MOJ BIJES

Već danima sam nervozna i bijesna. Moj bijes je toliko jak da mi crpi svu energiju. Nemam neki specijalni razlog ili ga ne želim ili ne mogu još vidjeti. Triger je bila situacija na poslu, ali znam da posao sa time nema veze, da su korijeni mog bijesa puno dublji jer takva razorna količina bijesa nije nešto što može nastati samo tako, već je to lavina koja se dugo skupljala u meni i sada želi van. Sigurno je potpomognuta detoksikacijom organizma na koju sam krenula, jer se u njoj rješavamo ovisnosti, a time izazivamo emocije koje se njima hrane da isplivaju na površinu.

I tako, tu smo moj bijes i ja. Ne ustupa on, ne ustupam ja. Vitla me, „napada“ sa svih strana, bude mali, pa u sekundi naraste, smiri se pa niotkuda opet plane. Nastojim njime ne povrijediti ljude oko sebe, odnosno ne reagirati akcijom na van, nego ga promatram i dozvoljavam sebi da ga proživljavam, dozvolim mu da bukti, da ga osjetim u svakom dijelu svog tijela. Osjećam kako me od njegove snage boli u predjelu solarnog pleksusa i glave. Ponekad je toliko silovit da mi ukoči ruke i noge, stisne grlo. Zabavno je gledati kako putuje mojim tijelom, nije statičan i na jednom mjestu. Uglavnom se ne lijepim na njega u smislu da zbog svoje nervoze moram nekoga napadati, vrištati, …. mada nisam u tome baš 100% uspješna, prevari me, pa se obrecnem na svoje bližnje ili na „idiote koji ne znaju voziti“ J Zaista je razorna njegova snaga koja tjera na djelovanje, teško je u svakom momentu samo disati u taj bijes i dozvoliti mu da bude prisutan. No, opraštam si svoje posustajanje, naljepljivanje na bijes, uvlačenje u njegov vrtlog, jer znam da na taj način dobivam informaciju o sebi. Znam da nisam otok, nego sam okružena gomilom ljudi, moram funkcionirati u svakodnevnom životu koji je ispunjen gomilom aktivnosti i u svim tim situacijama naprosto skrene pozornost i fokus sa bivanja, što bijes iskoristi i podmetne mi nogu kroz to da ga izrazim kroz bijesnu reakciju (ne kroz mir). No, to je život i zaista je motivacija naći načina kako uprkos svemu što nas okružuje uspješno prolazimo kroz svako svoje emocionalno stanje.

 Cilj mi je jednoga dana manevrirati svojim emocijama tako da budem stalno u miru kada ih osjećam, bez obzira na to kako razorne one bile. Ovu situaciju vidim kao trening prema tom cilju. Na neki način me taj trening i zabavlja, osjećam da se igram i iskušavam granice svojim emocijama. Gledam na to kao eksperiment i mogućnost da kroz svjesno prolaženje kroz tu emociju dođem do jednostavne tehnike kako „lavinaste emocije“ pustiti da prođu kroz nas brzo i lako. Iako sam na putu samorazvoja dosta dugo i puno toga sam osvijestila i našla načina kako biti dobro sa sobom čak i kad to tako izvana ne izgleda, ipak imam još štošta toga za naučiti. Ako ja ne prođem kroz to iskustvo, neću biti vjerodostojna u radu sa ljudima, neću moći do kraja razumjeti njihov bijes i vrijeme koje im je potrebno da ga „otklone“, neću im moći pomoći onoliko brzo i kvalitetno koliko bih to voljela. Sada me to podsjetilo da nikada ne bismo postavili pitanje da duboko u sebi ne znamo odgovor na njega. Jednako tako, da u meni ne postoji duboko znanje da je to o čemu pišem moguće, ne bih sada o tome pisala, niti bi mi to bio cilj. I onda je apsolutno svejedno hoću li do tog cilja doći danas ili za 50 godina, jer čim osvijestimo što nam je cilj, već smo na njemu, vrijeme je tu nebitna kategorija, jer ono u principu ne postoji, iluzija je.

Kroz ovo vidim koliko sam napredovala sama u odnosu na sebe, jer prije svega nekoliko godina bih u takvim situacijama mislila da nije nešto u redu sa mnom, pokušala bijes racionalizirati, natjerati sebe da se skuliram, okarakterizirala bih ga kao nešto loše što trebam što prije zauzdati ili maknuti iz sebe, krivila bih gomilu vanjskih faktora za to što mi se dešava, bila u sukobu sa svojim bližnjima, osjećala se loše, …

Prije još nekoliko mjeseci bih se čudila zašto sam bijesna i optuživala sebe zbog toga što mi se to desilo jer ja „radim na sebi“, pomažem drugima, pa kako sad mogu i ja biti kao svako drugo biće?!?!?!?! To mi je onda značilo izigravanje njihovog povjerenja, kao da im govorim jedno, a sama radim drugo. Uf, koliko je to bilo „visoko“ od mene, nosom sam parala oblake, ja veliki life coach ne smijem biti bijesna, jer ja sam ipak na visokom nivou svjesnosti. Hahaha.

Danas znam da smijem biti bijesna, da je bijes samo jedna od emocija koje prolaze kroz mene i da ću biti još puno puta u svom životu bijesna i da to ne znači da nisam svjesna, nego znači da sam živa, da imam emocije. Međutim, isto tako znam, da već danas divno „upravljam“ svojim bijesom na način da mu pustim da bude i da ga promatram. Na njega gledam kao na tramvaj koji je došao na stanicu, zadržati će se tu neko vrijeme i otići. Na stanici će biti toliko dugo koliko ću mu ja dozvoliti. Dozvolu mu dajem tako da u njega ne dišem, da se njime bavim, da o njemu pišem (kao sada), da ga analiziram, pokušam smjestiti u vrijeme i prostor, naći krivca za njega, ….

Danas mu dajem dozvolu zato što mi treba ta emocija da prođem kroz nju i da naučim jednostavno i lako je otpustiti, kao da držim čašu u ruci i jednostavno otvorim ruku i pustim čašu da padne.

Pišući ovo već se smiješim, otkrila sam mu smisao (eto i ovdje se pokazalo kako je terapija pisanjem koju sugeriram svojim klijentima vrlo uspješna i ljekovita :)). Iako mu je razlog dublji, možda čak i puno dublji nego je trajanje mog života, tko zna otkada ga moja duša vuče i tko zna hoću li mu ikada naći pravi uzrok,  smisao mu daje vrijednost i kvalitetu. Možda je toliko golem da se neće riješiti do kraja u ovom životu, ali će sa njim biti ugodno živjeti. Ustvari, već je, jer on smije biti.  Nisam loša zato što sam bijesna, nego sam čovjek koji sa lakoćom dozvoljava da bude ono što je i da propušta kroz sebe sve što treba propustiti. Stojim na stanici i gledam tramvaje. Dolaze i prolaze. Baš me zanima koja će slijedeća doći?

Život je mogućnost, divota i lakoća, samo kada mu dopustimo da to bude.

 

 

 

 

 

2 Comments (+add yours?)

  1. titi
    Mar 15, 2011 @ 23:46:05

    eto opet mene, opet ne spavam. već sam popila tabletu, ali sam zakjlučila da je ovaj blog bolja terapija pa si me sada opet potakla da pišem- o svojoj djeci! I gdje će me to dovesti s obzirom da je skoro 1 nakon ponoći – još nisam ni počela – a njih je 4.

    Krleža je kurac za mene! Sudeći po ovom tvom, ja imam za naučiti toliko da čitav život ućim od dijece – možda mi se zalomi i peto!

    Reply

  2. osobnisvemir
    Mar 17, 2011 @ 14:00:04

    Ne bi to uopće bilo loše, imati peto🙂

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: