PRIČA JEDNOG DRVETA

Sjedim u dnevnoj sobi gledajući posljednje današnje zrake sunca kako se spremaju na počinak. Nadam se da će nas i sutra počastiti svojom ljepotom. Jutro sam provela obavijena žutim lišćem Maksimirske šume. Hodala sam dosad neistraženim stazama, mekanima poput paperja, slušajući šuštanje lišća pod svojim nogama. Divila sam se ljepoti prirode, tišini šume, hladnoći na svojim obrazima. Ostala sam iznenađena raznolikošću drveća i karakteristikama svakog ponaosob. Nekoliko njih sam morala uslikati, toliko su bila čarobna. Spuštajući se nizbrdo, zastala sam diviti se pogledu i usred drvoreda listopadnog drveća ugledala sam jednu zimzelenu tvorevinu. Ako ne gledamo srcem i dušom takav prizor će proći pored nas, međutim, kad zastanemo i prirodu pogledamo iz dubine srca, onda vidimo koliko je sve povezano i kako iz svega učimo.

Približila sam se tom čarobnom drvetu, različitom od svih ostalih u njegovoj blizini. Pri dnu mu je deblo debelo, hrapavo i bez ijedne grane. Kako se penje uvis, sa svake strane ima sve više i više praznih grana koje vode do vrha gdje se nalazi malena, ali moćna zelena krošnja nalik gnijezdu. Dodirnula sam to moćno drvo i prostrujao mi je glavom film. Njegovo podnožje su ljudi prizemljeni u materijalnom svijetu, svi oni koji se bave svakodnevicom, preživljavanjem, koji su duboko uronjeni u svoje tijelo, u sve što se oko njih događa i koji ne percipiraju da je sve to iluzija koja ih obavija poput magle kako bi ih spriječila da ne vide da je život puno više od tijela i svega onoga što nas okružuje. To su svi oni koji ne dižu glavu od svojih problema i ne vide da postoje puno širi okviri i perspektive. To su oni koji su zaboravili ili se više ne usuđuju sanjati, čija je vjera obavijena velom sumnje, koji su umrli prije nego su se rodili. Njihova tijela postoje i odrađuju život koji im se čini nepošten jer je pun problema i daleko od željenog raja. Kada bi samo podigli pogled i zapazili da je samo malo iznad njih pregršt grana. To su grane svjetlo u tunelu. Daleko su od izlaza, ali daju nadu.

Oni koji su zapazili grane automatski dobivaju uvid u širu perspektivu. Ne znaju kako će doseći grane, ali barem svoj ispaćeni mozak usmjeravaju u smjeru pronalaska rješenja kako izaći iz postojećih okvira i popeti se koji metar više. Razni su načini kako doseći grane, svatko će to uraditi na svoj način. Onaj tko dođe do prve grane, osjeća da je učinio nešto za sebe, a taj osjećaj bude nagrađen ljepšim pogledom i širom perspektivom. Divan je osjećaj sjediti na grani, osjetiti se uzdignuto i moćnije nego ranije, gledajući masu koja užurbano, duboko pognute glave obavlja svoje svakodnevne poslove ne dižući glavu uvis. Oni koji sjede na granama mogu im doviknuti, mahati, baciti komadić grane ne bi li ih dozvali. Mnogi si daju puno truda, ali vide da nema odaziva, jer oni niže su duboko u svojim mislima, ne primjećuju pozive iz viših perspektiva. I što sad? Da li se spustiti među njih i ukazati im da postoji nešto više? Da li ostati i dalje na grani ne znajući što bismo sa sobom? Ili možda krenuti na granu više? Svatko odlučuje za sebe, nema tu pravila. Onaj koji se vrati možda zaboravi na grane, a možda zaista bude tako uvjerljiv da pomogne mnogima i pokaže im put prema gore. Onaj koji ostane sjediti možda se umori od sjedenja, postane mu dosadno, zaboravi na ljepotu koja ga okružuje i odluči krenuti u nekom smjeru, niže ili više. Onaj koji je odmah odlučio krenuti dalje možda je sada jako visoko. Pretpostavljam da je na svakoj narednoj grani imao sve bolju i širu perspektivu, no da se niti na jednoj nije tako dugo odmarao kao na prvoj. Već je na prvoj doživio sve uvide koji su mu bili potrebni da shvati da uvijek ima viša perspektiva i sad se više ne može zaustaviti sve dok ne dođe do samoga vrha. Što je vrh? To je zelena krošnja, mami svojom raskoši, bojama, mekoćom. To je obećani raj. To je mjesto gdje prebiva Bog. To je mjesto gdje imamo sve uvide, gdje su nam dostupna sva znanja, gdje imamo potrebnu perspektivu iz koje možemo donositi odluke slobodni i bez straha, bez pritisaka okoline ili potrebe za preživljavanjem. Na tom mjestu već imamo sve, ništa nam ne treba, pa iz toga ništa možemo slobodno prizivati sve što nam dolazi na um. Sa lakoćom, jer sve je već tu, ne trebamo to stvarati, nego samo prizvati. Lakoća postojanja koja me podsjeća na priču „Stoliću, prostri se“. Sve u životu je moguće i lako prizvati kao u toj priči, izgovaranjem jedne jedine rečenice „stoliću, prostri se.“ Čak ju možda ne trebamo niti izgovoriti, dovoljno ju je prizvati u svom umu i u nju beskrajno vjerovati.

Jedno obično zimzeleno drvo koje stoji okruženo gomilom običnih listopadnih drveta priča tako moćnu životnu priču. Kako je to moguće? Lako, jer jedno smo sa drvećem. Jedno smo sa svime, sve priča istu priču. Na nama je da otvorimo srce i dozvolimo si slušati priče svega oko nas. Tada ćemo ostati začuđeni koliko ih ima, koliko je svaka divna, različita, a opet ista. Koje priče slušamo? Slušamo li ih uopće ili smo toliko zaposleni da već dugo nismo čuli niti jednu? Zastanimo. Osluhnimo. I čuti ćemo sve što trebamo da bismo bili SVE. I JEDNO SA SVIME.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: