HRAM U MENI

Krajem prošlog tjedna, nakon podosta unutarnjeg previranja, počastila sam se sa malo morskog opuštanja. Na tom mjestu sam pronašla jedno mjesto potpunog mira i tišine. Bila sam tamo dva puta i oba je seznacija bila ista, potpuni unutarnji mir i tišina, kad je čak napor i pomisliti da misli uopće ponekad ima. Sjedila sam na kamenu ispod kapelice i gledala u more kako se lijeska. Najednom sam čula unutarnji glas kako kaže „hram u meni“. I dalje je bio mir, samo ta riječ, nije bilo misli. Nakon nekog vremena sam odlučila krenuti i tog trena mi je postalo jasno što sam čula. Bila je to potvrda da je vrijeme za radionicu i dobila sam njezino ime, koncept ionako već dosta dugo imam u glavi. Kad pogledate sliku, biti će Vam, kao i meni jasno, zašto ju trebam održati.

Majka Božja, Isus i anđeli mi puno znače od mog drugog rođenja koje računam od vremena kad sam saznala da bolujem od karcinoma. Uz njih je vezano nekoliko priča, meni vrlo značajnih, jer su me bodrile na mom putu ozdravljenja.

Vrlo brzo nakon prve kemotarapije sam otišla kod patera Linića na duhovnu obnovu. To je bio moj prvi značajniji kontakt sa vjerom nakon gotovo 26 godina za koje sam vrijeme zbog razno raznih razloga izbjegavala crkvu. Ta me institucija nije privlačila nikad previše, osim u doba vjeronauka jer je društvo koje ga je pohađalo bilo odlično. U tom smislu se i moja vjera sastojala u tome da sam obavila sve sakramente zbog dobrog društva, no kao i ostalo školsko gradivo, naučila sam ga ali se nisam nikada niti potrudila razumjeti ga. U tom smislu, ustvari nikada i nisam bila nikakav vjernik osim na papiru. Ukratko, prijateljica me odvela kod njega i došla sam tamo u otporu, koji se i povećao kad sam vidjela ono njegovo zdanje u Taboru puno raznoraznih trgovaca sitnog zuba koji su prodavali razno razni vjerski kič. Umalo mi je došlo da odmah odem. Ostala sam iz poštovanja prema prijateljici. Prvi dan mi je sve išlo na živce, a ljudi oko mene koji su pjevali u transu su mi izgledali maltene kao izvanzemaljci, kao da su drogirani. Drugog dana se situacija promijenila, osjetila sam bliskost sa tim ljudima, i dalje nisam mogla otvoriti usta kako bih otpjevala koji stih, no više nitko nije bio čudak nego dragi čovjek.  Prilikom ispovjedi netko mi je tutnuo papir u ruke, bio je to broj za ispovjed kod patera Linića. On ispovjeda svega 10tak ljudi, a neka dobra duša je osjetila da i ja trebam biti među njima. Dugo sam čekala na ispovjed, za mene je bilo čudno da sam uopće čekala, ionako ne vjerujem u to. Došao je i moj red i našla sam se ispred čovjeka toplih plavih očiju. Nisam imala namjeru otvarati dušu, no ispalo je da sam ju itekako otvorila. Kako sam ju otvarala suze su se pokrenule, a kako su tekle, meni je bivalo sve lakše. Osjetila sam dobrotu i milost, nekako sam znala da će sve biti u redu. Tamo sam stalno gledala u kip majke Božje i odlučila da ću prvom prilikom otići u Međugorje pokloniti joj se. Otada je ona uvijek uz mene, čak i kad nisam revni vjernik osjećam njezinu blizinu. Crkva kojoj trenutno pripadam je pod njezinom zaštitom i to vrlo moćnom. To je crkva u kojoj sam krštena, no život nas je poslije odveo na potpuno drugu stranu grada. U tu crkvu sam prvi put svjesno kročila na Cvjetnu nedjelju prošle godine. Kružila sam gradom u potrazi za crkvom gdje ću se ispovjediti, no bezuspješno i na kraju sam odustala od potrage i otišla još jednom pogledati stan u koji smo se uskoro trebali preseliti. Na putu prema njemu sam spazila crkvu, te se sjetila da sam u njoj krštena. Upravo je počinjala misa, vani je bila gomila ljudi. Izašla sam iz auta, ušla unutra i momentalno osjetila lakoću postojanja. Ispovjed je još uvijek trajala i ja sam vrlo brzo došla na red. Ispovjedio me mladi svećenik, a ispovjed je bila u stilu „vraćam se kući“. Nisam redoviti posjetitelj crkvi, no u ovu zaista volim otići, to je mjesto na kojem nađem mir svaki puta i na kojem svaka riječ padne na plodno tlo.

Prvi put sam u Međugorje otišla 18.03.2007., sa istom prijateljicom sa kojom sam išla kod patera Linića. Čitavu noć smo se vozile autobusom, ja sam još imala periku na glavi koja me nesnosno iritirala, pa sam je nekako tada i spontano odbacila. Nisam imala nikakvih specijalnih očekivanja, išla sam tamo jer sam imala potrebu, a i htjela sam ispuniti obećanje. Moj je običaj ne informirati se previše o bilo kojem novom mjestu gdje idem jer ga prvo želim osjetiti svim svojim čulima, pa tek onda o tome čitati ili slušati. Tako je bilo i ovaj put i moj prvi dojam je bio razočaravajući, jer sam očekivala neko sveto mjesto a vidjela sam ružno selo-grad u Hercegovini sa gomilom ogromnih kućerina i kićenih štandova sve po svuda. Slično kao i kod Linića, crkva i trgovina, uvijek netko na nečemu zarađuje. No, nebitno, moram priznati da Međugorje ima specifičan blago slatkasti miris. Nakon što se zaboravi onaj užas koji je učinila ljudska ruka gradeći one preružne građevine, zaista se osjeti moć, milost i energija. Mjesto zrači, u to nema sumnje. Drugog jutra smo se penjali na križevac, još je bilo rano i nije se razdanilo. Došli smo tamo i kratko molili, iduća grupa je u tišni čekala na svoj red iza nas. Naša voditeljica nam je rekla da svak može nešto zaželjeti ako za time ima potrebu. Slušala sam ljude kako na glas zazivaju neku molbu, meni nije bilo niti na kraj pameti da bilo što tražim, a posebno da to kažem naglas, nisam od onih koji se vole javljati u grupi. Kad su se svi izredali, voditeljica nas je pozvala na pokret, a ja sam čula da neko biće istog glasa mojemu viče: Majko, molim te spasi malog Amadeja koji se liječi od leukemije i sve moje prijateljice koje boluju od karcinoma dojke. Shvatila sam da sam to ja. A kao da nisam bila ja, netko je drugi govorio u meni. Ljudi su silazili, ja sam još stajala tamo i shvatila da nisam imala potrebu moliti za sebe, iako sam se i ja liječila od karcinoma. Tog trena je glasić u meni rekao da za sebe nisam molila zato jer sam ja zdrava. Podigla sam pogled, pogledala kip Majke Božje i vidjela aureolu koje je ranojutarnje sunce napravilo oko njezine glave. Dobila sam potvrdu, oglasila se, osjetila sam njezinu milost i znala sam da sam zdrava. I otada znam sa potpunom sigurnošću da je tako i da sam zaštićena njezinoj ljubavlju, da je ona moja zaštitnica, da je sve imalo razloga i da je tako trebalo biti. Isus je sa mnom bio od početka, a tada se pokazalo da je i njegova majka duboko uz mene.

Sa Isusom sam prvi susret imala tijekom jedne šetnje Maksimirskom šumom u jesen 2006. Te jeseni sam  satima tamo besciljno šetala i pokušavala se sastati sama sa sobom. Jednom prilikom sam se umorila i sjela na panj. Nisam razmišljala o ničemu. Nešto me neodoljivo vuklo da podignem pogled i slika koju sam vidjela mi se urezala duboko u glavi. Um govori da je bila projekcija, no srce zna istinu. Vidjela sam Isusa raspetog na križu kako mi se smješka i govori da ću biti zdrava. Nedugo nakon toga je krenula medijska pompa za stavljanje herceptina na listu koja je obilježila kraj mog braka i početak mog života.

Te zime sam se mučila pokušavajući preživjeti kemoterapije od kojih mi je bilo mučno i beskrajno su me boljele kosti i mišići. Još bih preživjela dan, ali noć je bila zaista noćna mora. Nikad me ništa nije boljelo tako jako kao to trganje u mišićima, doslovce sam plakala od muke. Jedne noći, vjerojatno 10.te nakon kemoterapije više zaista nisam mogla. Iz dubine duše sam zavapila Isuse, molim te, ili me ubij ili učini da prestane, ja više ne mogu. Istog trena je prestalo i otada nisam imala nikakve simptome nakon posljednje tri preostale kemoterapije.

Bilo je toga još, no ovo je nekako najupečatljivije u mom srcu. Ja vjerujem da su Isus i Marija uz mene, osjećam njihovu prisutnost i živim tako da me se ne srame. Smatram da su oni odvojeni od institucije crkve, da se vjera ne živi na oltaru, nego u srcu, no uvijek me odvedu tamo kada osjećaju da mi treba božja riječ iz usta njezinog zaposlenika. Kada god sam u crkvi propovjedi su moćne, doista se čovjeku svaka dlaka naježi kada ih sluša. Obzirom da nisam tamo često, a svaki put kada dođem kao da je svaka pisana upravo za mene, uzet ću si pravo da kažem da sam tamo vođena.

Anđele osjećam puno kraće vrijeme, no u zadnje vrijeme intenzivno. Njihova energija mi je kao povjetarac, lagana i vesela, kao da su došli donijeti radost u moje srce. Uz njih je vezana muzika, smijeh i radost.

Ovo sve pišem upravo zbog samog početka priče, zbog kapelice pored koje sam čula glas „hram u meni“.  Kapelica je na osami, do nje se dolazi gotovo kozjom stazicom, radi se o skroz malenoj kamenoj građevini sa predivnim pogledom na more, a unutar koje se nalazi kip majke Božje, Isus na križu i anđeo koji svira. Kad sam to vidjela znala sam da sam došla na mjesto koje ima posebno značenje za mene. Zato i ne čudi mir koji sam osjetila čim sam došla tamo i neopisiv poriv da odem do tamo sama iako se beskrajno bojim zmija, a dotamo vodi pusti kamenjar. Došla sam doma. I tamo dobila poruku da je vrijeme da sa svojim znanjem krenem van. Došlo je vrijeme da prenesem znanje kako da svatko nađe hram u sebi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: