HODOGRAM RJEŠAVANJA PROBLEMA

Jedan od načina ulaska i izlaska iz „problema“.

  1. Bavimo se nečim pojedinačnim što nas disbalansira (rastužuje, straši, nervira, stavi u sumnju, razbjesni, razboli,…). Osjećamo problem, razmišljamo o mogućim scenarijima, strahovi nas onemogućavaju u kvalitetnom radu, … uglavnom, život nije lijep, ne registriramo stvari oko sebe, fokusirani smo samo na problem
  2. Ubrzo ustanovimo da nam se taj osjećaj koji upravo osjećamo ponavlja sa istim ili različitim ljudima u isto ili različito vrijeme i da je to samo još jedan povod da shvatimo nešto što je puno dublje u nama, da je sve to posljedica nekog razloga kojeg „KAO NE ZNAMO“
  3. Razgovaramo sa svima oko sebe kojima vjerujemo (prijatelji, roditelji, kolege, terapeuti,…) da li oni možda znaju zašto nam se to dešava i kako to možemo riješiti, a kad osvijestimo da to radimo, najbolje je samome sebi  postaviti slijedeća pitanja:

3.1.  Otkuda bi oni to mogli znati?

3.2.  Kako bi to bilo moguće da tako važnu stvar za nas bi netko mogao znati, a mi ne

3.3.  Sjetiti se da postavljamo samo ona pitanja na koja sigurno znamo odgovor. Npr. profesor u školi ne može učeniku postaviti pitanje ako sam ne zna odgovor na njega

  1. Dok si (preporučam pismeno – kada pišemo naša svijest ulazi u alfa stanje),  odgovaramo na pitanja iz točke 3. sjetimo se i SVOG ODGOVORA
  2. Naš odgovor je: JA SAM SVOJ, DRUGAČIJI od bilo koga na ovom svijetu, jedinstven, upravo onakav kakav trebam biti. Meni osobno pomaže misliti da je Bog htio da se rodi nova Majka Tereza, rodila bi se umjesto mene, no on je htio baš mene ovakvu kakva jesam, sa svim mojim karakteristikama, iskustvima, osjećajima. Ja trebam iskusiti svoja iskustva i kroz to rasti na spirali života.
  3. Biti DRUGAČIJI je isto što i BITI KRIV. Svi nas uvjeravaju da moramo biti onakvi kako propisuje zakon, moral, vjera, roditelji, forma, posao,…. dakle svi žele da budemo prilagođeni, da budemo ukalupljeni, nitko ne želi da budemo svoji. Čak i kršćanstvo kaže da smo krivi mišlju, rječju, djelom i propustom.
  4. Kad-tad nam sine da je svak od svakoga drugačiji, svatko je jedinstven, autentičan i neponovljiv i po tome predivan. Uopće nije bitno kada nam to sine, koliko nam vremena treba da nam to sine, jer o tome odlučujemo sami. Možemo se roštiljati u svom negativnom filmu godinama, a možemo se toga sjetiti za sat vremena, ili čak odmah. U ovoj točki vidim svoj osobni razvoj, jer prije nekoliko godina mi je trebalo puno vremena da se sjetim toga, a sada mi treba najdulje dan. Idem prema tome da se toga sjetim odmah.
  5. Povežemo da se sva zbivanja iz točke 1. dešavaju samo zbog našeg osjećaja KRIVICE i služe samo tome da se sjetimo DA NE MOŽEMO BITI KRIVI. Bog nam je dao slobodu izbora, stvorio nas je na svoju sliku i priliku (on je vječan i bezgrešan), stoga je krivica izmišljen pojam, njome smo kontaminirani kroz odgoj, jer nas kroz krivicu drže u kontroli, lakše upravljaju nama. Taj osjećaj krivice se ponavlja bezbroj puta, u bezbroj situacija (točke 1.), neizdržljivo je svaki put kada se desi, međutim POUČNO JE, jer nas savršeno vodi do života u samospoznaji, samoostvarenju i ljubavi samog prema sebi, a time prema svemu što nas okružuje. Dakle, situacija (točka 1.) koja se dešava nije nevrijedna, nego ima veliku vrijednost zato što nas vodi do prosvjetljenja (samospoznaje).
  6. Pojavi se pitanje u nama „može li se taj ciklus stalnog ponavljanja situacija kako prekinuti“? Kada si postavimo to pitanje, to već znači da znamo i odgovor, jer pitanja bez znanja odgovora nema.

10.  Uz pitanje 9. možemo si postaviti slijedeća pitanja:

10.1.                   Što iz svoga pitanja možemo primijetiti da već znamo (DA MOŽE)

10.2.                   Kako je moguće da bi znali što rješenje nije, a da ne bi znali što ono je

10.3.                   Zašto postavljamo samo ona pitanja na koja sigurno znamo odgovor.

11.  Kad-tad povežemo da MORAMO povezati svijest i podsvijest, da moramo sebe voljeti, da moramo nešto naučiti, shvatiti… – zajedničko svemu je da NEŠTO MORAMO

12.  Prije ili kasnije se sjetimo da ništa ne moramo (pa čak niti proživljavati situaciju iz točke 1.). Ništa ne mora biti niti logično, niti jasno, jer ionako naša podsvijest bira i odlučuje Božanski savršeno, znali mi to ili ne svjesno. Možda nama nije dato shvatiti, ali Bog uvijek zna što radi, pa je to PITANJE POVJERENJA ILI VJERE da sve je savršeno iako vanjske okolnosti tako ne izgledaju. Kada se dovedemo do tog stanja tada se dešava 1. VELIKO ČUDO = VANJSKE OKOLNOSTI SU NEPROMIJENJENE, A MI SMO OPUŠTENI I MIRNI

13.  To izravno vodi u 2. VELIKO ČUDO = SVE SE PROMIJENI SAMO OD SEBE, BEZ IMALO NAPORA, TO SVI VIDE, A OSJEĆAM I VIDIM I JA SAM. To je moguće samo zato jer smo postali promatrači situacije oko nas (opuštenost znači da nismo fokusirani na problem, već smo otvoreni za sva iskustva oko nas, ništa ne prosuđujemo, nego samo osjećamo i dopuštamo tome da bude), a promatrač je neutralan i kao takav je jedina stvarna KREATIVNA SILA.

14.  Eto mene. Samospoznaja. Mir. Opuštenost.

 I naravno, sve se kao klatno ponavlja sve dok se ne prosvjetlimo. Život je upravo takvo klatno, nerealno je misliti da je nekome drugačije i da sve to nema smisla, jer je smisao ono zbog čega smo rođeni, proći kroz sva iskustva, sve emocije, osjećaje,… kako bismo spoznali Boga u sebi i živjeli Božanski život.

 Ovo znanje sam naučila od predivne doktorice Altaras-Penda, iskusila proces na svojoj koži nebrojeno puta i garantiram da djeluje. Čuda su zaista moguća, kada im dozvolimo da budu.

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: