PREVIRANJA

Ovih dana nemam inspiraciju za pisanje. U subotu sam od jednog od svojih 3 učitelja reikija dobila neki link na fejsu na kojeg sam kliknula i virus u linku mi je izbrisao većinu tekstova koje sam tamo objavila. Na neki neobjašnjiv način me to rastužilo. Onaj glupavi osjećaj da smo u nešto ulagali energiju i da je dostatan jedan maleni, kratki „klik“ da sve to nestane. Ne radi se o izgubljenim tekstovima, jer imam kopiju, nego o osjećaju da sve može nestati, samo tako, jednim klikom.

Preko vikenda sam inicirala četiri divne žene u reiki2. Nisam imala nikakva očekivanja, samo sam se predala energijama da me vode. Bilo je čudesno osjetiti vodstvo energija,  dobivati odgovore na nepostavljena pitanja i osjetiti uvide koje nisam tražila. To ulijeva strahopoštovanje, gotovo identičan osjećaj moći energije kao i u slučaju klika. Kada energija odluči da nešto nestane, nema čekanja, ona krene i sve izbriše. Istim žarom i stvara, bez čekanja, bez predumišljaja.

Reiki2 donosi promjene na emotivnom planu, on otpušta sve što trebamo otpustiti, spaljuje sve emotivne blokade i na njihovo mjesto postavlja nove, harmonične energije. U doba rušenja onog što nam ne treba nas vitla, izgleda nam kao da smo pred zidom, da nema dalje, no vitla nas samo zato da što brže i lakše otpustimo uzde, da se prepustimo višem vodstvu i dopustimo mu da nam svojom čvrstom i sigurnom rukom posloži život na najbolji način za nas. Te simbole i tu energiju sam prenijela tim divnim ženama, ali je dio ostao i meni. Energija mi ne dopušta nesklad, od mene traži život u čistoj istini i u skladu sa sobom.

Često se sakrivamo iza nekih emotivnih blokada, ne da nam se baviti njima, život je puno ugodniji kada ih ne vidimo. Tako sam i ja neke svoje stavila na stand by, ali nije mi suđeno dugo se odmarati u iluzijama.

U ponedjeljak sam došla na posao sa nekim osjećajem nelagode. Izvana nije bilo nikakvih razloga za taj osjećaj, bio je neobjašnjiv, ali nelagodno prisutan. Nakon jutarnjeg brifinga nisam ga imala samo ja, nego svi koji smo bili na brifingu. Znam sam da privlačimo samo one osjećaje koje već imamo u sebi, tako da mi nije bilo čudno zašto sam nakon sastanka imala još veću nelagodu od one sa kojom sa krenula u dan.  Začudilo me samo što nas je toliko bilo toga dana u istoj prostoriji sa istim osjećajem. To je kao kada žene koje rade zajedno nakon nekog vremena usklade svoje menstrualne cikluse. Tako valjda i mi kolege proživljavamo slične emocije, svatko u svom području života, svatko rješava nešto drugo, ali osjećaj je očito zajednički.

Svi smo otišli sa sastanka ko pokisli miševi, osjećaš se kriv, a realno znaš da nisi kriv.  Ustvari krivica niti ne postoji, jer svi mi (ili barem većina) u datom trenutku napravimo najviše ili najbolje što možemo u datim okolnostima i sa znanjima i vještinama koje imamo. Međutim, društvo nam odmalena nameće osjećaj krivice kao nešto što je stvarno, kako bi nas kroz to modeliralo prema svojim potrebama ili očekivanjima.

Mada je priroda osjećaja prolazna, mi im ne dajemo da budu prirodni, nego se zalijepimo za njih i ne puštamo ih dalje. Tako je i u našem uredu ostala atmosfera nelagode koja kao tempirana bomba privlači sve više nelagode. Nitko nije time sretan, a nitko ne zna taj krug prekinuti. Meni je to zanimljivo gledati i osjećati, jer to potvrđuje sva moja znanja o energijama i njihovoj zakonitost. Iako sam i ja osjećala nelagodu koju nisam odmah otpustila, na neki način sam bila izvan svega toga i zanimljivo je kako su ljudi to osjetili i dolazili u moju sobu. Danas je jedna kolegica došla sa čajem za sve nas tamo, sjela, popila ga i otišla. Ništa nismo pričale, ali ta gesta da je došla u malu oazu mira, nesvjesna toga da je točno znala gdje je mir, je fascinantna. Uvijek kad se prepustimo vodstvu intuicije, smo savršeno vođeni. Često to izgleda iracionalno, jer smo daleko od sebe i svog bića, pa je svaki njegov poziv bliže iracionalan, međutim, onaj tko se prepusti i krene bude na kraju nagrađen. Sjetilo me to na moju stariju kćerku koja mi je u subotu pričala kako sve više sluša svoju intuiciju i kako se uvijek iznova iznenadi kako ju savršeno vodi. Kaže da je često ljuta kad ju ne posluša, ali da ju to uči prepuštanju i vjeri u iracionalno. Od jednog racionalnog bića su to vrlo velike riječi. Objasnila sam da će joj se to činiti iracionalnim toliko dugo dok ne bude u skladu i ravnoteži, a što će biti bliže tome, sve osim intuicije će joj biti iracionalno.

Današnje popodne sam provela na Rebru čekajući kontrolu. Došla sam zadnja, ispred mene je bila gomila ljudi, uglavnom nervoznih od predugog čekanja. Sjela sam na kraj prostorije i mirno čitala knjigu.  Nakon nekoliko minuta sam primijetila da se pola prostorije pomaklo u mom smjeru i najednom je tamo nastao veseli žamor. Nervozni ljudi su odjednom počeli ismijavati političare, počeli su se ismijavati nad svojim stanjem, pričati viceve o svojoj bolesti. Nije to bilo morbidno, nego istinski smiješno. Radi se o ljudima žutih i sivih lica, uglavnom bez kose, izmučenih od silnih kemoterapija, neki su u kolicima, neki jedva hodaju pomažući se štapovima, neki za sobom voze boce sa kisikom, ali gle, oni se smiju, pričaju viceve. Naprosto više nije bitno što satima sjede u podrumu  bolnice čekajući na kontrolu ili nastavak terapije, uhvatili su sadašnji trenutak i iz njega krenuli u viceve. Neobičan preokret energije. Neću reći da je to zbog mene, jer sigurno nije, ali u svakom slučaju je neobično da je ponekad samo jedan miran čovjek dovoljan da probudi i u ostalima osjećaj mira.

Doktor me dočekao sa smješkom i rekao mi da me nedavno ogovarao na jednom skupu. Objašnjavao mi je kolika je ludost sa mojom dijagnozom prestati piti lijekove, pokušao me nagovoriti da ih i dalje pijem, čak me pitao i što moja djeca o tome misle, aludirajući na moje majčinske osjećaje. Da mi je to učinio prije nekoliko mjeseci, izašla bih van kao pokisla mačka, danas sam to zaboravila čim sam za sobom zatvorila vrata, čudi me da sam se i sad toga sjetila dok pišem ove redove. Pitala sam ga za ženu koja je sa sličnom dijagnozom nedavno rodila zdravo dijete, rekao je da je dobro. Usput mi je ispričao za jednu kojoj su odrezali dojku temeljem pogrešno očitanog nalaza. Dakle, i medicina griješi. Nitko nije nepogrešiv, nitko ne zna odgovore na sva pitanja i nitko ne može objasniti čuda. Ne zato što su čuda neobjašnjiva, nego zato što nas sve manje vjeruje u čuda.

I ja s vremena na vrijeme u njih prestanem vjerovati i dozvolim svojim očekivanjima da me zaslijepe, učine tužnom i nemoćnom. Nisu to baš lijepi trenuci, no srećom ne traju dugo. Jučer sam otpustila nelagodu, ali sretna što sam se brzo dovela do mira sam moćno počela maštati i planirati budućnost, čisto kao nagradu za uspješno energetsko manevriranje. Zaboravila sam da kad kreneš na put svjetla sa svih strana postoji mogućnost da zapuše vjetar i da se svjetlo ugasi. Moj vjetar su bile moje želje i snovi. Maštala sam, zaboravila na stvarnost i kako to obično biva pala sam na dupe. Pad je bio bolan. Još je bilo gore što sam za sobom povukla još jedno biće, no očito je i tom biću to trebalo, pretpostavljam iz sličnih razloga. Mene je zabolilo što moja očekivanja ne mogu biti ispunjena, a to drugo biće to što ih ono ne može ispuniti. Kao da su očekivanja realna i kao da bilo tko može zadovoljiti nešto nerealno?! Buđenje je bolno, čovjeku se srce hoće raspasti na milijun komadića, imaš osjećaj da se sve ruši, da ništa više nema smisla. No, opet kao i svaka druga emocija, i ova je prolazna, ostaje kod nas toliko dugo dok smo za nju zaljepljeni. Ja sam ipak reiki majstor, puno radim sa energijama i one me tjeraju na prihvaćanje i na život u svjesnosti puno brže nego što to rade nekome tko nije toliko upućen u njih. U tom smislu sam blagoslovljena s jedne strane jer kroz situacije prolazim lakše i brže, no sa druge strane, iz svog života gubim ljude koji to ne mogu pratiti, koji me se počinju bojati, jer često izgleda kao da brijem nešto iracionalno. To je zato jer većini nas duša i njezin zov izgledaju iracionalno pa i ljudi koji to slušaju djeluju u najmanju ruku pomaknuto. Ponekad poželim ponovno biti „normalna“, malo manje čudna, samo zato da u svom životu zadržim ljude do kojih mi je stalo. No kad jednom krenemo, nema vraćanja, nema stajanja. To je moj put, na njega sam krenula svjesno i on mi donosi velike blagoslove, brze promjene, velike uspone i vrlo male i kratke padove. Međutim, on me ponekad i plaši jer što dalje idem to me manje ljudi može pratiti. Tvrdoglavo bih voljela povesti sa sobom sve do kojih mi je stalo, ali to ne ide, nije to put za svakoga, nisu svi spremni za njega. Žestok je to put jer traži potpunu iskrenost prema sebi i svemu što nas okružuje na način da odbacimo sve iluzije i blokade iza kojih bi se tako rado ponekad htjeli sakriti i odmoriti u lagodnosti koju svaka iluzija pruža.

U svim tim previranjima snagu mi daje vjera da sve što se dešava je za naše najveće dobro, da sve ima dubokog smisla, kojeg ne moramo odmah biti svjesni, ali je vjera u to siguran i jedini put izlaska iz previranja.

 

 

4 Comments (+add yours?)

  1. sanja
    May 17, 2011 @ 18:51:19

    ..to je to..isto se desava i meni. i zato tako rado citam tvoje tekstove jer mi je lakse kad shvatim da nisam sama…hvala ti.

    Reply

  2. Julija
    May 31, 2011 @ 19:30:11

    Nisam sklona pisanju, jer prečesto ne nalazim riječi koje opisuju moje osjećaje i razmišljanja, ali volim pročitati ono što moja duša prepoznaje,jer tad znam da zapravo nisam sama i nisam zapravo čudna. Ponekad sam tužna jer ljudi koje želim uz sebe su sve dalje jer me ne razumiju.Hvala na krasnim tekstovima.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: