SAFARI

Već danima nisam ništa napisala jer me život odvukao od pisanja i unutarnjeg meditativnog stanja u vanjski svijet kaosa i velikih zahtjeva, prohtjeva i potreba. Nije nimalo ugodan osjećaj naći se na safariju, kako je jedan moj učitelj nazvao život koji nas okružuje. Kad je upotrijebio taj izraz, bilo mi je beskrajno smiješno, ali kad se čovjek nađe na safariju i uzme ga za ozbiljno uopće nije smiješno. Lavovi, tigrovi, hijene, slonovi, žirafe, zebre, gnuovi i slične divlje životinje izbliza uopće ne izgledaju tako simpatično kao kad ih gledamo na slikama ili zgodnim putopisnim emisijama. Neke su lukave, zaskoče čovjeka onda kad se opusti i skrene pozornost. Neke su uporne i naporne, ne popuštaju niti sekunde. Neke od svoje rike ne daju mira, čak niti noću kad si u sigurnom skloništu iritiraju te svojim glasanjem.

Nađe se tu i tamo neka koja te gleda iz prikrajka i ne dira te, promatra što ćeš napraviti i u odnosu na to priprema svoju akciju.

Divljina je to, čovjek se osjeća u njoj izloženo, golo, ranjivo. Nagoni ga na bijeg, akciju, strah. Rađa golemim adrenalinom kojem je jedina funkcija konstanto povećavati koncentraciju te droge u krvi. Kakav je to samo život, sastoji se od grča, bijega, straha, kaosa, brige, ozbiljnih i prijetećih situacija, neprijatelja, istrebljivača, …

Safari. Kad izađemo iz svog hrama, odmah smo na safariju. Odmah smo plijen i lovac. Sve istodobno. Sve se odvija tako brzo da ne uspijemo shvatiti kako smo se našli u tom filmu koji izgleda kao noćna mora. Poanta je da samo izgleda i da nije stvarno. Safari je iluzija, nešto što sanjamo. A sanjamo samo kad nismo budni. Budni nismo kad ne živimo u sebi, kad zaboravimo da smo duša, da nismo važni i da se ne moramo praviti važnima. Jer već jesmo sve što trebamo biti. Kad osvijestimo da već jesmo, safari prestaje dobivati na važnosti. Svjesni smo da je oko nas, ali ne obraćamo pažnju na njega, znamo da je iluzija koja nam „prijeti“ samo kad „spavamo, kad se o(ne)svijestimo. Sve ono što nema važnost, nestaje. I obrnuto.

Potkrijepit ću napisano samo jednim primjerom iz mog života u posljednje vrijeme pa će možda sve biti jasnij. Spletom okolnosti koje bih nazvala „SINDROM NIKAD“ dobila sam promaknuće. Što znači sindrom nikad?! Moje uvjerenje je bilo da nikad ne bih pristala na nikakvo promaknuće i da ga nikada neću svojim ponašanjem privući u život jer ga NE ŽELIM. Apsolutno sam bila zadovoljna svojim životom, duhovnim rastom, radom sa ljudima i poslom kojim sam zarađivala veći dio svog kruha svagdašnjeg. To NIKAD je bilo toliko jako u meni da je djelovalo kao najjači magnet na svijetu i privuklo mi je upravo ono što nisam htjela. Toliko to intenzivno nisam htjela, da sam dobila. Samo zato što sam se bavila time kroz riječ nikad. Ja koja kužim sve te stvari se zalijepim na glupu riječ NIKAD i zaboravim da se ne bavimo onim što ne želimo, nego onim što želimo. Dakle, dobih ono što nisam htjela, promaknuće. Naravno sa time ide u paketu svašta. Većina od toga svašta u mom slučaju je svašta od onog što neću. Eto safarija na kojem ne želim biti. Ja bih bila u sigurnosti svog toplog doma, a nalazim se u divljini njušeći opasnost na svakom koraku.

Uf, kako mi se samo taj film činio ozbiljan. Stvarno sam se naoružala i oboružala, razvijala taktiku i strategiju preživljavanja. Nisam htjela nikoga ubiti, niti raniti, znam zakon karme, ne želim biti agresor, ali niti žrtva. Uh, kako sam se nalijepila na ljepilo iluzije. Sad mi je to neobično, ali eto svašta se dešava živom čovjeku.

Sve je izgledalo jako ozbiljno, a ja sam se koprcala, pokušavala spasiti goli život i pobjeći glavom bez obzira.

Jedan od zadataka su bile i neke redukcijske i „kaznene“ mjere. Majko mila, neću ovdje pisati o osobnoj katarzi i užasu kroz koji sam prošla unutar sebe BRINUĆI. Brinula sam o tome koga ću povrijediti, ugroziti, dvojila kakav sam čovjek kad tako nešto čak mogu i pomisliti napraviti, htjela sam to sve zaobići, izbjeći, praviti se da ne postoji, olakšati si, promišljala sam i vagala sve iz različitih kuteva, racionalizirala, analizirala, pokušala ublažiti. Sebe sam osuđivala, samokažnjavala, analizirala, osjećala sam se mizerno. Osjećala sam se kao agresor i žrtva istodobno. Toliko je to bilo ozbiljno da nisam mogla spavati, nisam to mogla izbaciti iz glave, bilo mi je teško. Kaos oko mene umjesto da je jenjavao jer sam bila produktivna i rješavala stvar po stvar, jako puno radila, ulagala jako puno energije, sebe, svog vremena, misli, djela, … svega. Htjela sam najbolje za sve, nisam htjela biti niti agresor, niti žrtva, već pozitivac, onaj koji pozitivno utječe na druge. Haha. Jeste li skužili poantu? Htjela sam biti ono što već jesam. Nisam htjela  biti ono što ionako nisam, ali sam se toliko u svojim mislima bavila time da to ne želim biti, da sam to na kraju u svojim mislima to i postala.

Toliko mi je glava bila puna svega i svačega da sam na kraju odustala, naprosto sam prepustila Bogu sve svoje odluke, zamolila sam ga iz dubine svog bića da me kroz sve provede, da mi pokaže pravi put, da me vodi jer ja više ne mogu i ne želim tako.

Što se desilo? Shvatila sam da je svatko kreator svoje sudbine. Ako ja mislim da sam u kaosu, da sam žrtva, onda ću u svakodnevici i dobiti sliku žrtve. Ako mislim da sam agresor, onda ću u svakodnevici i dobiti to da izgledam kao agresor. Uvijek dobijem ono što mislim. Ne ja, nego svatko. To je pravilo.

Ako netko dobije otkaz, dobio ga je isključivo zato što se bavio mislima da će ga dobiti, sam ga je privukao u svoj život. Ne može mu ga nitko dati, sam si ga je dao. Onaj tko mu da otkaz može mu ga dati iz nemira i osjećati se sa time loše. Isto tako mu ga može dati i iz mira i kao manifestaciju dobiti mir oko sebe.

Sve je u nama, naša realnost je odraz nas samih. Ništa oko nas nije stvarno, sve je iluzija, a iluziju stvaramo mi sami. Mi sami biramo jesmo li dijelovi safarija ili samo znamo da on postoji kao iluzija i da se njime ne trebamo baviti, nego ga samo promatrati ako smo već izabrali taj program na tv i mislimo da bi mogao biti zanimljiv.

Život je ustvari toliko jednostavan i lijep da je to teško uopće opisati riječima. Safari je zaista adrenalinska i neugodna pojava, posebno kada u njega idemo golih ruku, ali kad shvatimo da nas ne ugrožava i da je odraz naših misli, slobodni smo od straha, odgovornosti, potrebe da budemo bilo koja od uloga ili životinja u njemu. Naprosto nastavimo mirno šetati i sa najvećim ushićenjem promatramo životinje i prirodu oko sebe. Sigurni smo zato što smo slobodni. Od svih i svega. Najviše od straha i očekivanja.

Vau, kako je lijepo slobodno disati.

 

 

 

1 Comment (+add yours?)

  1. izabela
    Oct 25, 2011 @ 08:51:01

    Hvala ti, hvala ti. To je tako jednostavno istinito. Hvala ti

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: