POSEBAN DAN

Dijelim sa Vama tekst Sanje L.  kojeg mi je jutros proslijedila da ga stavim na blog.  Sanja, hvala ti na tekstu, predivan je, a i meni si svojim riječima ovaj dan učinila posebnim. Uživajte svi u tekstu:

Vec ujutro sam osjecala da ce danasnji dan biti nekako drugačiji. Iako vec vise od 10 godina drzim jedna te ista predavanja, danas sam bila nervoznija nego inace. Kako bih sprijecila tu nervozu, odlucila sam se na jutarnje disanje, a nakon toga sam se umrezila i stavila oko sebe oklop od zute boje, to je ona koja mi je dosla sama po sebi nakon umrezenja u srebrno-zlatnu DNK zavojnicu.  Trebalo se pripremiti za nastup pred oko 200-300 studenata medicine koji ce svi doci slusati moje predavanje. I odjeca je bila posebna,  po prvi put sam obukla i nove sandale s petom od nekih 4 cm, ja, koja sam inace uvijek u balerinkama. Danas je bilo bitno izgledati lijepo i posebno. U tim sandalama cak su i moje ultra mrsave noge izgledale seksi. Ili sam si barem tako mislila.

Odvela sam se biciklom do faksa i jedva se popela na 3.kat jer mi hodanje u visokim petama nije bas urođeno. Stigavši u svoju sobu odlucila sam ih skinuti i obuti balerinke koje sam hvala Bogu stavila u torbu, za svaki slucaj. Moje noge nisu više izgledale tako seksi, ali mi to više nije bilo bitno, shvatila sam da je bitno ono sto cu govoriti a ne kako izgledam. Spustila sam se do predavaonice i tamo me dočekala gomila studenata koje kao da nisam ni primijećivala. Po prvi put mi se činilo kao da sam sama u toj ogromnoj prostoriji i bez imalo straha sam pocela s predavanjem. Na kraju sam samo čula kucanje po klupama u znak zahvalnosti i zadovoljstva studenta,  to je tu kao neki običaj, ne plješću, nego kucaju po stolu, ako to traje, znaci da im je bilo dobro, ako je kratko, onda su to obavili tek tako, a zapravo im je bilo bez-veze. Nekoliko njih se spustilo do mene da me pita da li cu predavanje staviti na internet stranicu jer nisu stigli sve zapisati. Nakon toga sam krenula prema van i na putu me je presreo jedan student i zamolio me da mu nešto kažem. U tom nasem razgovoru iz kojeg sam saznala da je teško bolestan je vise puta rekao: vi ste tako posebna osoba, vi to razumijete, vi to znate…i te njegove riječi i njegovo povjerenje kojim mi je ispričao svoju priču su me se dojmili tako da sam jos cijeli dan o tome razmisljala. Rekao mi je da  su stres i zakiseljenost organizma  doveli do te bolesti, i svaki put kad bi tako nesto rekao, dodao je, ali vi to znate jer ste tako posebni. I zaista, znala sam to, i nije mi to trebao reći, vidjelo se na njemu i ja sam to znala prepoznati.. Ali kako je on prepoznao mene???

Nakon tog kratkog razgovora nakon kojeg smo jedan drugome rekli: sve dobro vam želim, ja sam odjurila u bolnicu gdje su me cekali nalazi od vadenja krvi koje sam obavila u petak. Buduci da vec 9-tu godinu zivim zahvaljujući transplantiranom bubregu, svaka 3-4 mjeseca moram odlaziti u bolnicu na redovnu kontrolu. Prošli nalaz baš i nije bio super, tako da sam ovog puta bila nervoznija nego inače, iako sam znala da se dobro osjećam i da ne bi trebalo biti nekih većih promjena. I opet sam se biciklom odvezla do bolnice i sjela  u čekaonu čekajući da me pozovu. Odjednom sam spazila čovjeka koji je sjedio pored mene. Imao je na sebi kratke hlače do koljena iz kojih su virile dvije plastične potkoljenice. Na tren sam stala i nisam mogla vjerovati. Ustao je i krenuo prema šalteru, hodao je sasvim normalno i cinilo se da ni ne razmislja o tome da li ima plastične ili prave noge, kretao se… i to je bilo najvažnije. Pogledala sam svoje noge u balerinkama i pocela se smijati u sebi. Koliko sam vremena u životu potrošila razmišljajući o tome kakve imam noge i kako sam samo bila nesretna jer zbog premršavih nogu ne mogu nositi minice i kratke hlače kao i sve ostale žene… znala sam se u mladosti svađati s mamom i plakati zbog nogu koje sam od nje naslijedila, kao da je to bila njena krivica… Koje li ludosti , pomislila sam danas.. Ljudi, pa ja ima dvije potpuno zdrave noge, zar to nije prekrasno?? I bile one u balerinkama ili štiklama, one su moje, zdrave, prave i kakve god da jesu, ne bih ih ni za što na svijetu mijenjala…

Nalazi su naravno bili super i ja sam se happy vratila na posao….I današnji dan je bio utoliko poseban što sam shvatila da ima nešto u meni što mene čini posebnom, što drugi u meni prepoznaju, a da nema veze s izgledom, a kamoli tek s mojim nogama… 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: