JEDAN U FUNKCIJI DRUGOG

Sutra počinje još jedna školska godina. Posljednjih dana sam se veselila tom danu jer me rješava glavobolje glede čuvanja moje drugašice. Večeras sam spremajući sa njom knjige za školu pomalo požalila što je ljeto tako brzo prošlo i što nas opet čeka pogon svakodnevnih brojnih obaveza.

Kad smo kod obaveza, posljednja 3 tjedna su se sasule na mene sa svih strana. Maloprije sam sama sebi čestitala na izdržljivosti i dobroj kondiciji, nadam se da nisam istrošila sve zalihe koje sam nakupila tijekom godišnjeg odmora. Vjerojatno je to bila priprema za školu i „normalni godišnji ritam“ te će se nakon napornog uhodavanja situacija stabilizirati ili ću se na nju naviknuti.

U petak mi je lagano bilo dosta svega, vapila sam za odmorom. Veselila sam se poslijepodnevnoj masaži koju sam bila dogovorila tjednima ranije preko Ponude Dana. Dosada sam imala super iskustvo sa takvim kupovinama na slijepo, međutim ovog puta sam išla sa nekim lošim predosjećajem, ali i sa ogromnom željom da se opustim i prepustim. Prva reakcija na viđeni prostor i osobe koje rade u njemu je bila „bježi glavom bez obzira“. Nisam ju poslušala, bila sam preumorna za slušanje intuicije i instinkta. Uf, koja greška, jer sam narednih sat vremena brojila minute i sekunde da beskrajno dosadna, mlaka i bezvezna masaža prođe, te se usput zabavljala reiki simbolima kojima sam energizirala svoju auru da slučajno u nju ne uđe ništa od energija koje su vladale u tom prostoru. Sa srećom i veseljem sam napustila sumorno mjesto, osjećajući se spašenom što otamo odlazim „živa“ i energetski puna. Vani je padala kiša, osjećala se težina i zapara, no ja sam bila ko ptičica koju je netko pustio iz kaveza. Ponekad ne treba masaža da se opustimo, nego je dovoljno da se sjetimo da su svi energetski resursi u nama samima i da ih možemo aktivirati kad god poželimo. Ako zbog ničeg drugog, masaža je barem tome poslužila.

Navečer sam se čula sa osobom kojoj zahvaljujem velik dio svoga znanja i iskustva koje sam prikupila u posljednjih nekoliko godina. Imala sam sreću da me na mom putu prema meni pratio takav divan učitelj, koji mi je sa beskrajno puno ljubavi i strpljenja uvijek govorio istu stvar na milijun različitih načina, „ključ je u tvojoj ruci“.

Moja učiteljica je moćna žena, iako je stasom vrlo krhka i sitna. Ispričat ću vam istinitu priču što joj se dešavalo protekli tjedan, jer je meni u petak bila poluga za ekspresno punjenje pomalo ispražnjenih rezervoara vjere u čuda. Tjedan dana prije našeg razgovora moja učiteljica je dobila moždani udar na jednom od naših otoka. Ekspresno su je odvezli u Split, gdje su joj radili CT mozga i ustanovili da se radi o moždanom. Nije se mogla služiti lijevom stranom tijela i osoba čiji mozak je dotada radio besprijekorno je uslijed moždanog udara završila u krevetu toliko nemoćna da je dobila čak i pelene. Sve je to trajalo 4 dana. Petog dana na jutarnjoj viziti ju je doktor pitao kako se osjeća, a ona je digla ruku i pokazala mu palac u znak da je super. Razdragani doktor joj je rekao „ma lako vama sa desnom rukom, ajde sa lijevom“, a ona progovori, „doktore, pa ovo je lijeva, a evo mogu i sa desnom, a i sa obje u isto vrijeme“. Doktor je bio toliko osupnut da nije mogao reagirati čak niti mimikom. Žena koja je protekla 4 dana ležala u pelenama, sa oduzetom lijevom stranom, suvislo priča i miče svim dijelovima tijela kao da joj nije ništa. Odvezli su je na CT i slika nije pokazala čak niti ožiljke od moždanog. Dakle, nikakvog traga da je bilo moždanog samo 4 dana od prvih slika koje su jasno pokazale da se radi o moždanom udaru. To je moja učiteljica. Trebalo joj je 4 dana da se rekupera i sjeti koliko je moćna. I to može svatko. Bez iznimke, svi smo barem toliko moćni. Ustvari, moglo je biti da joj treba samo dan, ili sat, ili čak sekunda. Vrijeme tu nije bitno, ono ionako na nivou duše ne postoji, apsolutno je nebitno, postoji samo u našem fizičkom svijetu.

Iako sam znala što joj se desilo, ipak sam ju morala pitati, što je radila tih 4 dana, a ona meni očekivano kaže „ništa, baš ništa, pomirila sam se sa svime i prihvatila situaciju kakva je, nisam razmišljala baš o ničemu.“ To je ključ zakona privlačnosti i zakona života. Sve ono što smije biti, to nestaje. Kada to nestane, nastane ono što istinski smatramo kao svoje prirodno stanje.

Da se borila protiv svoga stanja, samo bi ga produbljivala, jače se u njega uvukla i sebi smanjila šanse za oporavak, jer bi se uvjerila da je to ozbiljno i da je trajno i vrlo teško popravljivo. Vrlo brzim prihvaćanjem mozak se nije borio i koprcao, nego se odmarao i dao si dovoljno vremena i prostora da se regenerira i počne raditi kao da se ništa nije desilo.

Nije ona to postigla zato što je toliko učena i moćna, nego zato što se opustila i prepustila. To je jedina tajna i u tome je jedina moć.

Tu istu večer sam čitala komunikaciju na jednoj google grupi kojoj pripadam. Jedna žena je  objašnjavala kako joj nije jasan zakon privlačnosti, jer je toliko silno željela posao i nikako da ga dobije i onda joj je nakon gomile mjeseci pukao film i rekla je „ko ga šiša, biti će kako će biti, ja se više ne kanim živcirati zbog posla.“. Naprosto je otpustila grč i sva očekivanja, ničemu se više nije nadala, niti je bilo što forsirala. U samo tjedan dana je dobila posao koji je dugo željela. I sad ona pita nas ostale kako taj zakon privlačnosti djeluje, jer njoj više ništa nije jasno. Dok je radila kako piše u knjigama, ništa se nije dešavalo, a kad je pukla dobila je sve.

Naravno, nije vidjela da si je sama dala odgovor. Iako je toliko toga o tome pročitala, nije to iskustveno dosada doživjela, zato i je pitala i nije osjetila da je kod nje bio na djelu upravo zakon privlačnosti. Sve dok je nešto silno željela, dobila je ŽELJU, a ne i realizaciju. Sve dok je bila aktivno uključena u potragu posla, nije prepuštala univerzumu i njegovim silama, koje su milijunima puta jače od njezine najjače akcije, da obavi zadatak kako ona želi da ga obavi. Tek kad je svoje ometanje maknula, pustila je svemiru da posao obavi umjesto nje i obavio ga je u najkraćem roku, u samo tjedan dana.

To je to. Ne dobivamo ništa iz grča i iz želje. Sve ide iz opuštenosti i vjere. Nema potrebe koja ne može biti ispunjena lako, pa čak i zdravlje. Zdravlje je prirodno stanje čovjeka i kao takvo ga je prirodno i lako imati. Iluzija je da se za njega treba boriti i da bolest ne možemo momentalno iscijeliti.

Ovog vikenda sam imala reiki inicijacije u drugi stupanj. Iako sam još u petak prijepodne razmišljala sve odgoditi, nakon razgovora sa svojom učiteljicom sam joj se veselila i obavila ju iz dubine svoga srca. U njoj sam dobila nove uvide i odgovor na svoje, nekoliko dana ranije, postavljeno pitanje. Čula sam ga kada sam svojim učenicima govorila „svi mi ovdje smo jedan drugome u funkciji, svatko od nas je ovdje zbog svakoga od nas, jer jedni kroz druge učimo svoje lekcije. Nema krivog mjesta i krivog vremena, nema krive situacije, niti krivca. Nema ubojice bez žrtve i obrnuto. Jedan drugome trebaju zbog iskustva i ispunjenja svoje karme.“

Sve je to vezano za moje pitanje glede krivice koju sam osjetila zbog udomljavanja svog psa. On je zaista bio, a i još uvijek je, moj učitelj i liječnik. Prvo je liječio emotivna tijela mene i mojih kćerki, a kad je taj zadatak obavio, učio me prihvaćanju različitosti. Kada sam i to obavila, njegov zadatak kod nas je završio i to mi je davao do znanja nekoliko mjeseci bježeći od kuće. Na kraju sam kapitulirala i pronašla mu novog vlasnika. Udomljen je tamo gdje je potreban i to je shvatio iste sekunde jer je sav sretan ušao u auto i od toga dana se ne odvaja od čovjeka koji ga je uzeo. Od njega ne da ne bježi, nego bježi za njim. Trebaju si međusobno, jedan su u funkciji drugoga. Don i ja više nismo bili jedan u funkciji drugoga i trebali smo se razići. Nema tu krivice, dapače, ostaje samo sreća i sigurnost što znamo da nam uvijek u život dolazi upravo onaj i ono što nam je potrebno i da to odlazi onda kada prestaje njegova funkcija. Stoga, moje obaveze su bile u funkciji mojih misli. Mijenjanjem misli mijenjam i obaveze. Počinjem od sutra.

 

2 Comments (+add yours?)

  1. Vedrana
    Sep 06, 2011 @ 19:30:51

    …savrseno djelovanje zakona privlacnosti u praksi🙂 ..hvala!!!

    Reply

  2. vera
    Sep 11, 2011 @ 15:14:10

    Bojana, hvala! Podsjetite me na ono što znam, i svi mi duboko znamo, a otkotrljam se iz tog stanja-znanja u neku nišu-okvir i zapnem, pa bol…:)
    To da ništa ”ne mora” biti, neka pustimo Svemir, s vjerom, da radi za nas, jer ništa nećem pogriješti niti nas može mimoići ono što je naše.
    Vrlio očit znak mi je bio ovog ljeta, nedavno, činjenica da sam za dolazak na more odabrala mjesto na kojem se pokazalo da – ima meduza. Nikad se još nisam s njima susrela i bila sam užasnuta i razočarana u svoj izbor. Tih prvih dana odmora digao se sav talog nakupljenog kroz godinu u meni, i meduze su me samo žarile – bilo je dosta da zakoraknem u vodu. Kad sam se treći dan pomirila sa stanjem i stala uživati u bazenima ne misleći ni na kakvu uskraćenost, najednom je jutro osvanulo s drukčijom vodom mora – nestale meduze i mogla sam se kupati, otada svaki dan u neograničenom uživanju. Međutim, pri izlasku vode bih ih viđala, čak i fotografirala, ali više se nikad u dva tjedna nije dogodilo da ikoju sretnem u plivanju i skakanju kroz valove ni ne pomišljajući na njih. Jednostavno jer je valjda instinkt tijela za koji ni ne znam pomogao da, međusobno neometeno, bivamo u istoj, za mene prekrasnoj, vodi.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: