LJEPOTA DUŠE

Kako uglavnom pišem o čudima, osjećam potrebu napisati koliko je ljepote u očima promatrača, u očima onog koji stvarno gleda srcem. U prosincu 2006. godine, kada su mi uslijed kemoterapije počele ispadati i trepavice i obrve, sa desetak kilograma manje od moje uobičajene težine, kože boje voska i ne baš privlačnog mirisa tijela, desila mi se čudesna situacija. Tada sam još živjela sa bivšim suprugom iako smo se izbjegavali i nismo komunicirali, te je on vodio svoj život kao da ja ne postojim. Nisam se time previše zamarala, mada nije bilo ugodno, jer sam imala drugih, tada bitnijih stvari u svom umu. U periodima bez mučnina sam radila i popodneva provodila kući sama ili sa djecom. Rijetko nam je tada netko dolazio, tako da sam kući bila bez perike, zaboravljajući da sam ćelava. Jednog poslijepodneva je netko pozvonio i ja sam mahinalno otvorila vrata, zaboravljajući da sam ćelava i u piđami. Na vratima je stajao susjed koji je živio kat ispod nas. Nešto je počeo govoriti, bez da je trepnuo, a ja sam se slušajući ga sjetila da ispred njega stojim ćelava. Ganulo me kako nije trepnuo, kako se nije zbunio, ponašao se kao da me vidi u uobičajenom izdanju u kojem me dotada gledao. Susjed je bio razveden čovjek nekoliko godina stariji od mene, sa djevojčicom starosti kao i moja mlađa kćer, koja je živjela sa svojom majkom. Dotada se nikada nismo družili, on nije primjećivao mene, niti ja njega, naprosto smo bili nevidljivi jedno za drugo. Ne sjećam se kako i zašto, ali ušao je unutra i to poslijepodne smo proveli pričajući i pijući kavu. Nisam se presvukla, ostala sam ćelava i u piđami. Idućeg poslijepodneva je opet pozvonio na vrata i idućeg ponovno i uskoro su naše poslijepodnevne kave postale ritual, on je dolazio oko 17 sati i odlazio oko 20. Čitavo vrijeme smo pričali kao najbolji prijatelji, o svemu i svačemu, bilo mi je zaista ugodno. Jednog proljetnog jutra je došla njegova sms poruka. Bilo mi je drago primiti je, iako je nisam očekivala. Poželio mi je lijep dan. I tako je nastavio sve do ljeta. Moja kosa je počela rasti, popravila mi se i boja u licu, opet sam počela ličiti na ženu. I dalje smo poslijepodnevima pili kavu, a navečer šetali po kvartu. Uvijek smo imali o čemu pričati, mada se danas ne sjećam koje su nam bile teme. Ljeto mi je bilo jako teško, provela sam ga sa curama na moru i znala sam da se nakon njega trebam preseliti i početi samostalan život. On je čitavo vrijeme zvao i slao poruke, tješio me, a ja sam osjećala da nisam sama. Vratila sam se u Zagreb, a cure su sa bivšim otišle na ljetovanje. Imala sam ispred sebe 3 tjedna da spakiram svoj život i uredim svoje gnijezdo negdje drugdje. Tada mi je puno pomogao, puno smo vremena proveli zajedno, šetali gradom, pričali, obilazili Sljeme i zajedno pakirali stvari. Meni je sve to godilo, u njemu sam gledala prijatelja, niti jedne sekudne nisam pomislila da bi u njegovom srcu mogla biti druga priča. Jednu večer mi je rekao da više ne može izdržati i da mi želi reći da me već dugo voli. Gledala sam ga u nevjerici, naprosto nisam bila spremna to čuti. Pobogu, gledao me u najgoroj fazi, izgledala sam ko zombi, vidio je da patim i da mi teško pada razvod i sve oko preseljenja, morao je vidjeti da nisam raskinula veze sa bivšim mužem i da sam još uvijek bila u toj priči, barem kroz količinu negativne energije koju još nisam bila spremna raskinuti. Nisam bila u stanju progovoriti ništa drugo osim da mi nije jasno što želi reći i da to nije moguće, da smo prijatelji i da je sigurno sve krivo shvatio. Samo me gledao i rekao da je jako siguran i da mi nije htio reći, ali da više ne može izdržati jer bi volio imati vezu sa mnom, da zna da nije pravi trenutak, ali želi da znam da mu je stalo i da je spreman čekati. Pitala sam ga kad se to desilo i rekao mi je da se desilo vrlo brzo nakon naše prve kave. Kao i svaka druga žena, gledala sam ga u čudu i pitala ga je li sadomazo, naime prije bolesti sam bila zgodna žena i nikad me nije primjećivao, a sada kad sam izgledala ko zombi se zaljubio u mene. Uputio mi je pogled koji nikad neću zaboraviti i na kojem sam mu beskrajno zahvalna, jer me naučio što je to ljubav. Pogled je bio pun ljubavi i poštovanja, a riječi nježne i blage, rekao mi je „prije si bila bezlična, a sada sam ti vidio dušu koja je predivna, ne bilježi se ljepota vanjskim izgledom nego ljepotom bića.“ Gledala sam ga i plakala, dirnuo me i posramio. Pitala sam se bih li se ja tako zaljubila u nekog tko izgleda kao što sam ja izgledala i tko je u životnoj situaciji u kojoj sam ja bila. Sve je u meni vrištalo da ne bih, da bih osobu žalila i htjela joj pomoći, ali ne vjerujem da bih je i zavoljela kao osobu suprotnog spola, kao osobu kojoj želim dati ljubav i partnerstvo. U meni nije bilo ljubavi za njega kao prema muškarcu, nije me privlačio na taj način, a bio je predobar čovjek da bih bila sa njime samo zato što mi je trebao netko tko bi me volio, što mi je trebao netko da uz njega zaližem rane. Ostali smo prijatelji još neko vrijeme i nakon toga se prestali družiti. Danas ga se uvijek rado sjetim, ostao je velik u mojim očima, zahvalna sam mu na tome što mi je promijenio pogled na ljubav i na život. Dao mi je moćnu životnu lekciju, pomogao mi da osvijestim koje kvalitete čine čovjeka i njegovo postojanje. Pomogao mi je da u svakom čovjeku gledam ljepotu njegove duše, bez obzira na vanjske manifestacije.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: