ŠTO SAM TO REKLA SEBI

Iako sam niže napisano govorila nekom drugom, ustvari sam, ne znajući tada, sve to rekla sebi. Fenomenalno je kako nam osobe ulaze u život upravo onda kada trebaju i upravo onakve kakve nam trebaju. Ne moramo ništa napraviti da bismo im prokrčili put do sebe, osim što imamo mogućnost primijetiti da su došle i čuti poruku koju su donijele sa sobom.

Što sam ja čula slušajući sebe?

Najveću bol koji učinimo sami sebi je kada se kompromitiramo u odnosu na bilo koga drugoga, kada radimo ili govorimo nešto što ne bismo ili što nismo mi, samo zato jer znamo da to druga osoba želi čuti ili mislimo da kroz to možemo biti drugoj osobi važniji. Kompromitiramo sebe samo zato jer mislimo da takvi kakvi jesmo nismo dovoljno dobri i da se moramo prilagođavati drugima da bi nas oni voljeli ili prihvaćali. Bojimo se izgubiti drugoga, vidjeti se loši u njegovim očima, a ne bojimo se izgubiti sebe i biti loše u svojim očima. Jedina osoba sa kojom se družimo 24 sata dnevno smo mi sami, jedina osoba sa kojom se družimo čitav svoj život smo mi sami, a tako nemilosrdno se ponašamo sami prema sebi, tako se nemilosrdno ne-prihvaćamo. Da tako nešto vidimo kod nekog drugog momentalno bismo reagirali i nastojali bismo protresti tu osobu i reći joj: helou, što si to radiš, daj se trgni, daj se osvijesti.  Sebi dozvoljavamo nokautirati se, mučimo se , tlačimo se, poništavamo se, stalno se trudimo oko nekog nakon čega se osjećamo mizerno i jadno jer nas ta osoba ne primjećuje. Onda se čudimo i pitamo što nam fali, toliko se jako trudimo, a rezultat je tako bijedan, tonemo sve dublje, sve smo manje nekome bitni. Počinjemo preispitivati čitavu svoju prošlost, pokušavamo osvijestiti sve svoje rane, sve svoje krive pokrete, odluke, postupke,…. stalno smo si nešto krivi, mislimo da je sve do nas, da sa nama nešto nije u redu i stalno pokušavamo ispraviti taj dio sebe, popraviti sebe, biti drugačiji i bolji. I maltretiramo se od jutra do mraka i onda se čudimo zašto nema rezultata, zašto je privremen ili kratko traje. Stalno tražimo nove metode, nove učitelje, nove discipline, knjige, ….. bilo što od čega će nam biti dobro, od čega ćemo biti drugačiji i bolji, prihvatljivi za nekog koga smo stavili u fokus svojih želja, koga želimo osvojiti, kome želimo biti dobri ili mu pomoći ili naprosto želimo da nas voli i da nas vidi. I pritom ne vidimo sami sebe, jer smo skrenuli fokus sa sebe na tog nekog drugog, u tom nekom drugom tražimo svoju vrijednost, odnosno potvrdu svoje vrijednosti. I naravno da ju ne nalazimo, jer je to krivo mjesto na kome se ona nalazi. Gledamo u krivom smjeru, uporno i konstatno i ljutimo se sve više sami na sebe zašto ne nalazimo tamo ono što tražimo, zašto je to sve dalje od nas, zašto sve više tonemo. I to je neizdrživo, nije dostojno života, apsolutno smo si niski u vlastitim očima. Znamo da smo obrazovani, da sve znamo, da nam je sve jasno, znamo sve taktike ovog svijeta, a opet nam se to dešava. Gdje je ta knjiga, taj terapeut koji nam može pomoći? Gdje je čarobna formula? Gdje? Gdje? Gdje?

Očajna je to situacija, pred zidom smo, ne vidimo izlaz, osjećamo se mizerno. No, s druge strane, situacija je veličanstvena, jer je to prilika da se (ONE)SVIJESTIMO, da umirimo svijest i predamo se višoj svijesti da nas vodi, da konačno prepustimo uzde svog života umjesto svom razumu i mozgu, svojoj duši i svojoj veličanstvenosti. Toliko ju dugo nismo mogli vidjeti zato što smo zaboravili gdje se ona nalazi. Zaboravili smo da smo se rodili moćni, da nam nikakva sila, pamet ili knjiga nije bila potrebna da bi se začeli, razvili, rodili, prohodali, naučili govoriti,… imali smo sa sobom sve alate da to radimo spontatno i lako, da svojim unutrašnjim mehanizmom navodimo druge da ispunjavaju sve naše potrebe i da ništa ne traže zauzvrat, te da to rade sa ljubavlju i veseljem. Budimo ih noću, vrištimo, pljujemo po njima, čiste našu kakicu, …. i ne bune se, dapače, silno nas vole, jedva čekaju da nas vide, da budu sa nama, istinski ih boli kad nas boli. I zamisli, ništa nismo trebali napraviti da bismo to zaslužili ili dobili, osim što smo trebali samo biti, bez svijesti, bez inteligencije, bez mozga, bez taktika, planova, …. samo smo bili. Dakle, rođeni smo moćni, sa svim alatima koji nam trebaju za ispunjen i svrshishodan život. Sve je to od samog početka u nama, uvijek je u nama, nikada nije negdje drugdje. Kako smo to zaboravili, kako se desilo da to stalno tražimo u drugim ljudima, negdje izvan sebe?

Prirodno i lako, kroz odrastanje. Imamo iluziju kakvi bi roditelji trebali biti i što je njihova uloga, smatramo da nas trebaju bezuvjeto voljeti upravo takve kakvi jesmo. Ah, kako krivo. Svi ljudi vole u nama samo ono što žele vidjeti, nitko nas ne voli bezuvjetno, voli samo sliku i potrebu koju mu mi zadovoljavamo svojim postojanjem. I što se dešava? U roditeljskim očima vidimo da nismo dovoljno dobri, da se na nas ljute, da nas žele mijenjati, da nas stalno odgajaju i preodgajaju. Čudom se čudimo i stalno se pitamo što mi fali i zašto nisam dovoljno dobar da bi me voljeli. Počnemo gledati u njihovom smjeru i prilagođavati se njima, ne bismo li u njihovim očima vidjeli prihvaćanje sebe, ne bismo li vidjeli kako smo dobri, dragi, lijepi, pametni,… najbolji. Kad bi oni bili sretni sa nama i odobravali naše ponašanje, osjećali bismo se sigurno, voljeno i sretno. U suprotnom bismo mislili da nismo dovoljno dobri i bili bismo frustrirani i nesretni i pokušali bismo pronaći način kako da to popravimo, kako da ih natjeramo da nas vole ili odobravaju. Spontano smo skrenuli fokus sa sebe i prebacili ga na njih, počeli smo zaboravljati gdje su ključevi naše moći, ljubavi i sreće. Zaboravili smo da nas nitko ne može voljeti bezuvjetno osim nas samih i da mi nismo ono što drugi kažu ili misle o nama, već naprosto jesmo, bez opisa, etiketa, zaključaka. Mi jesmo. I imamo moć. Svaki od nas. I svačija je moć ista. Nitko nije nemoćniji od onog drugog, svatko je jednako veličanstven. Većina je to zaboravila i uporno traži taj dokaz kod nekog drugog, kod roditelja, partnera, djeteta, šefa, prijatelja,…. I toliko puta to ponavlja dok se ne dovede do situacije da odustane jer više nema snage tražiti dalje, umori se.

I vidi što se desi? Čim se opusti, preda, one(svijesti), pronađe je. I pita se kako to prije nije vidjela, a stalno je tu. Kako se mogla toliko dugo kompromitirati, toliko dugo sebe mučiti, kako je to biće moglo sve to dopustiti toliko dugo?  Upravo zato što to biće nema moć da utječe na nas, to biće je tu došlo, utjelovilo se u naše tijelo jer mu je potrebno svako naše iskustvo kroz koje ćemo proći da bismo osvijestili tu moć. I biće nas čeka, navija za nas, ne sudi nas, ne kritizira, možda se jedino ponekad umori od čekanja i odluči otići, zbog čega se dešavaju bolesti i smrt, jer tijelo ne može postojati bez duše, duša je gorivo tijela. Stoga, osvijestimo svoju dušu, dopustimo da ona vodi naše tijelo i da nas ona vodi kroz život. Tada će to biti spontano i lako i nećemo više ništa morati učiniti da bi nam bilo bolje. Osim disati i živjeti. Jednostavno i lako.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: