SKITNICA

Mama mi oduvijek govori da sam skitnica, poput moga tate, da nas ne drži mjesto. Kad nam to kaže mama za koju mislimo da bi nas trebala poznavati bolje nego itko drugi, onda se čovjek često sa time poistovjeti. Prihvatila sam mišljenje o sebi da mi je teško biti kod kuće, da nemam mira, da moram biti okružena ljudima, putovati, kretati se, ….  Kad čovjek nešto prihvati o sebi, onda na sebe gleda isključivo iz tog kuta i svaku situaciju tumači kroz tu prizmu.

Kao mala sam voljela gledati u tragove aviona na nebu i maštati kako sam i ja u jednom od njih. Moji su imali vikendicu u blizini autoceste Zagreb Karlovac, kamo sam mrzila ići, jer me priroda nije zanimala, posebno u doba kada su svi moji prijatelji vikendom izlazili a ja sam trebala pronaći ljepotu u društvu roditelja i okopavanju vrta. Sjećam se da mi je taj horor kompenzirao bijeg u blizinu autoceste gdje sam satima mogla promatrati automobile i zamišljala kako voze put mora te kako ću i ja jednom kad odrastem vikendima putovati na različita mjesta.

Ustvari, otkada znam za sebe, maštala sam uglavnom o putovanjima, mjestima koja želim posjetiti i o emocijama koje želim tamo doživjeti.

Kad sam se udala, moji snovi su se počeli ostvarivati, jer su nam sklonosti prema promjeni mjesta bile gotovo jednako naglašene. U to vrijeme se činilo kaznom provesti Uskrs kod kuće. Te dane smo jedva čekali da možemo nekuda zbrisati. Obično smo blagdane provodili po hotelima, sa stranim ljudima. Radost zbog odlaska na putovanje je bila velika, međutim, uvijek je pri povratku bio u ustima izraz neispunjenog obećanja ili neobjašnjivog razočarenja. Očekivala sam da ću tamo negdje doživjeti nešto drugačije, da ću osjetiti ljubav i sreću, ispunjenje,…. međutim, gdje god da sam došla, uvijek sam dovela isključivo sebe i svoje emocije sa sobom, mogla sam samo nakratko uživati u promjeni, vrlo brzo me zaskočilo sve ono od čega sam htjela pobjeći. Koja ironija, putujemo da bismo vidjeli vodu, šumu, nebo, zvijezde,  sunce, nasmijane ljude, osjetili ljubav, avanturu, promjenu, odmorili se, …. I prevalimo nekoliko stotina ili tisuća kilometara, zaboravljajući da i u mjestu gdje živimo možemo sve to isto.

Danas sam šetala Maksimirom i uživala u mirisu šume, u zelenim krošnjama kroz koje je prodiralo sunce, crkutu ptica,  šuškanju lišća, … Osjetila sam mir, ispunjenost, ljepotu i sreću, hodala sam šumom bez misli i zamjećivala sve oko sebe kao da to vidim prvi puta.

Podsjetilo me to na šetnje različitim šumama tijekom naših boravaka na drugim mjestima. Tada sam hodala šumom, glavom punom različitih misli, počesto i ljuta na sebe što ne uspijevam maksimalno uživati u ljepoti koja me okružuje. Kao da to ide na silu. Možemo pobjeći na drugi kraj svijeta, no od sebe ne možemo pobjeći, ne možemo nigdje pronaći ono što se nalazi duboko u nama. Putujemo u želji da negdje nađemo ono što je stalno u nama.

 

Ovog Uskrsa sam ostala kući, okružena onima koje volim. Uživala sam gledajući one koje volim kako bojaju jaja, osluškujući zvukove i mirise doma. Nije me smetalo provesti nekoliko sati na obiteljskim druženjima, sjediti i trpati u sebe gomilu hrane, što bi me ranije ispunjalo nemirom. Dapače, uživala sam slušajući obiteljske priče, gledajući kako svaki član obitelji ima svoje mjesto i osjetila koliko je lijepo pripadati obitelji. Osjetila sam pripadnost, ljubav, privrženost, radost i duboki mir i sreću. Godinama sam tražila taj osjećaj među nekim drugim ljudima, ne znajući da ga ne mogu tamo naći ako ga nisam spremna pronaći u samoj sebi.

Godinama sam tražila ljepotu nekih drugih šuma, zaboravljajući da je svaka šuma jednako lijepa, potrebno je samo toliko smiriti svoju unutrašnju buku da možeš iz svog mira osjetiti ljepotu šume.

Ovaj Uskrs je bio poseban, a tako neobično običan. Osjetila sam da nisam skitnica, nego sam skitala zato što sam tražila sebe tamo gdje me nikad nije moglo biti. Nije niti moj tata skitnica, on je samo nemirna osoba koja traži mir tamo gdje ga nikad ne može naći.

 Danas znam da otputovati mogu kada god poželim i gdje god poželim, prije svega u svojoj glavi, no da čak niti to ne trebam, jer sve što mi treba je već tu, uvijek u meni.

 

2 Comments (+add yours?)

  1. Dijana
    Apr 26, 2011 @ 20:33:37

    Zanimljivo je kako nešto što nam drugi kažu o nama, ponekad, prihvatimo kao sopstvenu istinu i onda sebe doživljavamo tako. pogotovo ako su nam neku od etiketa zaljepili roditelji. u tom slučaju još je teže prepoznati da to stvarno nije tako. zanimljivo je da sam ja baš danas o tome razmišljala i u skorije vrijeme prepoznala dosta takvih Neistina. I što sad sa njima?!! Treba ih preinačiti.
    Neke su odista smiješne. Evo primjera, banalnog. Nikad ne kupujem putar (maslac) već uvijek margarin. A volim putar! I jednom se zapitam -pa zasto onda ne kupim isti. Slijedeća misao mi je bila – pa to je skupo, a pri tom ni ne znam koja mu je cijena, ali znam da je tako uvijek govorila moja mama.😉
    Ovo je simpatično, ali mnoge ovako izrečene riječi nam mogu otežati život.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: