JEDAN MALI RAZGOVOR

Jučer poslijepodne sam vodila jedan vrlo zanimljiv razgovor sa starijom kćerkom koji me duboko dirnuo. Pitala me što točno radim sa ljudima koji mi dolaze na tretmane. Dosada ju to nije zanimalo i utoliko mi je njezino pitanje bilo dodatno čudno. Sretno sam pomislila da se promjena događa uslijed toga što sam je prije 2 tjedna inicirala u reiki te da je zbog toga više zainteresirana za ljude i zbivanja oko sebe. Jednostavno sam joj odgovorila da uglavnom sa ljudima razgovaram te da im nastojim pomoći da što lakše kroče svojim životnim putem i žive svoj puni potencijal. Počela je postavljati dodatna pitanja na koja joj niti mogu niti želim dati odgovor, jer bi to značilo da zadirem u intimu svojih klijenata, što nikako ne želim napraviti. Upalila mi se lampica da sigurno ima neki razlog zašto me to pita i zamolila sam ju neka mi objasni na svom primjeru zašto bi ona došla kod ljudi koji se bave poslom kao i ja i u kakvoj bi životnoj situaciju trebala biti. Zamislila se i pitala me mogu li pomoći riješiti i neke situacije iz djetinjstva. Odgovorila sam joj da ja ne mogu ništa riješiti, ali mogu pomoći osobi da situaciju sagleda iz druge perspektive koja može biti potpuno drugačija od načina na koji smo mi tada shvatili tu situaciju. I tada je rekla nešto što me duboko dirnulo, ne samo zbog teme, nego zbog toga što se radi o mom djetetu i zato što mi je bilo žao što je toliko godina u sebi imala grč koji se nije usudila nikome reći i koji ju se uspješno blokirao ili joj otežavao život. Naime, u prvom osnovne su imali u razredu jednu učenicu koja je imala problema sa učenjem i kojoj je trebalo puno dodatne nastave za minimalni pomak u rezultatima. Djeca su vrlo okrutna bića, onoga tko se ne prilagodi ili je po bilo čemu drugačiji vrlo okrutno eliminiraju i ignoriraju. Sa tom djevojčicom je tijekom sata učiteljica posebno radila i to tako da ju je zadnjih 10-15 minuta nastave posjela pored sebe i pokazivala joj gradivo dok su drugi rješavali tekuće stvari. Moja Lina je bila i još uvijek je, vrlo inteligentno dijete, sa izrazito dobrom memorijom i zapažanjem. Nikada nije bila matematičar, ali drugi predmeti joj nisu predstavljali problem. U školu je krenula kao zrela djevojčica za punih 7 godina sa svim usvojenim socijalnim vještinama i učiteljica je za nju imala samo riječi pohvale, ona je tip djeteta koje bi svaki učitelj poželio imati u razredu, jer je pristojna, marljiva i odgovorna. Međutim, jednog dana je ta ista učiteljica pozvala i Linu da sjedne pored nje i te djevojčice. Lina se ne sjeća zbog čega je to bilo, ali se jako dobro sjeća te sramote koja ju je obuzela. Imala je osjećaj da joj se svi smiju i da na njoj piše transparent GLUPA SI. Tog momenta je potkopano njezino samopouzdanje, desilo se nešto čega se sramila i to je htjela sakriti od svih, prvenstveno od sebe same. Rekla mi je da i danas ima potrebu vidjeti svoju učiteljicu i reći joj koju gimnaziju pohađa i da je najbolji đak u razredu, samo zato da joj pokaže da je pogriješila što ju je svrstala u red sa, po njezinom mišljenju, najglupljom učenicom u razredu.

Ona je sa tim teretom živjela 10 godina, to je nešto čega se sjeti barem jednom tjedno, ta joj se slika javlja svaki put kada osjeti da joj nešto ne ide od ruke. Sjećam se da sam prije 2 godine sa njom radila jednu vježbu promjene uvjerenja i da sam se začudila da je imala uvjerenje da je glupa i da je plakala 10 minuta prije nego je bila uopće u stanju izgovoriti da je pametna. Tada me to silno začudilo jer je ona bila uspješna, sa lakoćom je učila, i da nije bilo matematike, njezin prosjek bi bio 5.0. Mislila sam da smo to riješile, i djelomično zaista jesmo jer je ona otada naprosto živnula, dobila osjećaj velikog samopouzdanja i sigurnosti, no nisam mogla niti sanjati da je rana bila još uvijek prisutna.

Objasnila sam joj da je njezina perspektiva tog događaja bila viđenje uplašenog i sramežljivog djeteta koje je htjelo biti najbolje. Ona si je odmah priljepila etiketu GLUPA SI, odmah je pomislila da joj se svi smiju, jer ju je toga bilo najviše strah. Njezino NE BITI NAJBOLJA je značilo BITI GLUPA. Ona tada nije shvatila niti je mogla shvatiti da si je postavila vrlo visoku ljestvicu, da si nije dozvolila da joj nešto ne ide, da je od sebe očekivala samo izvrsne rezultate i da je svako odstupanje od toga poistovjetila sa time da NIJE DOVOLJNO DOBRA, DA NIJE PAMETNA, SPOSOBNA, VRIJEDNA…. Takva nije htjela biti i to je skrivala od svih oko sebe. Koliko je tom malenom biću trebalo snage da svaki puta prilikom svakog svog neuspjeha pokuša od svih sakriti to da nije dovoljno dobra. Koliko nepotrebno utrošene energije samo zato što je nešto pogrešno shvaćeno.

Objasnila sam joj da se treba memorijski vratiti na taj događaj od prije 12 godina, zamisliti da sjedi u gledalištu kina i gleda taj događaj kao film na platnu, da treba biti promatrač tog događaja, ne uplitati se emotivno u njega. Upitala sam je kako sada kao objektivni promatrač, sa svim svojim sadašnjim iskustvima gleda na taj događaj i što bi poručila sa svim svojim sadašnjim znanjem tom malenom biću. Zasuzile su joj oči i rekla je da učiteljica nije imala potrebu uvrijediti je, niti je mislila da je glupa, nego joj je htjela pomoći. Rekla je i da se drugi nisu obazirali i da sigurno to nitko niti ne pamti, jer svatko ima svoju priču. Isto tako je rekla da su i drugi bili u takvoj situaciji, samo što je to bila zaboravila. Iz te perspektive mogla je razumjeti, a time i oprostiti SEBI, UČITELJICI, PRIJATELJIMA. Kada je to učinila, prigrlila je sebe tada, dozvolila sebi tada da naraste u ovo biće koje je ona sada, da odraste u tom znanju da je vrijedna i moćna i pametna. I to je bilo oslobađajuče. Naučila je proces kako otpuštati stare boli na način da ih pogledamo hrabro, iz druge perspektive, iz perspektive promatrača, da ih razumijemo i da oprostimo svima kojima je potrebno oprostiti. Oprostom si dajemo mogućnost maknuti teret prošlosti sa svojih leđa i dozvoljavamo si disati slobodno. Biti ono što jesmo, bez nekih etiketa koje smo si sami nalijepili ili smo ih prihvatili od nekog drugog u čiji smo autoritet vjerovali.

I  tako, jedan mali razgovor je rezultirao tako velikim rezultatom. Otpušteno je nešto što je bilo teret 12 godina. I za to nam je trebalo samo malo iskrenog razgovora i 20 minuta vremena. Toliko malo za toliko puno.

Pozivam sve Vas koji čitate blog da pišete o svojim iskustvima i temama, da postavljate pitanja, a ja ću Vam svojim znanjem pokušati pomoći koliko je u mojoj moći da ih uspješno riješite.

Na taj način ćete pomoći i drugim ljudima koji nemaju hrabrosti pitati, a vape za pomoći.

Unaprijed se veselim Vašim tekstovima, pitanjima, razmišljanjima,…. pišite u dijelu PITANJA I ODGOVORI.

Sve Vas grlim i želim Vam predivan vikend.

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: