VELIKE PRIČE MALIH LJUDI

Jučer sam gledala odličnu putopisnu emisiju o životima ljudi u različitim planinskim krajevima, gdje se čini da je čak i Bog rekao laku noć. Dojmilo me se kako često zaboravimo koliko život i većinu naše dnevne rutine uzimamo zdravo za gotovo. Podsjetilo me to i na pitanje jednog Afrikanca jednom mom poznaniku koji je  radio u zemlji gdje on živi i o kojem se taj siromašni afrikanac brinuo. Naime, afrikanac ga je pitao jesu li ljudi u Hrvatskoj bogati, a poznanik mu je rekao da ne da nisu bogati, nego neki žive poprilično teško. Ovaj ga je pitao što posjeduju prosječna kućanstva i kad mu je poznanik nabrojio TV, frižider, štednjak, perilicu rublja, suđa,…. afrikanac ga je gledao široko raširenih očiju i rekao da su Hrvati jako bogati ljudi. On je tada živio u sojenici, zajedno sa svojom mnogobrojnom obitelji, još su svi jeli iz iste zdjele. Bilo je to prije manje od 5 godina.

Sve u životu je stvar percepcije, ono smo što mislimo da jesmo.

U sinoćnoj emisiji su bogatstvo i sreća izgledali potpuno drugačije od onoga kako ga mi u suvremenom svijetu i civilizaciji vidimo.

U Mongoliji je najveći uspjeh i sreća dječaka kada uhvati malog orlića i od njega napravi velikog lovca. To je pitanje ponosa, postojanja i vlastite vrijednosti. Onaj koji u tome ne uspije je obilježen. Odrastanje je obilježeno strahom i snovima o tom danu kada će se od dječaka postati čovjekom.

Na Nepalskim visoravnima je sunce silno jako, mnogo ljudi tijekom godina oslijepi, a pomoći nema. Uglavnom je to stanovništvo koje se ne spušta u civilizaciju, provedu životni vijek tamo gdje su rođeni. Jedan liječnik je dobio od fondacije zdravstva sredstva za izradu jednog dijela oka (zaboravih točno kojeg) koji se ugrađuje na mjestu odstranjenih mrena. On dolazi u sela gdje besplatno operira ljude, uglavnom u školskim dvoranama ili većim mjesnim zgradama. Pacijenti dolaze sa okolnih visoravni, skupi ih se nekoliko stotina i on ih sve satima strpljivo pregleda i operira. Prikazali su put jedne starice do tog liječnika. Jedini način da dođe do njega je bio da ju susjed nosi na leđima 10 km. Sjela je u red sa ostalim pacijentima i operirana je nakon višesatnog strpljivog čekanja u tišini. Idućeg jutra nakon skidanja zavoja je ponovno vidjela nakon nekoliko godine sljepoće. Mislim da ne postoji puno sretnijih ljudi od tog liječnika koji ima priliku vidjeti toliko zahvalnih osmijeha, osjetiti toliko sreće i uljepšati život toliko ljudi. Gledala sam kako razgovara sa tim ljudima, kako se veseli sa njima i osjetila sam duboko ganuće i pomalo i zavist na tolikoj milosti koju je dobio da svojim znanjem usrećuje druge ljude. Tamo je bogatstvo vidjeti, a tom doktoru je bogatstvo pružiti besplatno svoje znanje.

Za stanovnike prašumskih visoravni sreća je pronaći proteine u vidu ogromnih šišmiša. Tamo je šišmiševo meso poslastica koja se teško lovi i nabavlja. Jedan šišmiš može nahraniti 12 stanovnika sela i zadovoljiti njihovu potrebu za proteinima čak 2 tjedna. Za njih je bogatstvo šišmiš, ta životinja koja nam se ovdje gadi i koju ne bi dirali niti štapom, a kamoli jeli. Tamo se na to oblizuju, to je poslastica, život i sreća.

Postoje i djeca koja hrabro tjeraju majmune. O njihovoj neustrašivosti, budnosti i brzini ovisi život mnogih obitelji. Majmuni u trenu opustoše polja žita, čitavu ljetinu kojom se hrane  stanovnici sela. Dok odrasli žanju žito, djeca ih čuvaju, motre i tjeraju majmune. Kako je jednom dječaku kada ga okruži 600 gladnih i lukavih majmuna? Za njega je to stvar opstanka i života, nema mjesta i vremena za strah. Mi danas ne možemo zamisliti čak i da pustimo vlastitu djecu samu u školu, a kamoli da nam brane ljetinu, sve ono što posjedujemo i od čega živimo.

Mogu tako do u nedogled, priča ima bezbroj. I svaka nam daje priliku da razmislimo tko smo, kako živimo i kako razmišljamo. Često zaboravljamo koliko zaista imamo i nezahvalno sve uzimamo zdravo za gotovo. Uspoređujemo se sa bogatijim susjedom, djevojkom iz časopisa, nekim pametnijim, sposobnijim, sretnijim, …. a zaboravljamo da je sreća samo u tome kako gledamo sami na sebe i na svoj život. Svakog dana imamo bezbroj mogućnosti da osvijestimo koliko smo sretni i ispunjeni, a uopće ih ne primjećujemo, dozvoljavamo da prođu neopaženo pored nas. Živimo u svojim mislima i glavama, u svojim fikcijama, dozvoljavamo svom umu da vitla našim bićem.

Jučer sam čula nekoliko predivnih priča od ljudi koji me okružuju. Sve govore o tome kako je neka nesreća na kraju poslužila velikoj unutarnjoj spoznaji i kroz to miru i sreći.

Jedna je žena bila beskrajno siromašna, ništa nije imala osim bolesnog muža i 2 sina. Živjeli su u trošnoj kućici, jedva preživljavali. Za nju je kava bila luksuz. Jednom je na susjede potrošila svu kavu, nije je ostalo više u kući, a nije bilo novaca da je se kupi. Ne bi to bilo toliko bitno da se nije približavao praznik kada je bio običaj da se svi okupljaju i časte. Ta žena nije imala čime počastiti, a željela je. Odlučila je ne brinuti, ponašati se kao da ima sve što joj je potrebno. Nekoliko dana prije tog praznika je dobila mogućnost zaraditi dovoljno novaca. Od toga dana više nikada nisu bili gladni, a bilo je i kave za praznik. Imala je vjeru da će sve na kraju biti dobro i dobila je i više nego je željela, ne samo novac za kavu, nego novac da do svoje duboke starosti ima svega i više nego joj je dovoljno. Ona nije imala znanje raznih psiholoških priručnika, bila je potpuno nepismena, no znanje se i onako ne nalazi u knjigama, ono je oduvijek i isključivo samo na jednom mjestu, u nama samima. Pitanje je samo koliko smo u miru i vjeri sami sa sobom da ga možemo i čuti. Kada nam mozak i misli lutaju, tada smo nepovezani sa svojim znanjem, imamo toliku buku u glavi da ga ne možemo čuti. Kada isključimo misli, brige i projekcije, nastupi tišina iz koje tada izvire znanje i rješenje.

Puno priča malih ljudi, a sve govore o istom. Osjeti sreću i mir u sebi, nemoj se mjeriti kroz druge ljude, živi svoj život svaki dan kao da je zadnji i ne brini za sutra. Budi ono što jesi, budi zahvalan na tome što jesi i uzmi sve kako je i kako dolazi. Za ostalo će se pobrinuti beskrajna inteligencija, dati će nam sve što nam je potrebno. Malom Mongolu orlića, slijepim Nepalcima vid, afrikancima njihove šišmiše, …. Uvijek za svakog ima dovoljno i uvijek upravo ono što treba. Poanta je samo znati što nam treba i to iz dubine srca zaželjeti, u to niti jednog trena ne sumnjati, živjeti kao da to već imamo. I biti će nam dano.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: