GLAVOBOLJA

Jučer poslijepodne sam otišla u šetnju Maksimirskom šumom u želji da otklonim glavobolju i malo se relaksiram. Čim sam ušla u šumu, zagrlila sam drvo. Štreberski sam napravila vježbu koju i inače radim, zamislila da se ukorjenjujem kao i drvo, propuštam kroz sebe energiju i kroz ruke kao krošnje ju šaljem u svemir. Napravila sam to nekoliko puta, ali nisam ništa osjećala. Točnije, uopće nisam mogla osjetiti energiju drveta, ništa me nije „odnijelo“.

Rekla sam sama sebI, „fućkaš tehnike i disanje, samo ću zatvoriti oči i osluškivati prirodu oko sebe“. Stajala sam tako u zagrljaju sa drvetom i  nakon nekoliko trenutaka ostala zatečena svojim emotivnim stanjem. Čula sam oko sebe povike djece, zvukove različitih automobila, cvrkut ptica, šušanj lišća, zvukove gmizanja po zemlji, osjećala sam lahor vjetra, miris šume, mravce kako mi hodaju po rukama, strukturu kore drveta, pjesmu sa stadiona, lavež pasa, vlasnika kako mu nešto viče, biciklista koji je upravo prošao, trkača koji užurbano dahće i trči šumom,…..  i sve to u svega nekoliko sekundi. I tada se desilo. Osjetila sam energiju drveta i čula sam kako mi kaže „Da li čuješ? Pitaš li se još je li mi dosadno i žališ li me što se ne mogu pomaknuti, što sam ovdje ukorijenjen? Vidiš li koliko toga mi se dešava u svega nekoliko sekundi. Možeš li zamisliti što sve doživim i percipiram u tijeku jednog dana? A godine? Ja živim punim plućima samo tako da bivam. Nemam vremena razmišljati ni o čemu, samo bivam i upijam u sebe i sretan sam iz sekunde u sekundu, slobodan i svoj.“ Niti sama ne znam zašto, ali drvo mi se obratilo u muškom rodu. Otvorila sam oči, pogledala u krošnju i osjetila kako se punim energijom brzinom munje. Osjećala sam zahvalnost, sreću i mir. Duboko u sebi sam zahvalila drvetu na uvidu i znanju koje je podijelilo sa mnom. Bez ijedne riječi mi je reklo toliko puno i sve to u manje od 5 minuta. Nemoguće je to stanje i uvid objasniti riječima, to je nešto što se osjeća i spoznaje na razini bića, a biću ne trebaju riječi, one nemaju toliku moć da ga mogu čak i približno opisati.

Nastavila sam šetnju i dalje osjećajući glavobolju, te sam uprkos uvidu i dalje pokušala „riješiti“ bol kroz disanje. Hodala sam šumom i disala mikrokozmičku energiju 5 minuta. Ništa se nije desilo. Onda sam disala svjetlo u glavu. I opet se nije ništa desilo, glava je i dalje boljela. Nisam odustajala, nego sam udisala na nos i naglo izdisala na usta, svješću u glavu, no glava nije popuštala. Pokušala sam i razgovarati sa njom, pitati ju što želi, što mi poručuje. Odgovora nije bilo, i dalje je bila prisutna tupa bol u glavi.

Na kraju sam rekla sama sebi, ok, očito ovo sve ne pomaže, ajde da ja lijepo šećem šumom ne radeći ništa i ne pokušavajući riješiti glavobolju, nego ju pustiti da bude.

Šetala sam šumom, osjećajući glavobolju, ali i uživajući u prizoru oko sebe. Zapiljila sam se u jednu točku ispred sebe  istovremeno bivajući svjesna svega što se dešava oko mene. Periferni vid je super jer nas uz ništa ne veže. On samo zamjećuje, pa sam tako i ja zamjećivala puno stvari u isto vrijeme, baš kao i drvo koje je osluškivalo. Osjećala sam se kao dio nekog filma, svi su oko mene bili statisti, bez bilo kakvog utjecaja na mene, moje misli, tijelo, kretanje. Išla sam svojim putem, osluškujući većinom svojih osjetila, vidom, njohom, sluhom, dodirom. Hodajući tako neko vrijeme shvatila sam da u glavi nemam niti jednu jedinu misao. I ne samo to, spoznala sam da me glava više ne boli i da se osjećam potpuno mirno i energizirano. Tada mi je spontano došao i odgovor na pitanje zašto me boli glava. Kako me ne bi bolila kada u posljednje vrijeme živim po prinicipu što sve moram i sve je postalo obaveza i presing. Glava se umorila od moje kontrole i tempa koji sam joj namijenila. Iako znam velik broj tehnika, iako meditiram, radim sa drugima, osvještavam,… ipak sam se uhvatila u zamku „moranja“. Hvala glavobolji da me na to upozorila, da nije posustajala u svom intenzitetu.

Hvala i prirodi što nas uvijek ispočetka uči istim stvarima, da je dovoljno samo bivati i da nam bivanje donosi sve što nam treba, bez da prstom pomaknemo da bismo to dobili.

Uvijek ispočetka učimo samo jednu te istu lekciju, kako smo rođeni sa svime što nam treba i da se za ništa i protiv ničega ne trebamo boriti, već samo opustiti i prepustiti da nas život vodi tamo kamo smo prije rođenja odlučili poći.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: