LET

Ne volim avione, ne djeluju mi previse pouzdano. Kako to obicno ide kada su nase neugode u pitanju, zivot se pobrine da ih rijesimo prije ili kasnije. Tako i ja posljednjih 3 godine letim poprilicno cesto, tocnije precesto obzirom na neugodu koju osjecam pritom. Jucerasnje polijetanje je bilo neugodno, no nisam se htjela koristiti reikijem, meditacijom ili ostalim provjerenim metodama da bih ublazila neugodu, nego sam odlucila svjesno proci kroz sve osjecaje koji se javljajusamo ih promatrajuci. Sjedila sam u 14. redu, sto je simbolika jer vecinu meni bitnih stvari u zivotu igrom slucaja (a slucaja nema) sam obavila 14. dana u mjesecu. Naslonila sam se na naslon i osjecala turbulencije, slusala zvukove putnika, gledala kako se trese kabina i pitala se koliko je ta plastika kojom smo okruzeni zaista sigurna, jer nimalo nije ulijevala povjerenje svojom tresnjom. Razmisljala sam o tome kako se proteklih dana “mucim” sa nekim zivotnim odlukama i osobnim previranjima, stojim na mjestu i ne micem zbog straha od promjene koji je iluzoran jer niti ne znam sto bi promjena donijela. S druge strane, hrabro stavljam svoj zivot u ruke jednog pilota, osobe koju ne poznajem, nemam pojma kako se osjeca, o cemu razmislja, je li se ustala na lijevu ili desnu nogu, boli li je sto,  brine li je sto, … Ono najsvetije sto imam stavljam gotovo bez razmisljanja u ruke potpunog neznanca kako bih se prevela iz tocke A u tocku B, a ne usudim se poslusati zov svoje duse koja je vjecni zivot unutar mene i ciji je zadatak da me vodi putevima najboljima za mene. Nije li to ironija sudbine, da smo po pitanju nekih stvari kao krdo zivotinja, slijedimo bez razmisljanja neka pravila i puteve, dok smo po pitanju drugih, daleko sigurnijih, kao uplasena zrtva, bjezimo i otimamo se ili se ukipimo na mjestu. Covjek, kako to gordo zvuci, a kad krenemo razmisljati o tome koliko su nasi postupci cesto bez svrhe i smisla, pitam se kako to smijesno zvuci.

Upravo sam odgledala fenomenalan dokumentarac o zivotinjama koje prevaljuju tisuce kilometara zbog parenja i hrane. Ajkula koja bez navigatora pliva nekoliko tisuca kilometara i uvijek se nepogresivo vrati na isto mjesto.  Nikada nisam razmisljala o tome kako labudovi prelete Tibet, kako to zaista izgleda letjeti na visini od nekoliko tisuca metara gdje su zracne struje nemilosrdne. Nisam znala da je dovoljan jedan pogresan pokret krila da labud skonca svoj zivot. Kitovi plove 6.500 kilometara ne jeduci kako bi dosli do rakova kojima se hrane. Na tom putu majka i njezino mlado u doba najvecih oluja plivaju na povrsini lamatajuci perajama kako se ne bi izgubili. Prije polaska na put majka je dnevno za svoje mlado nekoliko mjeseci proizvodila 600 litara mlijeka. Zamislite da prevalite vlastitim snagom 6.500 kilometara da biste vecerali i nakon vecere podjete na put nazad?! I sjetite se kako to gordo zvuci biti covjek. Je li zaista gordo? Mi smo ti koji unistavamo ne samo sebe, nego sve oko sebe, unistavamo ravnotezu na planeti zemlji samo zato da bismo imali deblje novcanike. Pazite, zbog papira unistavamo zivot. Zivotinja ubija druge zivotinje zbog hrane, prezivljavanja. Jedino covjek ubija zbog bogacenja, zbog papira. Nastavimo li tako do 2030. ce sjeverni medvjedi izumrijeti. Nece biti planktona pa ce i kitovi izumrijeti. No, koga briga. Mi o tome ne razmisljamo, nego bez prevelikih razmisljanja iluzorno plovimo nasim iluzornim zivotima, ne slusajuci sapat vlastite duse, zov vlastitog srca. Svoj zivot prepustamo u ruke nekih ljudi koje ne poznajemo. Vjerujemo autoritetima bez pogovora, samo sebi ne. Ne cijenimo ono najsvetije sto imamo, svoju dusu, svoj izvor i prirodu koja nam daje preduvjete da bismo mogli zivjeti u ovom fizickom tijelu.

Gledajuci dokumentarac razmisljala sam o tome koliko su iluzorni i mali moji “problemi”, koliko su nebitne moje odluke za postojanje svemira, koliko sam ja nebitna i mala. No, opet, kao dio cjeline i karika lanca, jako sam bitna. Svaka moja odluka, a dnevno ih donosim ne jednu, nego barem 100tinu, je itekako bitna, jer svakom mijenjam tijek svog zivota. Da nisam studirala fakultet koji jesam ne bih upoznala ljude koje jesam, radila poslove koje radim, ne bih mozda danas imala djecu koju imam, ne bih bila danas ovdje gdje jesam, ne bih pisala ovaj blog, vjerojatno bih i drugacije izgledala. Sve bi bilo drugacije. To je samo jedan primjer, a svakodnevno ih je gomila. Nesvjesno donosimo odluke koje odredjuju puteve naseg zivota, a kad mislimo da trebamo donijeti THE ODLUKU, nesto sto mislimo da je od zivotnog znacaja, stanemo i zakompliciramo si zivot jer se ne osjecamo sposobni odluciti se. Kako je to smijesno, o toliko stvari ne razmisljamo, toliko odluka dnevno cinimo, a zbog jedne jedine napravimo kaos u dusi. Zasto? Samo zato sto smo tu jednu izdvojili, dali joj znacenje, zalijepili se na nju, sto ne vidimo nista drugo osim nje, pritom zaboravljajuci da je ona isto sto i svaka druga odluka, naprosto zivot u tijeku. Vec iduceg trena ju mozemo izmijeniti izabravsi nesto skroz drugo sto ce ispraviti tijek ukoliko se za to ukaze potreba.

Sinoc sam bila u sauni. Gomila golih tijela koja se ne sakrivaju iza “statusa” kojeg cini odjeca, a opet na svakom tijelu se vidi kakvim zivotom zivi njegov vlasnik. Vidi se i sreca i nesreca i stabilnost i nestabilnost, vidi se cak i razlog zasto je osoba dosla, cak joj se i misli osjete. Nevjerojatno je kako je ljude lako “citati” kada znas i mozes procitati sebe. Nasa tijela, pokreti i mimika govore sve o nama.  Fascinantno. Poznajuci sebe poznajes sve oko sebe, svi su odgovori u nama. A mi provedemo zivot trazeci ih negdje drugdje, u knjigama, od autoriteta, raznoraznim iskustvima, odnosima,… Odgovor je tako jednostavan, da je covjeku kao gordom bicu neprihvatljiv. Nama trebaju izazovi jer mi smo vladari, najmocnija bica na zemlji, mi ne pristajemo na jednostavnost i na ocitost. Nama je kao gordim bicima neprihvatljivo da ne moramo dokazivati svoju gordost tako da skupljamo znanja i kitimo se tudjim perjem, nego samo tako da se utisamo i povucemo unutar sebe, da sve sto smo oduvijek trebali i trazili oduvijek cuci u nama samima.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: