motoriku. Tada joj nisu davali pretjeranu šansu, sjećam se još uvijek 12.09.2003. kada mi se činilo da mi je život stao i se više nikad u životu neću smijati. Došla sam u Klaićevu na tada sam mislila, rutinsku kontrolu, sa zdravim djetetom, a izašla sam van sa povijesti bolesti u rukama i zvukom u ušima „majko, hitno krenite u režim vježbanja, situacija je vrlo ozbiljna, djeca sa takvim nalazom završe sa cerebralnom paralizom“. Ne znam kako sam došla do auta, vjerojatno su me anđeli čuvali. Ne znam kako sam dogovorila taj isti dan pregled kod privatnog neurologa, no znam da sam se jako nadala da će reći da to nije istina. I istoga dana drugi udarac, ovaj put čak jači, bilo je puno više klimanja glavom i sumnje da će moje dijete ikada hodati. Sjećam se, spustila se noć, a ja sam vozila tiho plačući i ne znajući što i kako dalje. Plakala sam danima, ali to me nije spriječimo da okrenem nebo i zemlju i osiguram nam terapije na nekoliko mjesta, kod tada najboljih fizioterapeuta. Od toga dana za mene ništa nije postojalo osim dobrobiti mog djeteta, sve sm stavila u drugi plan, ono malo energije što mi je ostalo sam čuvala za starije dijete. Pretvorila sam se u staricu, ali niti u jednom momentu nisam posustala. Vježbala sam svoje dijete kad god je bila budna, radila sa njom na svim nivoima i isplatilo se, ona je u svemu napredovala sporije od njezinih vršnjaka, no danas je predivno i izrazito inteligentno dijete koje je malo nespretnije od vršnjaka. I još uvijek kad god ju pogledam zahvaljujem Bogu što me vodio i što je nju čuvao. U to vrijeme me suprug podržavao samo financijski, na čemu mu zahvaljujem, jer puno se novaca trošilo na njezine terapije, međutim nije bio uz mene, mislio je da sam čudakinja, a djeteta se bojao, nije bio u stanju prihvatiti mogućnost da bi dijete moglo biti invalidno. O našim problemima nije htio nikome govoriti, naprosto nas je zaobilazio, bilo je puno lakše odmaknuti se i praviti da se sve to ne dešava. Međutim, sjećam se i danas dana kada je prohodala i kad me značajno pogledao i rekao da nisam normalna i da sam htjela napraviti od djeteta invalida. Tada sam na njega bila jako ljuta, međutim danas znam koliko je izgubio i koliko je njemu samom moralo biti teško i koliko se nije znao nositi sa situacijom. Tada je naš brak došao  u bezizglednu situaciju, međutim ja to nisam vidjela, jer sam imala drugog posla. Tada mi još nije padalo napamet razvesti se jer je moja ideja o happy family bila vrlo čvrsta.

Kroz tu situaciju se mlađe dijete izuzetno vezalo za mene, dobila je najbolji dio mene te stasala u dijete puno samopouzdanja i sigurnosti. Za razliku od starije, ona je ekstrovertirana, apsolutno nevezana uz nas kao roditelje, vječno zaigrana i na neki način svoja.

 

Priča ide dalje do 6.9.2006. kada mi je dijagnosticiran karcinom dojke. Na operaciju sam se odvezla sama, nisam tada mislila da će mi odlazak u bolnicu promijeniti život stubkom. Mlađe dijete sam ostavila kod roditelja na moru, starijem rekla da sam na putu. I tada dijagnoza. Nisam znala što napraviti, prva i jedina misao mi je bila što će biti sa mojom djecom. Iako sam tijekom liječenja prolazila kroz različite faze svog unutarnjeg stanja i iako je bilo situacija u kojima sam željela umrijeti, jer više nisam mogla nositi se sa svime, u svakom trenu su mi moja djeca bila svjetla točka i vadilica koja me uvijek iznova dizala i davala snagu za dalje. Sjećam se kako sam mlađu vodila sa sobom kod frizera da mi obriju glavu jer sam htjela da to doživi kao igru. Frizerka je prvo ošišala nju, a onda je uzela aparat u ruke i počela me brijati. Malena je sjedila široko otvorenih očiju, nije mogla vjerovati što se zbiva. Na kraju sam se ustala, došla do nje i pitala je sviđa li joj se mamina nova frizura. Odmah je rekla ne i pitala me kad će mi narasti kosa. Rekla sam joj da je meni frizura baš lijepa, ali da ću zbog nje nabaviti periku kako ne bi bila tužna što više nemam kose. I tako smo to jednostavno riješili. Tijekom mojih terapija nije bila uz mene, čuvala ju je teta čuvalica, nisam htjela da me takvu gleda i da brine, tako da ona moju bolest nije doživjela, za razliku od starije koja je tada imala 12 godina i ulazila u pubertet. Nju je moja bolest zauvijek obilježila, ona je tada prolazila kroz svoj pakao puberteta, mamine bolesti i razvoda roditelja. Tada sam zbog nje bila očajna, bila je u defenzivi, sramila me se, mislila da sam kriva zbog toga što joj se dešava, gurnula me od sebe jer nisam bila majka koja bi bila prihvatljiva u toj fazi odrastanja. A trebala sam joj, sama je sebe kažnjavala i ja sam sve vidjela i osjećala, a nisam mogla do nje, nije mi dala. Tada sam zbog toga patila, krivila se, međutim, duboko u sebi sam znala da situaciju mogu promijeniti samo tako da ojačam sebe i da budem u miru sama sa sobom, tako da me ta situacija pokrenula na putu prema sebi, naprosto je ona bila moj triger da potražim stručnu pomoć, da se ogolim do kraja i počnem tražiti u sebi onu osobu koju nisam htjela vidjeti čitav svoj život.

I kako sam ja rasla unutar sebe same, kako sam otkrivala slojeve svoje duše, tako se i njezin otpor topio. I ne samo to, nestajala je njezina introvertiranost, prestala je mucati, nestali su kompleksi, postala je sigurnija, osjećajnija, naprosto zrelija.

Danas je to predivna djevojka, ne lijepa samo fizički, nego i dušom te dubokim unutarnjim znanjem. U njoj je dubina koja ne korespondira djetetu koje još nema 17 godina. Puna je suosjećajnosti, vesela, sretna, sa jasnim ciljem i vizijom u životu. Još uvijek nije do kraja svjesna koliko je divna, ali u svakom slučaju je svjesna da je sretna i zadovoljna i to mi često daje do znanja. Neki dan mi je rekla da je razrednica rekla da sam stabilna osoba na što sam ju pitala kako to razrednica može znati nakon 15minutnog razgovora, a ona mi je odgovorila „pa kad je tako, ti ne samo da si stabilna, ti si predivna“. To mi je reklo dijete koje je još prije 4 godine bilo u otporu prema meni, a ja nisam napravila ništa da taj otpor uklonim, osim što sam tražila sebe i radila na tome da ja budem dobro sa sobom.

Mlađa opet ima drugačiju sudibnu. Sa samo 3 godine je postala dijete razvedenih roditelja, vrlo brzo je prihvatila novu ženu svog tate, njezino poimanje obitelji je skroz drugačije od poimanja obitelji starije, ona na sve gleda kao igru, kao mogućnost i priliku za dobru zabavu, nema u njoj krivice ili misli da je nešto nemoguće, ne zamara se formalnostima. Nema u njoj dubine kao u starijoj, ali ima beskrajne snage i osjećaju da se iz života izvuće najbolje u svakom trenu.

I ima se još puno toga napisati, o djeci bih mogla pisati danima, mjesecima, godinama, one su bića koja volim najdublje što mogu, kojima bih dala sve što se može dati, pa i više od toga, no svjesna sam da su svoje i da ih ne mogu vezati za sebe, da mogu jedino biti tu za njih i čuvati im leđa dok god sam ovjde. Svjesna sam da ih ne mogu čuvati od njihovih životnih lekcija, da im ih ne smijem braniti, da svaka od njih ima svoj put u skladu sa dogovorom koje je njihova duša napravila sa bogom prije nego su se spustile u moje tijelo. Ja sam im majka, no one su moji vodići, došle su ovdje da kroz njih učim i prihvaćam sebe, razvijam se u odnosu na njih. Dala sam im život, a one mene uče kako da živim svoj. I što ih više volim, to ih više puštam, to manje za njih brinem, to ih manje imam potrebu odgajati i osjećati se krivom zbog nečega što im nisam dala ili znala dati. Danas znam da sam im ja najbolja majka na svijetu, da su one mene odabrale i da im trebam upravo ovakva kakva jesam, sa svim vrlinama i manama. I one meni upravo ovakve kakve jesu. U tome je ljepota majčinstva. I života.

 

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: