ETNA

Ovih dana sam bila sa djecom kod prijateljice na Siciliji. Otišla sam tamo bez očekivanja, radovalo me vidjeti prijateljicu i provoditi dane sa njom. Bila sam otvorena za sve doživljaje i situacije koje će mi Sicilija donijeti u život. Jedino što sam istinski željela vidjeti je bila Etna, no na kraju ju nismo posjetili, nego smo uživali u pogledu izdaleka na nju. Odustali smo zbog djece, njima bi to bilo prenaporno. Etnu možemo staviti kao razlog  povratka na Siciliju jednog lijepog dana.

Sicilija je čarobni i divlji Teksas, teško ju je opisati i ostati netaknut njezinom moći. Boravak tamo vraća u prošlost, budi u čovjeku neke emotivne vrutke čije dubine nismo voljni samo tako dotaknuti. Bila sam na to upozorena od meni dragih ljudi i iako sam se na neki način pripremila na to, ipak nisam prepoznala emotivni vir koji me postepeno uvlačio u svoj svijet. Predzadnji dan sam osjetila neki čudni nemir, javio se nakon povratka sa predivne plaže u divljini. Taj dan je bio jedan od ljepših u mom životu. Osjećaj slobode i stopljenosti sa prirodom koji sam doživjela na toj plaži se rijetko doživljava. Svatko od nas je taj dan na plaži uživao na svoj način, bilo je zanimljivo gledati kako smo se spontano odvojili i uživali u samoći, razbacani kao rakovi. Od buke mora i vjetra nismo čuli jedni druge, nismo čak čuli niti vlastite misli, to je naprosto bilo vrijeme stopljenosti sa samim sobom.

 

 

Nakon takvog doživljaja stopljenosti nam se navečer desila potpuna suprotnost. Otišli smo u Nicolosiu, selo ispod Etne, na večeru. To selo baš ne izgleda kao selo, nego kao mjesto sa gomilom ogromnih kuća i bezbroj restorana i pizzeria. Tamo smo stigli u 22.30, jedva našli parking, no nismo bili spremni za ostatak. Kao da se pola Italije slilo u to selo, svi su restorani bili dupkom puni, a ljudi su vani čekali na red za stol. Mi smo stol dobili u 00.15 sati. Gledala sam ljude oko sebe, nitko se nije nervirao, mirno su sjedili ili stajali, djeca su se igrala ili trčkarala naokolo. Totalno neobično je uopće vidjeti pun restoran, a kamoli pun djece u to vrijeme, ljude koji jedu poslije ponoći i koji imaju volje čekati satima da dobiju stol. Da mi to nije bilo zanimljivo kao kuriositet, okrenula bih se i otišla, čekanje za hranu u restoranu baš nije nešto što bih napravila u normalnim okolnostima.

Kako god bilo, vratili smo se kući u ranim jutarnjim satima, no od te noći više nisam spavala, naprosto me uhvatio nemir i nelagoda. Nisam znala uzrok, no duboko u sebi sam osjećala tugu, došlo mi je da ridam, a nisam znala zašto. Bila sam na Siciliji, uživala maksimalno, sve je bilo predivno,, ali duboko unutar sebe „nisam disala“.

Klupko se počelo odmotavati kad smo se vratile u Zagreb. Počeo mi se odmotavati film, a događaji koji su slijedili su nadopunjavali puzzle da bi se konačno složila slika.

Duboko u meni čuči jedna žena koja mi se ne sviđa. Duboko u meni je zarobljen jedan vulkan negativnih emocija i nije čudo zašto sam toliko žarko željela vidjeti Etnu. Moja je emocija kao Etna, stalno eruptira, a nikako da krene lava. Osjetila sam dubinu svoje mržnje, razorna je i moćna. Hranim ju godinama time da ju ne želim priznati sama sebi, da ju odbacujem i potiskujem, jer ne želim sebe vidjeti u tom svjetlu. Sada ju vidim, jasna mi je ko dan, ali nisam još spremna zaroniti duboko u tu emociju, dozvoliti joj da me preplavi. Bojim se da me ne odnese, da me netko takvu ne vidi, jer se sama takvom ne želim vidjeti. Znam da to nije tako grozno kako izgleda, ustvari, znam da uopće nije grozno, no grozan je taj osjećaj nedozvoljavanja sebi da budem takva. Znam da je mržnja, kao i svaka druga emocija, prolazno stanje, da traje onoliko dugo koliko joj to dozvoljavam, a dozvoljavam joj život time što joj ne želim dozvoliti da bude, što ju ignoriram i potiskujem. I sada se desila Sicilija, bogatstvo njezinih suprotnosti, ljepota vremena provedenog u opuštenom bivanju sa prijateljicom, trenutak gubitka moje kontrole i moja mržnja je došla do zraka i pokazala mi se. Više ju ne mogu ignorirati i znam da je predamnom trenutak kada ću je trebati prodisati, proživjeti i pustiti ju da ide svojim putem. Još nisam spremna za to, čekam pogodan trenutak kada ću biti sama sa sobom, jer nisam spremna kroz to prolaziti pred očima svoje djece. Osjećam da ću se nakon toga osloboditi velikog tereta, da ću konačno biti slobodna od tereta neprihvaćanja same sebe i svih svojih emocija, uključujući i mržnju. Ona je, nadam se, ostala zadnja. Uspjela sam riješiti strahove, bijes, tugu, osjećaj manje vrijednosti, …. ali mržnja je ostala za kraj, kao šećer na kraju.

Iako sam otišla na Siciliju bez očekivanja, ona je učinila i više nego što bi ispunilo i najveće očekivanje. Jedna mi je osoba rekla da ću tamo probuditi svoju senzualnost i žensku prirodu do zadnjeg atoma. Boravak tamo mi nije izgledao tako, ali sada mi je jasno što je ta osoba htjela reći. Sakrivanje mržnje prema bivšem partneru me toliko opterećivalo i za to mi je trebalo toliko kontrole da to nije moglo osloboditi ženu u meni do kraja. Jedan dio mene je ostao zarobljen zato što nije mogao oprostiti, a drugi dio zato što sebi nije mogao priznati da mrzi. Dijagnoza je pola obavljenog posla, sada je ispred mene ostatak. Znam da idem ususret tome i da će se desiti prije ili kasnije. Strah me, ali se ujedno i veselim, jer osjećam da ću nakon toga konačno disati punim plućima, da ću izbaciti svoju lavu i konačno prestati eruptirati unutar sebe.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: