SNAGA VJERE

Počela sam pisati radionicu i mozak mi je u stvaralačkom kaosu, a misli nemirne. S vremena na vrijeme me uhvati sumnja da ću je uopće napraviti, nestane mi i koncentracije, uhvati me nervoza jer ne mogu pronaći pravu riječ i iako je tog trena osjećaj neugodan, brzo se od njega odmaknem. Jučer sam odlučila malo se u mislima odmaknuti od radionice, jer me misli sprečavaju da ju lako pišem. Prepuštena i prazne glave počela sam slušati ljude oko sebe i shvatila da već danima slušam upečatljive i divne priče, koje sve imaju istu poruku. Iako te priče slušam već danima, kao da ih nisam čula, tek sam ih jutros osvijestila čuvši sebe kako kolegici pričam da je sve lako moguće kada čovjek ima vjeru. Prenosim dio priča koje sam čula u proteklih nekoliko dana kako bih i vama podarila ljepotu vjere i lakoće života, koja izvire iz svake od njih. Jedna je žena velika vjernica, no ona i njezina obitelj su izrazito siromašni. Jedino što imaju je trošna i gotovo neupotrebljiva kučica u kojoj vrlo teško žive. Prilikom duboke molitvene kontemplacije čula je gospu kako joj kaže da sruši tu kuću i da će joj ona pomoći da sagradi novu. Pokušajte se staviti u tu situaciju da poslušate glas unutar sebe koji vam kaže da srušite jedino što posjedujete bez da imate novaca i mogućnosti da od toga nešto stvorite. Zamislite da srušite ono u čemu barem imate kakav-takav krov nad glavom, bez ikakve ideje gdje biste mogli stanovati. Koliko nas bi se odlučilo tako nešto napraviti? Ta žena je odlučila vjerovati tom glasu i poruci i srušili su kuću. Što se desilo? Obzirom da su bili aktivni članovi crkvene zajednice, jedna im je obitelj ponudila besplatni smještaj u svojoj kući, a druge su obitelji sakupile novac za izgradnju nove kuće. Sve je išlo samo po sebi, lako. To je vjera, iako sve izvana izgleda nemoguće i suludo, iako bi nam svatko rekao da nismo normalni, iako nema nikakvih garancija, naprosto poslušati glas unutar sebe. Takva se vjera uvijek nagrađuje čak i većim darovima nego što smo ih ikada mogli i sanjati. Druga priča je jednako lijepa. Jedan par nije mogao imati djece, iako je fizički sa njima sve bilo u redu. Oboje su jako željeli dijete, još je samo to falilo da njihova sreća bude kompletna. Žena je vjernica, muškarac nije. Iako smatra da je umjetna oplodnja grijeh, krenula je i na nju, toliko je bila jaka njezina želja za djetetom. Obavila ih je nekoliko, no niti jedna nije uspjela. Na kraju je odustala od ideje umjetne oplodnje, nije više željela protiv sebe. Otišla je sa suprugom u Međugorje gdje su zamolili gospu da im podari dijete. Tamo su je obuzele emocije, na putu nazad je plakala. Suprug koji nije vjernik ju je zagrlio i rekao joj da će oni uskoro doći ponovno gospi sa svojom djecom. Nakon nekoliko mjeseci im se nenadano pružila prilika za novu umjetnu. Ona je bila protiv, međutim, bio je takav splet okolnosti da je nakon nekoliko dana bila u bolnici čekajući svoj red. Prije zahvala je otišla na wc, tamo se rasplakala, predala bogu svoj osjećaj težine zbog toga što radi nešto što smatra da je griješno, te mu rekla neka bude onako kako on želi, da ona pokušava zadnji put i da je spremna i da prihvaća život bez djece ako je to najbolje za nju. Nekoliko dana nakon zahvata je dobila gripu, međutim niti to nije spriječilo nove živote da se razvijaju u njoj. Nakon punih 9 mjeseci rodila je dvoje zdrave dječice, nakon potpuno uredne i srećom ispunjenje trudnoće. Vjerovala je da štogod da se desi će biti najbolje za nju, nije ništa očekivala, prepustila se i tek je onda dobila sve. Prije toga, dok je bila u sumnji, grču i nelagodi, djecu nije mogla dobiti. Čim imamo osjećaj straha ili sumnje, čim se za nešto moramo boriti, to govori da naša vjera nije dovoljno jaka. Život nam uvijek pruži upravo ono što želimo, pa je i toj ženi pružio nemogućnost začeća jer je u njega sumnjala. Kako je njezina frekvencija bila sumnja, tako joj je život donio još više sumnje. Sve do momenta kada je bila spremna na sve što joj život može ponuditi, kada je vjerovala u to da je takav kakav je smislen, kada od njega nije tražila ništa više od onoga što već je. Tek je tada dobila ono što je iz dubine bića željela. Kada se makne veo sumnje i kada se obasjamo snagom vjere, oboružani smo najjačom silom u svemiru koja će naći svoj put da nam donese ono što želimo. Jedna osoba često ima problema na poslu. Nisu to neki strašni problemi, ali je obrazac uvijek isti, na poslu se osjeća iskorištenom, manje vrijednom i u strahu je da štogod napravi nije dovoljno dobro. Ne muči ju to baš previše da bi se aktivno potrudila promijeniti obrazac, čak nije niti primijetila da ju uvijek prati isti obrazac. Sve dok jednog dana pred jednom osobom koja se bavi sa sobom nije pričala o tome kako joj se na svakom poslu ponavljaju slične stvari, čak niti ne primjećujući da već zna za poveznicu. Osoba ju je slušala i pitala je li svjesna da je to obrazac koji joj se ponavlja. Ova ju je pogledala i nije mogla vjerovati što je čula, kao da joj se tek tada razgrnula koprena pred očima, a samo par sekundi prije je to i sama rekla, ali se nije čula. Poznanica ju je pitala kako se u takvim situacijama osjeća i može li se sjetiti neke najranije situacije u svojoj prošlosti kada se isto tako osjećala. Ova je zastala i mislima se vratila u prošlost i sjetila se situacije iz škole u kojoj ju je učiteljica optužila zašto svakog dana nije otišla kod svoje najbolje prijateljice u bolnicu pokazati joj što su toga dana učili u školi, a ne samo 3 puta tjedno koliko je do tada išla. Ona se tada osjetila krivom, nedovoljno dobrom, osramoćenom, nevrijednom,… bilo ju je sram to bilo kome ispričati, čak i roditeljima, jer nije htjela da ju i drugi tako osude. To je potisnula duboko u sebi i nije bila svjesna da u sebi ima podsvjesni obrazac krivnje i osjećaj nevrijednosti. Iako ga nije bila svjesna, to ne znači da taj obrazac ne djeluje. On itekako djeluje i temeljem zakona privlačnosti u život te osobe priziva situacije u kojima se osjeća upravo onako kako se osjećala kada je slušala učiteljičine optužbe. To je jedini način da osoba kroz ponavljanje istih bolnih osjećaja koje godinama potiskuje konačno „pukne“ i zapita se zašto se tako osjeća i zbog čega joj se sve to dešava. Čim postavimo pitanje, odgovor slijedi sam od sebe, jer pitanje ne bismo niti postavili, kad ne bismo znali odgovor. Tako je i ona iziritirana situacijom na poslu pričala o tome da joj se to ponavlja i dobila odgovor da je to obrazac. Kroz to je vraćanjem kroz emocije u prošlost osvijestila situaciju kada je obrazac nastao. Emotivno je prošla kroz tu situaciju ponovno, ovaj put sa iskustvom razumijevanja toga što se desilo i oprosta učiteljici, sebi, prijateljici i svima koji su uključeni u priču. Kroz to je očistila osjećaj krivice, a kao rezultat je došao posao iz snova na kojem je zadovoljna, radi ga sa lakoćom i nema situacija u kojima se osjeća nesposobnom ili krivom. I tu je uključena vjera, koje osoba nije bila svjesna. Ta je osoba duboko u sebi osjećala da to kako živi nije ono kako život može izgledati i iako nesvjesno, našla je put kako osvijestiti uzrok svog lošeg osjećaja i kroz to ga riješila. Da duboko u sebi nije vjerovala da život može biti bolji od onog kako živi, i dalje bi grcala u istom, bolnom obrascu. Vjera je svjetlo. Vjera je hram u nama samima. Vjera u moju radionicu ju čini životnom, a strahovi služe tome da osvijestim stare obrasce koji me sputavaju i ne dozvoljavaju da dišem punim plućima i sa lakoćom izrazim sebe. U tom smislu su itekako korisni i divni, slobodno mogu biti, neću im se opirati, nego proći kroz njih. I neću ništa forsirati, jer forsiranje ne nudi lakoću nego napor i otpor. Vjerujem da je sve kako treba biti i da ne moram ništa više od onog što radim ili što već je. Već to mi omogućuje da lagano dišem i da se veselim svemu što je, a time i svemu što slijedi. Jer hram je stalno u meni i dar spoznaje toga je već sve. Mogućnost da to prenesem drugima će doći, jer ideja o tome ne bi postojala, da to nije moguće realizirati.

1 Comment (+add yours?)

  1. Nina
    Aug 25, 2011 @ 08:25:13

    I ja se prijavljujem na radionicu.
    I ja sam dobila ono što sam iskreno poželjela, unaprijed se zahvalila, a prije toga osvijestila i izrekla da ja to zaslužujem. Prizvala sam ljubav kakvu sam zamislila i “nacrtala”. On ima boju glasa i okus poljupca iz mojih želja, toplinu zagrljaja, osmijeh … i sve drugo što mi paše.

    Posao kakav sam poželjela i kakav mi odgovara sam ostvarila, nekad bih pomislila čudom i slučajnošću.
    Već dugo znam da nema slučajnosti, da nas netko i nešto vodi. U stvari, najbolje se vodimo sami. Ali tek onda kad za sebe poželimo najbolje, iskreno, skromno i ponizno.

    Najteže je razlučiti što je to u svakom konkretnom slučaju. Tada je najbolje slijediti instinkt, onaj prvi osjećaj mira, ugode nasuprot otporu, tlaci. Prepustiti se onome što nas čini mirnim. To je obično najbolje za nas.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: