PORAVNANJE

Čitam ovih dana da zaključno do 28.10 prolazimo jedan period „poravnavanja“, velikih dubinskih promjena, nakon kojeg više nema „praštanja“. Ne volim čitati ili slušati o takvim „fatalnim“ stvarima, niti volim da takve informacije utječu na mene i moju svijest. I zbog takvih informacija uglavnom ne gledam TV, niti čitam novine, svjesna sam toga da sve što trebam ću saznati prije ili kasnije, a vrijeme je toliko dragocjeno da ga ne želim gubiti na gomilu nepotrebnih informacija.

Tekst o promjenama sam pročitala jučer poslijepodne nakon što sam unutar sebe protekla 2 tjedna osjetila emotivne bure i preslagivanja. Imala sam osjećaj da spoznajem neke stvari o sebi samoj za koje bih dala ruku u vatru da se na mene ne odnose, niti će se ikada odnositi. Na momente mi se činilo kao da sam u SF filmu, koliko sam sebi izgledala nevjerojatnom. Sve mi se posložilo u glavi jučer tijekom dana, a tek naknadno sam pročitala tekst o „poravnavanju“ koji je bio samo pečat onome što sam spoznala i sama. Morala sam prihvatiti i plus i minus u samoj sebi, proći burno i kroz jedno i kroz drugo, da se mogu spoznati i prihvatiti u potpunosti.

Vitlalo je mnome u onim dijelovima koji su mi izuzetno bitni i to ne redom, nego svime odjednom. U svega nekoliko dana se nagomilalo toliko toga da je od svega nastao ogroman i žestok košmar. Bio je toliko žestok da mi nije preostalo ništa drugo nego se predati pred njegovom snagom. Što sam se više predavala, to je košmar postajao lakši, da bi na kraju i nestao. On je i nastao samo zato jer sam se „borila“ i trudila utjecati na situacije, kao da je to način da se situacije riješe. Nisu one čak bile niti teške, sudbonosne ili čudne, prije bih rekla da su bile neočekivane i neobične, svojom pojavom su prijetile ugodnoj rutini i pozivale su na akciju koju nisam bila spremna poduzeti. Kao da se mene uopće pita.

Iz današnje perspektive mi je smiješno moje nevjerovanje u osho karte koje sam izvukla prije 3 tjedna i potpuno izignorirala jer mi se nisu dopale, niti su izgledale da imaju previše smisla. Izvukla sam karte koje su upućivale na lijeno uživanje u postignutom te urušavanje te iluzije, koje samouvjereni lik koji uživa u svojim postignućima od siline svog zadovoljstva ne primjećuje. Meni kojoj je život tada bio potpuno ispunjen, koja sam vrijedno radila dva posla i kojoj je slobodno vrijeme bio najveći dar se takva konstelacija karata činila smiješnom kao i da se ona uopće može odnositi na mene. Međutim, tada si nisam htjela priznati da se radi o mom unutrašnjem samozadovoljstvu zbog rutine u kojoj se osjećam sigurno i dobro i nisam spremna na nikakve promjene postojećeg. Bila je istina da sam bila rastrgana na sve strane, ali sve je bilo poznato i jako dobro uhodano i nekako sam upala u period „duhovne“ lijenosti. Pomisao na bilo kakav rizik me nije privlačila. I tada, bum-tras, kao iz vedra neba su krenule neočekivane situacije koje su me tjerale na akciju i promjenu. Štogod da sam učinila, promjena bi se desila, a meni je preostalo odlučiti jedino u kojem smjeru ću krenuti. Ajme, kako mi je samo bilo teško prihvatiti to da moram krenuti u promjenu. Kao magarac sam uprla na mjestu i nisam se htjela pomaknuti. Zaboravila sam da ima sila veća od mene, ona koja je proces i pokrenula. Njoj ništa ne znači proces pojačati ili ubrzati i što sam se ja više opirala, to je sila više ubrzavala. Najednom sam se našla unutar vrtloga, izgubila tlo pod nogama i osjetila se bespomoćnom te sam morala popustiti, predati se i pustiti da me nosi. Još me malo drmalo, čisto da mi pokaže da sam nitko i ništa pred silom života i da naučim lekciju za buduće eventualne pomisli o opiranju. Sad kad me ne vitla, sa zahvalnošću gledam na protekle događaje jer su mi pokazali da sam vođena i da je sve uvijek onako kako treba biti, opirala se ja ili ne. U svemu tome ću ja biti više ili manje mirna, ovisno o tome koliko sve to prihvaćam. Kad je to tako, ne preostaje mi ništa drugo nego prihvaćati i zahvaljivati se. A iz toga ide sve ostalo.

Znam da sam sad tek na počeku puta. Prihvatila sam promjenu, ali tek sada krećem na put u nju. Kao i na svakom početku puta, ne znam što me na njemu čeka, čak se osjećam i nelagodno zbog toga. Imam iskustvo da ne bih niti krenula na put da ne moram, kao i iskustvo sa svih ostalih životnih putovanja koja su završila na najbolji mogući način. Osjećam da će i ovo završiti najbolje za mene, no uprkos tome još uvijek pomalo strepim i teško mi se prepustiti u potpunosti lakoći koju nosi vjera u onog tko nas je na put i poslao. Znam da ću tu lakoću svakim danom osjećati sve više i sve jače kako ću napredovati putem. Znam da će biti i dana kada će se činiti da više ne mogu i kada ću se poželjeti  vratiti u sigurnost onoga što sam ostavila. Znam i da povratka nema, barem ne dok se ne stigne na odredište. I tako idem, nosim svoj ruksak na leđima, potiho u sebi pjevuckam i znam da će doći trenutak kada ću pjevati iz sveg glasa. To je život, ideš a ne znaš sa sigurnošću kuda ideš. Lakoća se sastoji samo u tome da se niti ne brineš gdje je odredište niti kada i kako ćeš doći do njega, nego uživaš u putovanju i osjetiš da si vođen najboljim kompasom unutar sebe. To je veličina vjere, a ona određuje kvalitetu života, odnosno kvalitetu putovanja.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: