FARSA

Neki dan sam bila na jednom druženju i iako mi to nije bila namjera, sjetila sam se Kundere i jedne njegove priče o bračnim parovima. Na vrlo smiješan način je opisao vrlo nesretnu stvarnost, na koju me podsjetilo to druženje. Družili smo se nekoliko sati i čitavo to vrijeme niti jedan par ne samo da se nije čeznutljivo pogledao, nego se nije uopće pogledao. Govorim o obostranim pogledima, ne o tužnom pogledu jednog dijela para. Jedan je muškarac ovio ruke oko svoje žene, nešto joj je govorio i u njemu se vidjela nezadovoljena potreba za njom. Ona je sjedila nogu prebačenih suprotno od njegovog smjera, ruke je držala prekrižene u krilu i nije se niti potrudila slušati ga, čitavo je njezino tijelo vrištalo pusti me, što me držiš, ježim se od tebe. Izvana idila, ali govor tijela ne vara. Ona je odlično držeća žena, a on svoju nemoć i tugu gomila oko pasa, izrazito tanke noge, a golem trbuh. Koliko samo tijela govore o nama, kako se samo on štiti od prerezanih emotivnih veza koje su davno pukle u njihovom braku. Još u trbuhu smo bili povezani sa majkom putem pupčane vrpce, danas smo također povezani sa ljudima putem emotivnih pupčanih vrpca. Ako je ta veza čvrsta, odnos je dobar, mi smo sretni, osjećamo se sigurno i naše tijelo odiše zdravljem, proporcijom i energijom. Kada odnos puca, veze se kidaju, a mi osjećamo bol, prvo u solar pleksusu, poslije tamo gdje nam je slaba točka. Drugi par je čitavo vrijeme motrio svoju brojnu djecu, raspodijelili su se. Lijepo od njih, međutim, nije li to izgovor da ne motre sebe i svoj odnos? Sjetilo me to drugog godišnjeg nakon razvoda. Bila sam sa svojim curama u Turskoj, u predivnom hotelu koji je u vrijeme pune sezone bio prepun gostiju, uglavnom mladih obitelji sa djecom. Hotel je bio ogroman, razbacan na velikoj površini sa puno malenih kućica i puno različitih sadržaja, zaista prava milina. Prava snaga njegovog kapaciteta se vidjela tijekom obroka gdje se redovito sjatio veliki broj ljudi u približno isto vrijeme. Sjedili smo svakojako, tako da sam imala prilike proučavati različite obitelji. U dva tjedna boravka uočila sam samo jedan par sa dvoje djece koji je još uvijek vezala ljubav. Oni nisu bili fokusirani samo na djecu, često su se gledati, mazili, pričali jedno sa drugim, njihova aura je bila ljubav. Ostali su vrlo uspješno izbjegavali jedno drugo, uglavnom se skrivajući iza djece i raznoraznih aktivnosti, tijekom obroka uglavnom gledajući druge ili u svoj tanjur. Čak je i moja starija kćerka primijetila sindrom, toliko je to bilo očito. To me podsjetilo na ranojutarnji razgovor sa jednim kolegom. Radi se o ozbiljnom čovjeku, sređenog života, nikakvom macho tipu, već obiteljskom čovjeku zdravih nazora i popriličnim brojem kvaliteta. Ušao je čovjek u krizu srednjih godina, postalo mu dosadno, nije samo on za to kriv. Uglavnom, neplanirano se ponovno zaljubio u staru ljubav. Ponovno se osjeća kao mladić, ponovno piše ljubavna pisma, mislio je da je zaboravio tu vještinu. Nekad je pisao ljubavna pisma svojoj ženi, niti sam se ne sjeća kada je i zašto prestao. Više ne može zamisliti da njoj napiše ljubavno pismo, ali isto tako ne može zamisliti da ju povrijedi, ostavi, sa njom je toliko toga dijelio, toliko ih još toga veže, ali ono najbitnije, ne veže ih više ljubav, ona je davno nestala. Izgubila se u svakodnevici. Čovjek se svakodnevno mijenja i onog pored sebe uzima kao konstantu, kao nešto što mu pripada, ne obraća više na njega pažnju i onda se pita kada ga je prestao voljeti. Koliko Vam se puta desilo da partner ne primijeti da imate novu frizuru, da ste smršali, da imate nove cipele, da ste tužni ili ekstra sretni, da zaspe noću pored televizora, da ode iz kuće a da vas ne poljubi, da osjetite da ste ured za izmjenu informacija, a ne bračna zajednica,…?! Da bi odnos trajao svakog dana ujutro trebamo pogledati svog partnera kao da ga vidimo prvi puta, te svaku večer se oprostiti od njega kao da ga vidimo zadnji puta. Ustvari ga uvijek i vidimo drugačijeg, jer život je mijenja, svakog trena smo drugačiji, barem na staničnom nivou. Koliko nas tako gleda na život, ne samo na partnera, nego na sve oko nas? I da se vratim na druženje sa početka. Nitko od tamo prisutnih (ili barem jedan mali dio njih) ne misli da ima bilo kakvih bračnih problema, no nitko od njih nema onakav brak kakav je oduvijek sanjao imati, više-manje su to poslovni ugovori, odgojne ustanove, sporazum o sigurnosti i zajedničkom starenju, seksualni ugovor, …. ali ne bračna zajednica, barem ne onakva kakva ja mislim da bi trebala biti. Možda sam jedan od zadnjih romantika, možda sam nerealna i iracionalna, ali kada razmišljam o braku kakvog bih ja voljela imati, onda to ne bi smio biti nikakav tip dogovorne zajednice, već izraz čiste ljubavi koja bi se trebala vidjeti u našoj auri, bez obzira držimo li se za ruke ili sjedimo jedan preko puta drugog, naprosto bi se vidjelo da nas nešto veže, da imamo svoj mikrokozmos, da volimo biti sami i da nemamo potrebu skrivati se iza obaveza i djece, zatomljujući našu unutrašnju i međusobnu prazninu. Možda sanjam, možda je Kundera u pravu, možda nema sretnih parova, no to je samo možda, nešto u meni i dalje kliče da je sve osim toga farsa.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: