SJETA

Sjedim na terasi i pijuckam vino, rezimirajući današnji dan.  Poprilično sam nemirno spavala i ujutro se probudila sa glavoboljom bezrazložno nabrijana i nervozna. Krenula sam u meditaciju i shvatila da mi misli bježe, da već od ranog jutra „brijem“ na to što sve MORAM učiniti tijekom dana. Uspjela sam uhvatiti ovo MORAM i meditirala na to da ne moram ništa, da život ne služi zbog moranja, trebanja i silovanja, već da sve što treba dolazi spontano, lako i u pravo vijeme. Bila sam zahvalna na trenutnom osjećaju lakoće i opuštenosti koji sam postigla, ali bio je kratkog daha. Već od jutra me dan vodio u smjeru kojem sam se pokušala oduprijeti, iako znam da od odupiranja nema ništa, već lakoća dolazi iz prihvaćanja.

Fućkaš znanje, kad ga zaboraviš prakticirati. Tako sam se i ja ufurala u film „ponedjeljak je stresan“. I bio je, jer sam i ja bila u tom filmu. Do momenta dok nisam došla doma i pitala sama sebe „Bojana, kaj ti je, pa kaj ti to treba da te boli glava zato kaj misliš da sve moraš odmah i u isto vrijeme“.

Legla sam u krevet i odspavala pola sata, te zaboravila na sve strke i probleme. Od tog momenta je dan dobio potpuno drugačiju kvalitetu. Sve što se dešavalo je bilo lijepo, ležerno i ispunjeno.

Ovo je tekst koji sam napisala sinoć prije nego sam odustala od pisanja pokorena zahtjevom tijela za spavanjem i odmorom. Jutros sam se probudila sa laganom glavoboljom. Primijetila sam da ju imam redovno svako jutro tijekom radnog tjedna, dok se vikendom budim bez nje. Glava mi nešto govori, znam i što, još se dogovaram sa njom da bude nešto nježnija, mada znam da će biti sve nemilosrdnija kako će vrijeme prolaziti jer ne voli da se ignoriraju njezine potrebe.

Na današnji dan prije 5 godina sam operirana na Institutu za tumore. Probudila sam se iz narkoze primjećujući da me žene u sobi sažalno gledaju. Zadnja nada koju sam imala glede moguće lažne uzbune vezane za moju izraslinu ispod lijeve dojke se rasplinula u pogledu na cjevčice koje su odvodile limfnu tekućinu iz mog tijela u vrečicu koja se nalazila ispod mog kreveta. Progutala sam knedlu i osjetila da me peckaju oči, te da ne mogu zadržavati navalu toplih suza. Kao čarobnim štapićem odnešene, sve žene iz sobe su nestale u trenu. Nitko ne voli svjedočiti tuđoj patnji. Čovjek uvijek pati sam, a slavi u gomili.

Danas ću obilježiti taj „poseban“ dan na pomalo neuobičajeni način, ali duboko u sebi osjećam da će biti odlučujući za moju stariju kćerku, jednako kao što je taj isti prije 5 godina bio za mene. Odlučila sam povući određene nepopularne mjere kojima ju imam namjeru prodrmati iz bajke u koju je upala. Ona je ohola princeza koja ne primjećuje žapca niti joj ne pada napamet održati obećanje koje mu je dala. Danas će dobiti žapca u svoju svakodnevicu, nadam se da će kraj biti kao i u bajci, da će naučiti svoju lekciju i od princeze postati kraljevna dobrog i suosjećajnog srca, uviđajući da svijet nije mjesto u kojem živi samo ona, nego da u njemu prebivaju i drugi ljudi.

Osjećam se sjetno, ali danas si dozvoljavam sjetu i sve što ona nosi. To je takav dan, po svemu poseban i veličanstven, kao takvog ga darujem sebi i svim svojim čulima neka ga osjećaju onako kako njima odgovara.

 

 

 

 

 

 

 

 

1 Comment (+add yours?)

  1. Mox
    Sep 06, 2011 @ 14:00:12

    🙂
    Ne daj se, Bojana!!! Kćeri nekako uvijek uspijevaju nabiti osjećaj krivnje majkama…

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: