PROMJENA

Znate onaj osjećaj kada Vam se život promijeni u nekoliko minuta, a da niste imali nikakvih naznaka da bi zaista moglo biti tako? Nije uopće bitno je li promjena na gore ili na bolje, nego je bitan efekt čuđenja na snagu i iznenadnost životnih promjena.

Fascinira me koliko vremena i energije ulažemo u određene projekte svog života, a onda dođe čas koji sve to briše i umjesto toga piše potpuno novu priču.

Koliko smo samo maleni i bespomoćni pred takvim situacijima. To je uvijek trenutak buđenja i spoznaje tko smo zaista i kakvom brzinom možemo uvijek kretati iz početka, kao da ono ranije  nikada nije niti postojalo.

 Jedna takva promjena se i meni desila nedavno. Niti sam ju očekivala, niti ju mogla bilo čime predvidjeti ili uočiti. Kad je nastupila, nastao je otpor u meni. Uz otpor idu klasični sindromi ljutnje, straha, negiranja, čuđenja, nervoze, nemira,…. i tako ukrug, gotovo bez prestanka. Mir postaje davno izgubljeno stanje, čak i sve metode njegovog ponovnog uspostavljanja služe samo tome da povremeno osvijestimo da zaista i dišemo.

 Razina moje svjesnosti je uglavnom stabilna, uspijevam biti svjesna da dišem čak i onda kad mi se čini da nije tako. Gubim glavu na trenutak, mada mi se i taj trenutak čini čitava vječnost. Kada navikneš biti u oazi mira, svaki koračaj izvan hlada palminog lišća se čini kao toplotni udar i misliš da ga nećeš preživjeti.

Danas sa odmakom se pitam kako se prosječan čovjek nosi sa tim toplotnim udarima većinu vremena svog života i kako uopće može djelovati u takvim okolnostima. Njegove reakcije tada ne mogu biti „normalne“, jer to nisu „normalne“ okolnosti. A očekuje se da živimo normalno poštujući normu ili normalu.

 Ukratko, usmjerila sam svoj život u jednom pravcu i samouvjereno i slobodno plovila tim putem ne očekujući neke veće turbulencije na putu. I onda je nastala oluja usred otvorenog mora, apsolutno neočekivana. U njoj ništa nije stradalo osim kompasa i krajobraza koji bi mogao pokazati barem slutnju trenutne odredišne točke. Kojim putem krenuti? Gdje se nalazim? Želim li se uopće ovdje nalaziti? Koliko će mi vremena trebati da dođem negdje? Koliko će mi vremena trebati da dođem tamo kamo sam naumila poći? Hoću li uopće nakon svega htjeti ići tamo gdje sam krenula? Tko mi je namjestio ovu igru? Koji je smisao svega toga? ….. i bezbroj raznih drugih pitanja na koja možda uopće niti ne želim saznati odgovor. Svako to pitanje rađa nemir i nelagodu. I svako nudi barem nekoliko odgovora, a svaki odgovor proizvodi barem još nekoliko pitanja. I um vrti svoju priču bez početka i kraja.

 I onda jednog momenta dolazi shvaćanje. Sve je to zato da spoznaš da nisi ti taj koji određuje put, da si upravljan iznutra i da jedino što trebaš je otpustiti kontrolu i kormilo u ruke onog tko njime upravlja na daleko bolji način od tebe samog.

 Ja sam duša. Vječna i puna znanja, opremljena svim alatima. Svaki put kad to zaboravim bit ću skrenuta sa umom utabanog puta. Možda ću se trenutno i izgubiti, ali ako se sjetim da život služi tome da se uvijek ispočetka pronalazim, onda je i trenutni dizbalans u funkciji osjećanja balansa.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: