OSOBNI SVEMIR U PRAKSI

Posljednjih dana me život svakodnevno izaziva da primjenjujem osobni sveMir u praksi. Izlaze na površinu neki već zaboravljeni obrasci. Nije ugodno, ali je zanimljivo iskustvo. Dan mi je krcat,  jedna situacija dolazi iza druge, a sve nose oznaku hitno. Možda nisu od životnog značaja, ali kad se dešavaju tako izgledaju. Sa većinom se susrećem prvi puta, nemam iskustvo u praksi kako ih riješiti ili im prići, tako da većinu vremena trebam biti koncentrirana i ne mogu si priušititi biti na auto pilotu. Zamorno, iscrpljujuće i stresno. Ujedno i zanimljivo jer uprkos svemu se tijekom dana stavim u funkciju promatrača i točno znam što mi se dešava i zašto mi se dešava. Ovo je samo još jedno iskustvo u mom životu koje mi je potrebno kako bih bez zadrške i sumnje počela bezuvjetno voljeti i prihvaćati sebe. Zanimljivo mi je promatrati svoje osjećaje koji se izmjenjuju tijekom dana i kako kroz njih prolazim. Navijam budilicu u 5.30 kako bih imala vremena meditirati. Osjećam potrebu za tom jutarnjom tišinom iako mi već dugo ne uspijeva u njoj potpuno otkloniti misli. Primjećujem napredak iz dana u dan jer su pauze tišine i praznine bez roja misli sve dulje. Tu govorim o sekundama, ne minutama, ali su dragocjene i značajne kao sati. Zanimljivo je i da se svako jutro probudim sa svojim starim znancem koji me nije dugo vremena posjećivao, a zove se bespomoćnost. To je osjećaj koji mi poželi dobro jutro, prva misao koja mi se javi u glavi. Budim se sa mislima o gomili obaveza koje me čekaju i za koje čak niti ne znam rješenja i ljutim se na sebe što su to prve misli u danu i što mi proizvode osjećaj bespomoćnosti. Osjećam se neispavano, željela bih spavati, a znam da je to jedino vrijeme za mene, da mi treba i da ga želim. U rascjepu između želje za spavanjem i meditiranjem biram meditiranje, ali osjećam se bespomoćno jer sam dovedena u rascjep da moram birati. Sjednem u krevetu, otvorim reiki i zamolim sve svoje pomagače da mi pomognu staviti se u ulogu promatrača, da ne sude moje osjećaje koji prolaze kroz mene, nego ih suosjećajno zagrle i puste da idu svojim putem. Dišem, mislim, osjećam, pa shvatim da to nisam ja, da promatram sebe unutar sebe, pa se opet vratim i identificiram sa svojim mislima, pa se odvojim,… i tako tijekom 40 minuta ponavljam te cikluse izmjene misli i praznine. U jednom momentu osjetim olakšanje i kroz to lakoću bivanja. Neko vrijeme uživam u tom osjećaju i sa njim krenem u svoje svakodnevne aktivnosti. Taj polet me drži nekoliko sati, no u neko doba dana splasne i opet se pojavi stari znanac zvan bespomoćnost, panika, osjećaj žrtve, … Uhvatim ga vrlo brzo, shvatim da ja nisam taj osjećaj i sjetim se onoga što govorim mnogima, a tako je jednostavno i kratko. Magična riječ je DIŠI. Nastavljam raditi i dalje sve što radim, ali svjesno dišem, propuštam da kroz mene prolaze sve emocije i dišem u i kroz njih. Kroz neko vrijeme zaboravim na disanje, ali u nekom momentu spoznam da se ne osjećam kao žrtva, nego da opet djelujem sa lakoćom. I tako nekoliko puta tijekom radnog dana.

Sjedam u auto i krećem kući. Kasnim po dijete, čekat će me samo ispred škole, osjećam se krivom i žao mi je djeteta. Odvratan osjećaj, stojim u prometnoj gužvi, kriva kao majka i žena. Brzo se sjetim da gužvu neću riješiti krivicom, niti ću tako pomoći sebi i djetetu te počnem disati i osjećati ljubav u svom srcu prema svim vozačima oko sebe. I oni se žure, i njih netko čeka. Osjećam ljubav i prema svom djetetu, ono zna da ga volim i sigurno će osjetiti tu ljubav na daljinu i sigurno će se desiti da mu ne bude dosadno ili da bude zabrinuto ili uplašeno dok me čeka. Osjećajući ljubav shvatim da se kolona pokreće, da se put otvara. Imam još 5 minuta, možda stignem. Zamolim Boga da me vodi tako da brzo i sigurno pokupim svoje sretno dijete. I bude tako.

Umorna sam, ali i gladna, treba nešto jesti. Nemam volje kuhati, žalim sama sebe, osjećam se krivom žrtvom. I ops, opet se sjetim da volim svoje tijelo, da je gladno, da me služilo cijeli dan, te iz zahvalnosti prema njemu pogledam u frižider i shvatim da imam sve sastojke da napravim nešto fino na brzinu. Pomaže mi dijete, na kraju mi se još i zahvali što sam se bavila njome dok smo zajedno kuhale. Divan osjećaj.

Dijete spava, ja sjedam za komp. Skidam gomilu mailova i pitam se ima li im kraja, jesam li normalna što radim i navečer, nije li to protivno svim mojih uvjerenjima. Osjećam ljutnju i bespomoćnost. Čitam sadržaj mailova i ljutim se još više. Osjećam potrebu vratiti istom mjerom. I opet, shvatim veličinu svog ega, koliko mu pridajem pažnje i pozornosti, koliko ga hranim. Ako odgovorim istim tonom, ista sam kao osoba koja to šalje. Želim li biti takva? Ako ne, preostaje mi biti onakva kakva želim. Kažem egu da se smiri, da nestane i osjetim olakšanje. Kada nema njega, ostajem ja, a ja se ne želim boriti, ja volim i poštujem, sebe i sve ljude oko sebe. Iz poštovanja i ljubavi ne odgovorim, nemam što. Nekima. Nekima odgovorim, a reakcije budu predivne, jer se na ljubav odgovara ljubavlju.

Lijegam u krevet. Umorna sam, rado bih spavala, ali i razgovarala sa svojom ljubavi. Toliko mu toga imam reći, ali u meni nema riječi, jer želim pričati o pozitivnim stvarima, a ne mogu se natjerati pričati o njima. U meni je poriv da se barem njemu požalim jer to je stara navika, žali se onom koga voliš, on će te utješiti. Kužim, opet obrazac, tražim utjehu kroz žaljenje. No, umorna sam, popuštam pred nagonom pa se samo malo požalim, nema veze oprostit ću si danas, ne mogu uvijek biti na visini zadatka. Hm, ali eto njega, smije mi se, ne žali me jer zna i osjeća da nema zašto. No, eto i mog ega, ljuti se jer traži zadovoljenje starog obrasca, da ga netko tetoši i mazi, kao da je malo dijete. Ups. 

Toliko lekcija u samo jednom danu. Toliko promatranja, identificiranja, prepoznavanja starih obrazaca, njihovo prihvaćanje, vjera, nevjera, pa opet vjera,…. toliko je toga ispremiješano. Kaos rađa sklad i obrnuto. I sve to bez prestanka nekim ludim ritmom.

Ne žalim se, samo prepričavam i promatram, iako baš nije ugodno, zanimljivo je. Osluškujem osobni svemir na djelu, učim se potpuno i čvrsto vjerovati da uvijek i stalno i svuda djeluje. Ne treba mi mozak, ni mišići, ni snaga uvjeravanja, ni inteligencija, praksa, navika, …. treba mi jedino osjećaj vjere da je ljubav najjača snaga u svemiru, da je svjetlo koje ukida mrak.  Kad to zaboravim, upadam u mrak bespomoćnosti. Čim se sjetim da se volim i kad sam  bespomoćna pali se svjetlo ljubavi. Hali-gali na djelu. Stati će kada ga zaustavim svojom snagom ljubavi. Svojim osobnim svemirom. Ha, koja fora.

4 Comments (+add yours?)

  1. Mokica
    Oct 27, 2011 @ 13:41:14

    znam da je klišej, ali točno sam to trebala u ovom trenutku pročitati. Hvala ti od sveg srca. Šaljem ti punooo ljubavi. :-*

    Reply

  2. dunja
    Oct 27, 2011 @ 19:09:39

    valjda sam baš danas trebala ovo pročitati
    pusa

    Reply

    • osobnisvemir
      Oct 27, 2011 @ 19:13:12

      Izgleda da su danas mnogi to trebali pročitati. I to pokazuje da smo svi jedno, da nas sve zatiču iste ili slične stvari i da je divno kada ta iskustva dijelimo jer vidimo da nismo sami i da ne gubimo sebe, nego naprotiv, da smo si sve bliže.

      Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: