DRVO IZ KAMENA

Sjedim na terasi svog stana i gledam u zelene krošnje drveća. Ptičice cvrkuću, osjeti se miris pokošene trave. U daljini se vide novozagrebački neboderi, jedini oblik civilizacije koji se vidi iz ove perspektive. Upravo sam pojela jagode bez šlaga, još osjećam njihov opori okus u ustima. Idila. Ili je barem ona tako izgledala u mojoj mašti u teškim životnim trenutcima kada se čovjek očajnički želi za nešto uhvatiti. Jedna od slika kojom sam se tada hranila je bila poput reklama za deterdžente, a na koju sam se podsjetila ovog vikenda na Bledu. U svojoj mašti sam vidjela kako držim svoju djecu za ruke, obučene smo u bijele haljine i trčimo smijući se po predivnoj livadi punoj proljetnog cvijeća, a za nama trčkara mali žuti pas. Negdje iza nas je bio muškarac, osjećala sam njegovu blizinu i bliskost,  ali ga nisam mogla jasno vizualizirati.

Zaista čovjek treba paziti što misli i želi, fascinantno je kako se sve čemu dulje vremena pridajemo energiju raste i prije ili kasnije se i manifestira u svom punom obliku. Protekli vikend se ostvarila moja idealna slika sreće na koju sam već bila i zaboravila.

Tijekom šetnje kanjonom Vintagar uočila sam drveće koje raste iz kamena. Bilo je jednako veliko i snažno kao i drveće koje raste iz zemlje. Fascinira me snaga tog sjemena i njegov životni put, kako je probilo kamen i kako je našlo svoj put da opstane u teškim životnim uvjetima te svojom ljepotom i snagom bude ravno onima koji imaju daleko bolje uvjete za život.  To je vjera, snaga i moć. Ta drveća me asociraju na Majku Terezu, Gandhija, Ivana Pavla II,…. i sve one uistinu velike ljude koji su ostali veliki uprkos životnim situacijama u kojima su se nalazili.

Neminovno me to podsjeća i na neke sitne duše koje sam upoznala u svom životu, koje su zbog zaštite svoje nimalo ugrožene egzistencije i želje da si prigrabe još više opipljivog svjesno ugrožavale egzistenciju drugih ljudi ili o njoj uopće nisu vodile računa. Iako znam da nema agresora bez žrtve i obrnuto te da svatko sam bira svoju sudbinu i život koji vodi, ipak ne mogu da se ne pomolim za duše tih ljudi i za njihove karme koje će ih prije ili kasnije zaskočiti. Kaže se kako siješ, tako žanješ, bez izuzetka, za sve i zauvijek. Kada bi te sitne duše znale da su prije svega na koncu priče sitne same za sebe, pitam se bi li i onda toliko opsesivno štitile sebe i svoje interese.

Neki dan sam bila na zen masaži kod svog učitelja zen tarota. To je za mene jedno novo iskustvo. Prvo se otvaraju karte, te se poruka kroz masažu „utiskuje“ u tijelo. Nisam imala pitanje, ustvari imala sam previše pitanja i nisam se mogla odlučiti niti na jedno, stoga smo otvorili karte za generalnu situaciju. Naravno da su karte pokazale ono što me najviše trenutno okupira i o čemu najviše razmišljam i kao i uvijek bile su bolno iskrene. Svom sam učitelju rekla da me pomalo strah otvarati ih jer su uvijek beskompromisne i kažu upravo ono što ne želimo čuti. Bilo mu je smiješno (no meni nije). Moje su karte rekle da krenem, da garancije nema, ali da je zov mog bića toliko jak da će me bilo kakvo stajanje na mjestu koštati, da ću ići protiv sebe. Garancije nema zato jer je moj zadatak imati vjeru u samu sebe, činiti stvari koje se čine iracionalnima, skakati iz sigurnosti u nesigurnost samo zato da svaka stanica mog tijela nauči da smo uvijek sigurni i uvijek savršeno vođeni. Znam ja to i sve je to lako kada su u pitanju manje stvari ili drugi ljudi, međutim kada trebaš staviti sve što imaš i živiš na kocku i krenuti u nešto potpuno novo bez ikakve garancije da ćeš u tome uspjeti, a iza sebe imaš dvoje djece o kojima treba brinuti, lako je reći skoči i poleti, a puno je teže zaista i skočiti.

Život se često tako sa mnom igra. Dovede me do ruba provalije i kaže da skočim. Tada ja obično stojim i ne mrdam, znojim se i ne pada mi napamet skočiti. Čeka mene tako život neko vrijeme, kao što me čekao u mom braku, no ako predugo oklijevam onda me gurne na brutalan način. Tako me gurnuo karcinomom. Tada sam dugo padala, ali na kraju sam se kao mačka dočekala na noge. Kažu da mačke imaju 7 života. Ja se nadam da ih i ja imam barem 7, jer osjećam da će mi trebati. Sad sam opet na vrhu provalije, ukipljeno stojim, no ovog puta znam ako sama ne skočim, da će me opet situacija gurnuti. E, od te situacije se ježim, no mislim si, ok, očito još nije došlo vrijeme da sama odlučiš skočiti, no obzirom da znaš da ćeš ionako biti gurnuta, uživaj u trenutnoj situaciju i ne brini brigu oko provalije, ona te ionako čeka, nećeš joj pobjeći. Možda onaj tko te gurne bude nježan pa ti donese i padobran kako bi ti prizemljenje bilo ugodnije nego prošli put.

Pišem simbolički, jer stvarna tema nije toliko bitna. Bitan je princip. I bitno je to što ga osjećam i što znam što mi se dešava, pa me zato sve što mi se dešava i ne uznemirava ozbiljno, više na to gledam kao na fenomen. Na neki način se osjećam kao promatrač vlastitog života, kao da pišem znanstveni rad o tome kako se okuražiti skočiti u provaliju i ostati ne samo živ i zdrav, nego taj skok iskoristiti da te vine u zvijezde.

Bumo videli. Osjećam da će sve biti dobro. Ustvari sve već je divno i dobro. Ptičice i dalje pjevaju, ne brinu o tome što će jesti i hoće li imati što za piti. Drveće i dalje stoji tu gdje je, nije zabrinuto oko toga hoće li pasti kiša i kada će mu otpasti lišće. Tako i ja pričam svoju priču i ne samo da ju pričam, nego ju i živim, svjesno i bez straha. Ustvari, još uvijek sa mrvicu straha, ali idem prema tome da on jednog dana potpuno nestane. Iz te perspektive što tu znači malo trnja na putu, to je kolorit samog puta, da na njemu ne bude dosadno.

 

2 Comments (+add yours?)

  1. tanja
    May 25, 2011 @ 11:34:45

    Interesantno zvuci ova zen tarot masaza…a za provalije…znam na sto mislis. Ja sam trebala odavno spaliti nekoliko mostova i krenuti dalje, ali mi se svidjalo sto ih nekako kao neku sigurnost imam iza sebe, pa sam to odgadjala….sve dok se sve oko mene nije streslo i kad su svi mostovi pukli sami od sebe a ja se nasla iznad provalije na vrlo tankoj zici….. mogla sam pasti, ali sam gledala naprijed a ne dolje… i prosla sam. Drzi se i samo hrabro naprijed…nemoj gledati dolje nego gledaj ispred sebe i kako kazu…jedna noga ispred druge🙂 Mozes ti to :)))

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: