KOMPROMIS

Otvorim danas Osho kartu sa pitanjem o čemu pisati i kad sam ju vidjela uhvatila sam se za glavu i rekla „ajme meni“. Ne volim tu kartu, vjerojatno zato što ju uvijek izvučem kada nisam spremna čuti ono što mi ona kaže. Naziv joj je KOMPROMIS. Hm.

Čim čujem riječ kompromis u sebi osjetim nelagodu i grč u želucu te poželim nekud pobjeći. Nisam se dosada bavila time zašto se tako osjećam,  no očito moje biće sada želi da si razbristrim zašto se osjećam loše pri samom spomenu kompromisa.

Što za mene znači kompromis? To je izdavanje sebe, kada moram učiniti nešto što ne bih zato da ne izgubim nešto što bih voljela zadržati. Opa, dakle tu smo. Kroz kompromis:

  1. izdajem sebe
  2. nešto moram
  3. nešto ne bih
  4. bojim se nešto izgubiti
  5. želim nešto zadržati.

Haha, i još se čudim zašto samo na spomen riječi kompromis osjetim grč u želucu?! Čudim se i tome zašto sam dosada izbjegavala razmišljati zašto se tako osjećam?! Kompromisom me moj um drži u šaci, čini me ovisnom, manipulira sa mnom. Prvo mi čini da se kroz samo spomen te riječi osjetim loše, a onda zbog tog lošeg osjećaja izbjegavam saznati uzrok, čime  ne mogu niti doći do rješenja.

Osho za kompromis kaže: „Nikad ništa ne potiskujte, budite savršeno svjesni situacije kakva je. Ako ste konfuzni, tada budite svjesni da ste konfuzni. To je jasno viđenje situacije i početak putovanja u kojem ćete konfuziju riješiti. Kompromis je opasan, jer vas još više zbunjuje, a kad djelujete iz te zbunjenosti, to će kreirati još veću zbunjenost. Kroz kompromis obično želimo nešto postići, moć ili priznanje. Ostvarenje moći ili priznanja na taj način na kraju ostavlja gorak okus u ustima.“

Čim osjećamo da trebamo napraviti kompromis, osjećamo se nemoćni, od nečega ovisni, da nečeg imamo premalo, da nam nešto fali, da moramo od sebe dati nešto što ne bismo baš rado voljeli dati. Dakle, kompromis je rezultat nemoći. Ako iz pozicije nemoćnika želimo stvoriti moć, to je apsolutno pogrešno i nemoguće. To je isto kao da iz naranče želimo iscijediti sok limuna. Uvijek dobivamo samo ono što jesmo. Ako radimo kompromis jer se osjećamo nemoćni, kreirati ćemo na kraju samo još veću nemoć.

Totalna je iluzija da njime dobivamo. Njime možda iluzorno kupujemo vrijeme ili osjećaj olakšanja, privremene sreće ili lažne moći, ali sve je to privremeno i na klimavim nogama, jer duboko u sebi znamo da smo izdali i kompromitirali jedan dio sebe i da smo samim time jadni i nemoćni.

Kompromis nije ispravan put do moći, nikada nije bio, niti će ikada biti.

Da bismo dobili moć ili bilo što što u životu želimo, a zbog čega se često kompromitiramo, moramo se prije svega, osjećati moćni. Kad se u startu osjećamo moćni, onda ne samo da ne radimo kompromise, nego niti ne razmišljamo da bismo ih trebali napraviti. Tada možda radimo neke druge stravi, koje bi neki nazvali kompromisom, jer možda svjesno odustajemo od jednog dijela sebe. No, to nije kompromis, to je svjesna odluka iza koje čvrsto stojimo. To nije nešto što smo napravili zato što smo pritisnuti okolnostima ili zato što osjećamo da moramo, nego zato što je naše biće odlučilo da će se odreći nečega i da će kroz to odricanje biti sretno, da će ga to puniti, a ne prazniti.

Možda da navedem prijemjer što ja smatram kompromisom, a što svjesnim odricanjem.

Kompromis je ako ostanem u vezi sa nekim iako ga ne volim zbog straha da ću ostati sama. Kompromis je i ako idem tamo gdje mi se ne ide zato da kroz to ostvarim neki cilj koji mi se u protivnom čini teško dostizljiv. Kompromis je ako se družim sa  nekim ljudima samo zato da ne ostanem bez prijatelja,….

No, svjesno odricanje je ako se ustanem u 5.30 da bih svojoj djeci skuhala ručak iako mi je rano dizanje  teško, ali će me u tom slučaju učiniti sretnom jer sam tako mogla djeci iskazati ljubav. Svjesno odricanje je i otići negdje gdje mi nije  ugodno zato jer sam svjesno odlučila da je to najmanje što mogu učiniti za osobu koju volim i da će moj osjećaj toga da sam ju usrećila biti dovoljna nadoknada za malo inkomodacije.

Svatko sam za sebe odlučuje što je za njega kompromis, a što svjesno odricanje, nema tu zlatnih pravila, niti su ona ista za svakoga. Jedino pravilo je osjećaj vlastitog mira. Ako smo nemirni i sve u nama vrišti, to je najbolji pokazatelj da smo izdali sebe kompromitiranjem. Ako smo svjesno odlučili napraviti nešto što nije 100% naš izbor i ako se uz to osjećamo dobro sami sa sobom, mirno u sebi, tada je to svjesno odricanje.

Kompromis je stanje u kojem mir ne prebiva. Jedini način da sa sigurnošću znamo da radimo kompromis je da osvijestimo je li mir u nama ili u okolnosima izvan nas.

Ubuduće ako izvučem kartu kompromisa zahvalit ću joj se, jer će mi pokazati da u nekom dijelu izdajem sebe. Više je se ne bojim, nemam od nje nelagodu, mogu joj se samo zahvaliti jer mi kaže ono što ja možda ne vidim svjesno i daje mi mogućnost da osviještavanjem toga to i riješim.

Nema loših karata, a niti loših kompromisa. Zašto? Zato što nas sve to uči tome da NE TAKO. Koliko god kompromisi bili bolni, toliko su i predivni, jer služe samo tome da nestanu. Ponavljanje je majka mudrosti, a mudrost je u tome da spoznamo da nema potrebe za ponavljanjem.

Stoga, svejedno je hoćemo li se kompromitirati ili ne. Na kraju uvijek dolazimo do istog, a to je život bez kompromitacije. Jedina je razlika u tome što netko to spozna i osjeti prije, a netko kasnije. Svak odlučuje za sebe hoće li ići prečicom ili duljim putem.  Na nama je da se svakog jutra iznova pitamo kojim putem smo odlučili živjeti. Ništa lakše. A često tako teško.

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: