IZABRANA VRSTA

Jutros sam se probudila ranije nego obično, pokušala sam bezuspješno ponovno zaspati i na kraju odustala, skuhala si kavu i legla nazad u krevet sa knjigom u ruci. Da sam znala da ću toliko guštati u tekstu, možda bih se ustala i ranije.

Radi se o knjizi koju sam pročitala prije više od godinu dana i sad sam je „slučajno“ uzela sa police dok sam pripremala kavu. Po običaju, nasumično sam je otvorila, tako obično čitam knjige i na kraju se uspostavi da uvijek otvorim upravo ono što mi je tog trenutka potrebno.

Naslov koji sam ugledala bio je „Od moje empatije nitko nema koristi“.

Citiram dio:

„Nikome nećeš pomoći time što ćeš biti zvučna kutija za njihove probleme ili jadikovke. Držeći pred sobom sliku napretka u životu tvoga sina ti mu pomažeš da prema tom napretku kroči. Ondje mu budi pri ruci. I odande ga pozovi da dođe do mjesta koje potiče bolje osjećaje.“

To me sjetilo na neke moje klijente koji dođu kod mene u stanju dubokog očaja. Tada ih je teško gledati i ljudski bih se sažalila nad njima, no znam da od toga nema koristi i da je moj jedini zadatak da ih vidim u budućnosti sretne. Oni toga časa to nisu u stanju, zato su došli kod mene, ako ja ne mogu toga časta oduprijeti se njihovoj trenutnoj stvarnosti koja nije blistava, kako će to onda oni moći?! U tim trenucima im se možda činim okrutnom jer ne plačem sa njima, samo ih gledam i u mislima sam miljama daleko u njihovoj prošlosti gdje ih vidim ispunjene i sretne. Toga časa ne znam kada će to biti i na koji način, ali ja ih vidim sretne. I moj je zadatak da ih vodim prema toj sreći, prema njihovom samoispunjenju, prema tome da spoznaju što je to na jednostavan i lagan način, da prepoznaju u sebi ljepotu, moć i vrijednost. No, sve polazi od toga da prvo sebe mogu u to uvjeriti, jer ako sebe neću moći, njima nisam od pomoći.

 

Knjiga dalje kaže: „Ako se ne usredotočiš na njihov problem možeš se nastaviti osjećati dobro, no oni će i dalje imati problem. To je istina, u početku. Ali ako se usredotočiš na njihov problem, ti ćeš se osjećati loše, oni će se nastaviti osjećati loše – i još će uvijek imati isti problem. A ako se nastaviš fokusirati na njihov problem s vremenom ćeš problem imati i ti. Međutim, ako se ne fokusiraš na njihov problem već umjesto toga zamisliš rješenje problema ili neki pozitivan ishod osjećat ćeš se dobro, a tada će postojati mogućnost da na njih utječeš i odvedeš ih do pozitivnijih misli i ishoda.

Jednostavnije rečeno: Nikada nećete biti od koristi drugima dok osjećate negativne emocije zato što prisutnost negativnih emocija unutar vas znači da ste usredotočeni na odsutnost željene stvari, a ne na samu željenu stvar.“

 

Zvuči jednostavno, zdravorazumski, no zašto se u stvarnosti ponašamo potpuno drugačije?! Kad je netko loše, samilosno ga gledamo, tapšamo po ramenu, unutar sebe žalimo i govorimo „ma dobro, već ćeš nekako, nije tako crno, ajde budi dobro, …“. Ili, još gore, podupiremo ga u toj situaciji  i kažemo „ma stvarno je to grozno, stvarno nisu bili pošteni prema tebi, stvarno si jadan,…“. Mislimo da smo time uz osobu, da ju podupiremo, da smo na njezinoj strani, da smo empatični, a zapravo ju guramo još dublje. I ne samo nju, nego i sebe, jer iz svoje empatičnosti se obično zakačimo na osobinu negativnu energiju, toliko ju duboko žalimo, da se i mi počnemo loše osjećati. Koji big sheet. Umjesto jedne osoba koja je loše, dobijemo barem dvije, jer obično tu emociju prenesemo i nekom drugom nama bliskom. Obično jedva čekamo to ispričati nekome nama bliskom, ne bi li se i on negativno čudio i iščuđivao, ne bi li i on žalio tu osobu ili nas i naše slično iskustvo. I krenemo sa ciklusom negativnih priča i negativnih emocijama, kao da se hranimo njima. I hranimo se doista, ne samo nas, nego sve oko nas. I umjesto da širimo radost, širimo negativnost, tugu, osjećaj nemoći, nepravde, nemogućnosti,…

I na kraju mislimo da smo empatični, dobri ljudi. A što radimo sebi i ostalima?! Prema kome smo dobri?! I tko nas je to naučio, tko je u nama razvio tu naviku, jer to je samo navika, zdrav razum i zdrav um se nikada tako ne bi ponašao. Učinili su nas bolesnima, isprali su nam mozgove, naveli su nas da djelujemo kroz priučene nagone, ne kroz inteligenciju. I tko nam je to učinio?! Naši najbliži. Iz najveće ljubavi. Radili su kako su njih učili. Prihvaćamo od osoba koje brinu o nama i koje nas vole sve bespogovorno, ne razmišljamo o tome je li to ispravno ili nije, nego slijepo slijedimo.

U školi djecu uče činjenicama, bubetaju gomilu podataka napamet, no nitko ih ne uči kritičkom razmišljanju. Prihvatili smo povijest kako je napisana u udžbeniku i nikome ne pada napamet da ju kritički osmotri, da se pita je li to doista bilo tako i zašto je bilo. I čudimo se kako su ljudi ranije mogli misliti da je zemlja ravna ploha, a mi danas jednako tako slijepo prihvaćamo još jasnije činjenice.

Bog nam je dao pamet i zdrav razum, no uglavnom se rijetko koristimo njima, barem ne za stvari od životodajnog značaja, a to sigurno nisu naš posao i sve one stvari u kojima koristimo mozak. Životodajno je živjeti ispunjen život u skladu sa svojim bićem. No, kada bismo tu koristili zdrav razum i kritički razmišljali, ne bismo više slijepo radili za poslodavca 12 sati dnevno i živjeli u strahu da ćemo taj robovski posao izgubiti, nego bismo živjeli svoj puni potencijal sretni i radosni, dali bi čovječanstvu najbolji dio sebe, te se osjećali ispunjeni i da naš život ima svrhe i smisla. No, tada bi svijet drugačije izgledao, a to nam moćnici sigurno neće samo tako dozvoliti, jer onda oni ne bi bili toliko moćni. Šačica ljudi uspijeva upravljati preostalim dijelom svijeta. I mi onda kažemo da smo povlaštena vrsta, puno razvijeniji od životinja, a ustvari princip je isti, i tamo je vođa čopora, jedan na 100, slično kao kod ljudi. Ne zvuči baš idilično, zar ne?

No, opet, ako samo jedan od nas vidi drugačiju sliku svijeta, malena gruda će se pokrenuti i svakim danom postajati sve veća. Dok na kraju toliko ne naraste da će se lavina dobrote proširiti svijetom. Tada će svijet biti divno mjesto za život, i čovjek će biti ono što je i stvoren da bude, na sliku i priliku Božju, biće moćno, puno ljubavi i potencijala, biće kojim nitko neće upravljati, niti će itko imati potrebu upravljati bilo kime. Svi ćemo živjeti slobodni, ispunjeni i sretni. Jednog dana.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: