TKO ZATRAŽI – DOBIJE

Dulje vremena imam osjećaj da sam kraljica kaosa  i da ne vladam suvereno svojim životom. Mnome su harali osjećaji u čijem se prisustvu nikada nisam dobro osjećala i uvijek sam se nadala da će me brzo proći i pustiti da dišem. Nisam im se prepuštala u najdubljem smislu te riječi, nego sam ih svaki put dočekala nekom drugom tehnikom ili strategijom. Čak je i prepuštanje bilo strategija i rađeno u svrhu istraživanja, da vidim je li moguće i istinito. Vidjela sam da tehnike djeluju, da prepuštanje djeluje, ali i dalje nisam imala hrabrosti u potpunosti se prepustiti neugodnim osjećajima bez bilo kakvih pokusa, dokaza, istraga, pretraga i analiza. Nisam imala iskustvo slobodnog prepuštanja pa me to plašilo. Puno sam radila sa ljudima i vidjela da sve moje metode djeluju, tako da sam se uljuljkala u toj „lažnoj“ sigurnosti temeljenoj na tome da sam sigurna od neugodnih osjećaja, jer u svojim rukama imam alate kako ih mogu transformirati.

Već to govori koliko su bili nedobrodošli i neželjeni jer sam im pristupala iz perspektive „samo dođite, već ću vam ja pokazati kako se možete trasformirati u nešto drugo“. Čak sam ih i prizivala na neki način, da im pokažem da sam jača, lukavija i pametnija od njih. Priželjkivala sam ih da sebi i njima mogu dokazati da ja upravljam njima, a ne oni sa mnom. Natjecala sam se sa njima, bila je to utakmica, stvar prestiža, il oni il ja.

Na neki način sam bila samozadovoljna i sigurna. Iako bih s vremena na vrijeme „pala“ i „obračunavala se sa neželjenim osjećajima“, osjećala sam se kao kraljica i kapetan sigurnog broda, znala sam da imam alate i znanje te da mi ti osjećaji ne mogu ništa. Dapače, čak me kao kapetana željnog adrenalina i potvrde veselilo kad bi moj brod uhvatila bura, jer sam tako mogla iskušati svoje vještine i uživati u svojoj moći i znanju. Osjećala sam se moćno unutar bespomoćnosti. Prizivala sam bespomoćnost da osvijestim svoju moć. To sam radila sve češće jer mi je trebalo sve više potvrda. Što sam ih više dobivala, bivala sam sve gladnija njihovog okusa. Čista ovisnost. Jako volim čips, no ne jedam ga prečesto jer znam da nije zdrav. Međutim, kad ga kupim, pojedem vrečicu u trenu. Zadnjih par čipsića jedem sa beskrajnom zahvalnošću jer znam da su posljednji. I maštam o još jednoj vrečici, jer želim još osjećati slast užitka slanog i hrskavog krumpirića u svojim ustima. Nije mi ga dosta, stalno bih ga jela. Fali mi. Međutim, prođe vrijeme i zaboravim na njega i u tom vremenu dok ne mislim na njega, uopće mi ne fali, mogu bez problema bez njega. Sve do momenta dok ga se ne sjetim kada svi receptori u mom tijelu vrište da ga žele. Ovisnost.

Jednako kao o čipsu, bila sam ovisna o obrascu izazivanja bespomoćnosti da bih se mogla osjetiti moćnom.

 Proteklih mjeseci sam aktivno proživjela taj obrazac, vitlalo me na sve strane, puno više i jače nego inače. Zašto? Zato što sam još ovo ljeto u sebi zaželila da trajno osjećam i osvijestim moć unutar sebe, bez potrebe da to radim kroz obrazac izazivanja bespomoćnosti. Nisam znala kako, no zaželila sam da mi se pokaže. Dok me vitlalo, nisam se sjetila te svoje želje, teško sam se  nosila sa situacijom, jer je sve bilo toliko burno i aktivno, da nisam imala vremena upotrebljavati sve svoje alate i znanja. Bog se zaista pobrinuo da me onemogući u primjeni sve moje strategije i znanja, jer je to bio jedini način da se „predam“, tj. prepustim. Šibalo me jako, obaveze su me nemilosrdno pritisle i našla sam se na vjetrometini gomile problema, bez potrebnog prostora i vremena za sebe u kojem bih sa mirom mogla sve to prodisati, analizirati, začarobirati. Našla sam se usred bojišta, na neprijateljskoj crti bez oružja, strategije i bilo kakve ideje što učiniti da sačuvam goli život. Tada sam bila prisiljena zavapiti iz dubine duše „Bože, pomozi, daj mi vjere da povjerujem u čudo, da je život u moći moguć, makni od mene osjećaj bespomoćnosti, ne treba mi više, ne želim učiti kroz njega“. Što se desilo? Najednom sam osjećala da lakše dišem. Nije se puno toga promijenilo, ali grč unutar mog želuca je nestao. Primijetila sam da se i vrijeme nekako oslobodilo i da sve više toga stižem napraviti. Nisam još imala odgovore, nisam niti osjećala svoju vjeru, ali bilo mi je lakše.

I onda je spoznaja odgovora došla sama od sebe. Jučer sam bila na energetskom namještanju kralježnice. Povela sam sa sobom mlađu kćerku i njezinog prijatelja. U isto vrijeme je termin imala i moja sestra koja je povela svoju 3-godišnju kćerku jer je isto nije imala kome ostaviti. Kad sam nas sve vidjela na gomili, pomislila sam da će nas Zvonko sve izbaciti, jer je nemoguće raditi sa gomilom djece u sobi. Međutim, sve troje djece je bilo mirno. On je sa svima uspostavio komunikaciju iz potpunog mira, kao da ih je začarobirao. Dok je radio na sestri i meni, djeca su mirno i bezbrižno sjedila. U jednom momentu nam je rekao nešto što mi je otvorilo srce i dalo spoznaju. Gledao je u moju nećaku koja je mirno i blaženo sjedila na podu i igrala se sa nekom igračkicom. Rekao je da je ona potpuno bezbrižna i da nema nikakvih problema zato što zna da nju njezina mama toliko jako voli da će sve učiniti za nju i da će riješiti sve njezine probleme. ONA VJERUJE u svoju mamu i zato je OPUŠTENA. VJERA RAĐA OPUŠTENOST. VJERA NAM DAJE ŽIVOT BEZ PROBLEMA. Tada sam se skoro rasplakala, koliko me to dirnulo. Shvatila sam okosnicu svog problema. Ja ne vjerujem do kraja, moja je vjera uvjetovana, još uvijek traži dokaz, nije bezuvjetna. Tu je ključ. No, ostaje pitanje, kako doseći tu bezuvjetnu vjeru? Zvonko ga je osjetio, iako ga nisam postavila naglas. Sa tom vjerom smo rođeni, a osvijestit ćemo ju kada osvijestimo dijete u sebi, kada sebe osjetimo kao brižnu majku tog djeteta. Naše dijete u nama se osjeća sigurno, ljubljeno od majke u nama. Povezanost majke i djeteta je isto kao povezanost nas i Boga. Majka i dijete su za dijete jedno. Dijete se identificira sa majčinom ljubavlju, sa majkom, bezuvjetno je voli, bezuvjetno i sa potpunom vjerom joj se prepušta, jer zna da samo ne može. Gledajmo dijete i budimo dijete. Prepustimo se Bogu kao što se dijete prepušta majci. Shvatimo da je naša moć bez Boga ograničena, da tek kad smo povezani sa višom svješću smo POTPUNO MOĆNI. Naša je moć bez vjere ograničena. Takva su i naša djelovanja kad djelujemo iz takve ograničene moći. Osvijestimo sebe kao dijete vođeno od majke (Boga), koja uvijek brine o nama, koja nas uvijek zagrli kad nam treba utjeha, koja uvijek nađe načina da riješi sve naše probleme, da nas utješi, okupa svojom ljubavlju. Svi smo mi djeca Božja, prepustimo se tom znanju i toj ljubavi da nas vodi. Dišimo život punim plućima znajući da ne možemo pogriješiti i da smo uvijek sigurni, maženi i paženi. Takvi smo moćni i ne treba nam nemoć da bismo sebi pokazali svoju snagu. Naša snaga nije u nama, nego u našoj vjeri, u našoj prepuštenosti.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: