TIŠINA

Na fakultetu sam imala jednu prijateljicu uz koju sam se jako vezala. Upoznale smo se prvog dana, reklo bi se slučajno. U to vrijeme sam bila u vezi sa dečkom koji me jako volio, međutim bio je poprilično posesivan i ljubomoran. Sa njim sam bila od svoje 15.-te godine, voljela sam ga, no mladost traži svoje, falilo mi je i malo izlazaka i svega onoga što rade mladi. Tada se moj život sastojao od učenja i druženja sa njime, nije mi ostajalo previše vremena za druge stvari. Petra je bila osvježenje u mom životu. Bila je potpuno drugačija od mene. Ja tada nisam nikud izlazila, bila sam povučena, konzervativno odgojena, bez nekog posebnog životnog iskustva i uzbuđenja u svom životu. Ona je bila vrlo snalažljiva, izrazito inteligentna, zabavna i životno mudra, imala je dosta utakmica u nogama. Družile smo se intenzivno, jako sam je voljela, ona je popunjavala onu „rupu“ koja je falila u mojoj vezi, donijela je malo uzbuđenja, svježine i različitosti. Mom se dečku nije sviđala, no meni to nije smetalo, jer meni je bilo lijepo i sa njom i sa njime.

Nakon diplome je došlo do velikog nesporazuma između nas dvije i kad bismo tražili krivca, tada sam ja ta koja je zgriješila. Iako ju nisam htjela namjerno povrijediti, ispalo je da sam ju povrijedila. Njezina reakcija je bila da me potpuno izbrisala iz svog života, kao gumicom. Naprosto se nije htjela javiti na moje pozive, za nju više nisam postojala. Tada mi je to jako teško palo, ne samo zato što sam se osjećala krivom, nego i zato što sam izgubila prijateljicu do koje mi je bilo jako stalo.  Patila sam za njom intenzivno godinu dana, izjedala se zbog svog postupka, falila mi je do boli, ali povratka nije bilo. Najviše me boljelo što me izbrisala, naprosto prekrižila, kao da nikada nisam postojala u njezinom životu. Osjećala sam se odbačenom, nevrijednom, odvratnom, pokvarenom. Teško mi je bilo sa time živjeti i dugo mi je trebalo da to oprostim sama sebi.

O njoj nisam dugo mislila, no sinoć mi je pala napamet. I to ne samo ona, nego i moj bivši dečko i moj bivši muž. Shvatila sam da ih nešto povezuje. Svo troje su me izbrisali iz svog života tako da su prestali sa mnom komunicirati. Kada sam to sinoć spoznala, ostala sam bez daha i dozvolila sebi da ponovno prođem kroz te situacije u svom životu, a povezane sa njima, kada sam se osjećala odbačeno, nevrijedno, jadno, krivo, ljuto, iznevjereno, … zato što su me ljudi koje sam voljela ostavili bez riječi, bez objašnjenja. Shvatila sam da je to OBRAZAC u mom životu, da nije slučajnost. To se desilo samo sa onim osobama do kojih mi je bilo stalo. Osjećaji koje je svaki takav razlaz izazvao su bili identični – odbačenost, krivnja i nevrijednost. Vau, koje je to otkriće sinoć bilo, naprosto sam ostala bez riječi.

Pričala sam o tome jutros prijateljici i ostala zatečena njezinim objašnjenjem. Ja sam godinama to vukla kao svoj teret, i  nisam dosada te situacije nikada  povezala. Sinoć sam našavši poveznicu po prvi puta  shvatila sam da su moji osjećaji, iako su imali istu poveznu točku, ipak bili različiti prema svakoj od tih osoba.

Kada me prijateljica izbrisala, osjećala sam ogroman gubitak, ogromnu krivnju i želju da sve bude kao što je bilo. Bila sam ljuta jer mi nije dala priliku da joj objasnim o čemu se radi. Osjećala sam da me ne voli dovoljno kad me samo tako odbacila. Osjećala sam se iznevjereno i jadno.

Kada me bivši dečko izbrisao, osjećala sam stanovito olakšanje jer sam ionako odlučila da naša veza nema smisla, ionako sam odabrala bivšeg muža i svjesno ostavila dečka, ali njegova reakcija u kojoj sav povrijeđen odlazi do mojih roditelja i uzima sve stvari koje mi je ikada kupio i sva pisma koja mi je napisao, te njegove riječi upućene mojim roditeljima je teško zaboraviti. Osjećala sam kao da sam ga izdala, prevarila, iako ga nisam prevarila, samo sam odlučila da on nije prava osoba za mene i da me njegova posesivnost previše stišće. Bilo mi je žao što je povrijeđen, no niti u jednom trenu nisam posumnjala u ispravnost svoje odluke i ne bih nastavila vezu sa njime, jer sam duboko u sebi znala da sam donijela ispravnu odluku. Osjećala sam miks žaljenja i olakšanja.

Kada me bivši muž na isti način ignorirao, osjećala sam silan bijes i nepravdu. Nije mi bilo žao što me ostavio, jer naš zajednički život nije imao smisla, no bilo mi je teško povjerovati da me otac naše djece htio ostaviti da umrem bez da trepnem. Silno sam mu htjela objasniti da nije čovjek, htjela sam imati priliku reći mu u facu sve što sam mislila o našoj vezi i o njemu, no nije mi dao priliku. Teško je opisati tu ljutnju i taj osjećaj nevrijednosti, kada netko sa kime si proveo 16 godina ne želi da živiš, čak niti zbog toga da bi brinuo o vašoj djeci. Imala sam osjećaj da bi mi pomoglo da mi je dao priliku „izbljuvati“ na njega sav gnjev koji sam tada osjećala.

No, da se vratim na prijateljicu i naš jutrošnji razgovor.

Rekla mi je nešto što me iznenadilo i zateklo.  Po njoj su sve moje odluke išle iz srca, ja sam, iako tada to nisam znala, samo slušala zov svog bića, a te osobe me u tome nisu mogle pratiti i zato su me izbrisale. Rekla mi je da je malo ljudi tako hrabro kao ja i da malo ljudi pristaje ostati bez osoba ili stvari koje vole, samo zato da bi išli za sobom i pozivom svoje duše. Rekla mi je da bi oni uz mene ostali da su me mogli pratiti i da su mogli prihvatiti mene i moje biće. Oni su voljeli samo određeni dio mene, samo ono što su oni vidjeli u meni, nisu prihvaćali mene cijelu, onaj dio mene koji je izvirao iz mene. Dok sam bila ono što su oni htjeli, bili su sa mnom. Čim sam postajala ono što sam ustvari oduvijek bila, više nisu mogli biti sa mnom. Svima je zajedničko da su me zamrzili zato što sam bivajući svoja uništila njihove iluzije. Drugim riječima, voljeli su strastveno nešto što ja nikad nisam bila, ali su oni htjeli da ja to budem. I strastveno su me izbrisali jer sam im bila kriva što sam bivajući svoja ugrozila njih i njihove snove.

 Ovih dana mi se dešava slična situacija. Osoba  koju beskrajno volim je prestala komunicirati sa mnom. Na neki način jesam kriva, ako će se tražiti krivac, ali stvarnu krivicu ne osjećam. U tom odnosu naprosto nema krivca, jer niti jedna strana niti u jednom trenu nije htjela povrijediti drugu. U  tom odnosu od početka stanuje poštovanje i ljubav. Tu čak nema niti ljutnje, nego čisto prihvaćanje. I kako god bilo, biti će najbolje. Očito i taj prekid komunikacije ima dubokog smisla, koji ja trenutno ne vidim, ali vjerujem da postoji. Možda ova situacija služi tome da osvijestim obrasce koji su me pratili godinama. Možda i ne služi, ali je bitno da se po prvi puta ne osjećam nevrijedno, iznevjereno, ljuto i odbačeno, iako je osoba do koje mi je beskajno stalo naprasno prestala sa mnom komunicirati.

Nije li to informacija života?!

2 Comments (+add yours?)

  1. Zahir
    Jun 06, 2011 @ 11:04:16

    Čudno je to s ljudima. Oni traže jako puno za sebe, nespremni za dati više od sebe. Ljudi stvore sliku i okvir za koji žele da ga ispuniš. Ako ne ulaziš u tu sliku i ovir, oni su spremni odbaciti sve.
    Ja sam se razdirala tugom, svaki naprasni odlazak mene je slamao, nisam lako mogla preboljeti. I uvjek sam u svojoj glavi bila kriva ja. Trebalo mi je godine da shvatim da zapravo nisam bila kriva za to što sam bila ja. Ja onakva kakva jesam, ne onakva kakvu me netko rodio, odgojio, ili onakva kakva sam trebala biti po nečijim pravilima..
    I danas neki ljudi odlaze iz mog života, ne više tako naprasno, ali odlaze… Polako im se gubi trag.. I još uvijek me pomalo muči čežnja za nekima od njih. Ali sad vidim da ja tu ne mogu ništa..Mogu ih samo još negdje nazirati na obzoru, na nekoj susjednoj cesti koja će uskoro skrenuti, i naše ceste će se vjerojatno skroz razići..Ali mogu ih voljeti, za sve ono vrijeme prije, zbog kojeg sam sada tu gdje jesam i hodati svojom stazom, pomalo osamljena, ali vjerujući s razlogom…

    Reply

  2. ijozicka@gmail.com
    Jun 23, 2011 @ 06:12:46

    da da da da da. i meni se to par puta desilo. ali nekako sam ja to drugacije zakljucila.

    da razjasnimo, pricamo o ljudima koji naglo kazu, eh necu vise komunicirati ili nestanu. po mom misljenju neki ljudi neznaju sta je u stvari ljubav. ja do sada, svako ko mi je bio blizak, da je do mene, do dan danas bi bili u kontaktu. mozda bi rjedje pricali ali javila bi se posto me interesuje kako su, sta rade. moji osjecaji (blazi), postovanje su jos tu iako mozda ja nemam nikakvog interesa od njih vise.

    e sada, dali je to sto su neki ljudi zli i jednostavno koriste ljude iz interesa? dali je sebicnost i koriste tu eliminaciju kao odbrana da ih vise mi nemozemo povrjediti? da je drugo, onda poslje godinu, dvije, tri bih se javili, zar ne?

    neznam. ali za svoje dobro i svoju zastitu od takvih, treba zivot gledati kao privremeni dogadjaji. Sve ima rok trajanja.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: