LAJANJE

Protekla 2 tjedna sam bila na mjestu izoliranom od vanjskog svijeta, okružena uglavnom neznanim ljudima, koji su svi došli sa istim zadatkom, proći kroz sebe i vidjeti gdje se trenutno u životu nalaze. Takve procese je ponekad teško proći i u poznatom okruženju, a izložiti sebe pred neznanicima, provoditi sa njima dane i imati slabu mogućnost bijega zvuči pomalo zastrašujuće. Istodobno, to je iscjeljujuće, mada su poneki procesi kroz koje se prolazi podosta neugodni i bolni. Osim brojnih stvari koje smo radili, učili smo tehniku svjetlosnog tijela, kojom smo vrlo intenzivno prolazili kroz svoja emotivna tijela, blokade, uvjerenja, kako bismo mogli, barem na trenutak, doprijeti do sebe.

Kretavši tamo jedna od želja je bila ugasiti Etnu u meni koja se probudila tijekom boravka na Siciliji kroz prihvaćanje i oprost. Druga želja je bila spoznati dubinski uzrok straha i otpustiti ga, a treća shvatiti što je to što ja u svom životu potiskujem i pokušati to shvatiti i otpustiti. Ostalo sam prepustila Bogu, on ionako uvijek zna što je najbolje za nas.

Sa nama je bilo i jedno dijete i vrlo je zanimljivo bilo gledati kako djeca spontano rješavaju svoje blokade. Oni se ne trude shvatiti ih, obrazložiti, iskopati, naučno dokazati, …. Ona samo osjećaju i te osjećaje se niti ne trude objasniti, nego se u skladu sa njima ponašaju. To dijete je prvih nekoliko dana uglavnom lajalo iz čista mira. Bile su to podosta smiješne situacije, ali istodobno toliko iscjeljujuće i moćne. Znalo se desiti da smo svi ručali za istim stolom i dijete je iz čista mira počelo lajati iz sveg glasa. Ono je lajalo jer mu je tako došlo, jer je na taj način izbacivalo neku svoju blokadu kojoj nije niti znalo ime. Nešto ga je energetski potaklo i u skladu sa time je i postupilo. Nitko od nas odraslih se nije mogao priključiti, čak niti zamisliti da tako nešto napravi. Nije da se to od nas tražilo, niti očekivalo, no vjerujem da bismo svi mi ponekad voljeli iz petnih žila zalajati za stolom samo da smanjimo emotivni naboj. No, mi to više ne možemo, jer postoji strah da ćemo završiti u ludnici, ili da će nam u najboljoj varijati  staviti etiketu da smo prolupali. Tom djetetu nitko nije rekao da je prolupalo, nitko nije zvao ludnicu, dapače, svi smo se slatko smijali i to samo zato jer dijete u sebi nije imalo osjećaj da je to nešto zbog čega bi moglo dobiti etiketu, nije još uspjelo razviti strah od društvenih normi i još uvijek zna spontatno izražavati sebe. Nije da opravdavam lajanje za stolom, niti mislim da bismo to svi trebali raditi, ali taj simbolički čin govori o tome koliko se osjećamo sputani, koliko smo naučili suzdržavati i ne izražavati sebe, svoje emocije i svoje potrebe. I onda završimo u izolaciji 2 tjedna da bismo barem maleni djelić svih tih blokada koje smo prikupili tijekom života barem uočili ili ako imamo sreće neku malu odbacili. Čak nemamo niti snagu vjerovati da je moguće sve maknuti i živjeti bez straha, bez blokada, bez otpora, bez suzdržavanja. Zaista, koliko nas bi za stolom slobodno lajalo ne brinući što će netko o tome reći ili misliti?!

Nakon nekoliko dana dijete je prestalo lajati, odnosno lajalo je sve manje i kraće. I svakim danom se sve više smijalo, bilo zadovoljno, počelo jesti, uživati u sebi, nama i svemu što ga okružuje. Dijete je bilo sa nama 2 tjedna bez televizije, igračaka, svojih vršnjaka, bez bilo kakvih vanjskih informacija i iako nije razumjelo što se dešava oko njega, uspjelo je napraviti ono za što bismo svi mi koji smo itekako razumjeli gdje smo i što se dešava, dali barem 1/3 svoga života i ne bismo požalili. Jer što je život kad si blokiran, kad ne dišeš svojim plućima, kad vidiš samo svoje projekcije, a ne ono što se zaista dešava?!?! Naučili su nas (ODGOJILI) da vidimo samo projicirano, nitko nas nije učio da gledamo unutar sebe, da osluškujemo svoje emocije i da u skladu sa njima momentalno reagiramo i živimo. Ne samo da nas to nisu učili, nego su nas u tome sputavali pod krinkom moralnih normi da to nije pristojno. A pristojno je razboliti se zbog potiskivanja, pristojno je žaliti onog tko se razbolio i moliti za njega da što prije ozdravi kako bi se mogao vratiti na staro?!?! Ma nemoj.

To dijete nas je sve štošta naučilo, no svatko od nas je na tom „pustom“ mjestu imao sreće i uspio nešto napraviti za sebe. Grupa sretnika.

Onog dana kada je moja Etna došla na red sam se probudila sa grčem u želucu. Ustvari, ako ću biti iskrena, svega 2 jutra se nisam probudila sa grčem u želucu, no toga dana je grč bio jači od uobičajenog. Nakon svega kroz što smo prošli taj dan osjećala sam se još mizernije nego ujutro, jer iako sam imala silnu volju otpustiti bijes i ljutnju i mržnju i krivicu i svašta nešto, osjetila sam sve to na još veću potenciju pomiješano sa osjećajem samosažaljenja jer ne samo da nisam ništa uspjela napraviti, nego se osjećam još gore. Tu noć nisam oka sklopila. Za sve sam krivila vrućinu, ali nije bila kriva vremenska situacija, nego moj um koji nikako nije mogao prestati raditi. Ujutro sam se jedva izvukla iz kreveta, ljuta na čitav svijet, jedina želja u meni je bila pobjeći sa tog glupog mjesta na kojem mi je loše. Teško sam otišla na slijedeću torturu koja se bavila nekim drugim stvarima, no kako je dan odmicao, osjećala sam se sve bolje. Negdje predvečer sam osjetila da grča nema, da slobodno dišem i da od jutra nisam niti pomislila na sve kroz što sam prošla dan prije. Mislila sam da je slučajno, odmahnula rukom i otišla svojim poslom. Prošlo je još nekoliko dana u kojima nisam niti primijetila da se Etna smirila, da u meni nema bijesa povezanog sa onim od čega je ona eruptirala, mada je bilo provokacija u rangu onih koje bi je ranije itekako izazvale. Aleluja, koji osjećaj. Vjerojatno sam se osjećala kao dijete nakon lajanja, mirno i tiho unutar sebe. Te noći sam izašla iz svoje sobe i dugo vani sjedila gledajući zvijezde. Osjećam da i one znaju da sam im rekla hvala. Jest da je bolilo, jest da je trajalo, ali sada to više nije bitno. Često se čuje da put do zvijezda vodi preko trnja. Često sam tako do njih stizala i kad bi ih dotaknula, to trnje koje me toliko smetalo putem je u momentu doticanja zvijezde bilo zaboravljeno. Iako sam taj osjećaj osjetila podosta puta, uvijek i ispočetka me ispuni posebnim blaženstvom i zahvalnošću, obasja moju dušu svjetlošću, mirom i prazninom koja se ne da opisati. No, i to, kao i sve ostalo, je prolazno. Ne možemo uhvatiti taj osjećaj i stalno ispočetka uživati u njemu. On je kao tren, dođe i prođe, no tko ga jednom doživi postane ovisan o njemu i njegov životni put sve češće sa lakoćom ide kroz trnje da bi dosegao zvijezde. I svaki put to trnje sve manje boli, grebe i tijelo sve manje krvari. Jednom, kada ćemo svi iz srca spontano lajati kao ono dijete koje je bilo sa nama, znati ćemo da je trnje bilo samo iluzija, da su zvijezde uvijek tu pored nas, samo treba ispružiti ruku i dosegnuti ih. Naprosto treba znati slobodno lajati. U to ime jedan veliki VAUUUUUUUUUUUUUUUUUUU.

 

 

2 Comments (+add yours?)

  1. MOX
    Jul 17, 2011 @ 20:08:41

    I sama bih ponekad lajala na cijeli svijet!

    Reply

  2. vera
    Jul 18, 2011 @ 15:10:01

    Meni se čini da kao ljudska bića možemo biti provodnici osjećaja koji i ne moraju imati veze s nekim ili nečim, ne moraju imati uzroka kojeg se možemo sjetiti, jednostavno pripadaju nam (a da ih ništa nije izazvalo:) dok ih ne otpustimo. Da čak uopće nismo dužni locirati tako duboke osjećaje, jer svaki pronađeni ”uzrok” – u dnu ispod kojeg je još jedno dno, pa još jedno… svako tumačenje – samo je naše tumačenje i daje osjećaju prikladni ”pedigre”, a možda nije to smisao. Dok dijete možda reagira organski, ispušta iz tijela zvuk. Pušta da tijelo čini što zna da mu treba. To ga uravnotežuje.
    Iako dolaze kroz doživljaje i kroz ”srce”, kad su u nama osjećaji su već stvar tijela, njegovog znanja kako da se za njih (i za sebe) pobrine.
    Dobro je biti na mjestima gdje tijelo ima to pravo i tu mogućnost.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: