ŽIVOT JE ODLUKA

Protekli vikend je bio pomalo čudan. Imala sam osjećaj da je predamnom puno vremena, a klasično je proletio. Počeo je ugodnim druženjem sa mojom dragom prijateljicom iz doba bolesti, suosnivačicom Sve za nju. Danas obje živimo potpuno drugačije živote nego onda i obje smo žive, zdrave i sretne. Poznajemo još samo jednu ženu iz našeg društva koja je zdrava i živa. I ona živi potpuno drugačijim životom nego što je živjela kada se razbolila. Zajedničko nam je da smo sve 3 mijenjale sebe, svoja uvjerenja, način života i pogled na život. Ostalih više nema. Pričale smo o tome kako čovjek naprosto zna i osjeća tko će preživjeti, a tko neće. Očito smrt i život drugačije mirišu. Prije godinu i pol sam upoznala ženu koja se tada suočavala sa dijagnozom istom kao i ja. Odmah sam znala da će ona živjeti. I naravno da živi. I ona je krenula putem prema sebi. Bolest je put u početak, put prema sebi. Može i bez nje, ali sa njom je lakše jer te tjera „kosa smrti“, naprosto si ne možeš dozvoliti lijenost ili markiranje, ideš na sve ili ništa. Tajne nema, niti je potrebna neka posebna snaga, dovoljna je samo odluka da istinski želiš živjeti. Vjerujte mi, svi koji umru žele umrijeti, umorili su se od bremena problema i smrt im se čini kao luka spasa, iako to baš tako i ne izgleda. Djed mog bivšeg muža je umro u 94. godini. Do nekoliko mjeseci pred smrt je bio aktivan, pisao je memoare, svakodnevno svirao, šarmirao žene oko sebe, bio je potpuno bistar, aktivan, uvijek dobro raspoložen. Jedne jesenje večeri je sjedio pored mene pokazujući mi svoje memoare koje je privodio kraju. Gledao me i sa sjetom mi rekao da više ne vidi svrhu života, jer nema ispred sebe nikakav cilj. Bilo mi je to tada čudno čuti, ali danas potpuno razumijem što mu se desilo. Treba li reći da je potpuno zdrav vrlo brzo umro. Zanimljivo je i kako je živio. Život mu nije bio lagan. Vrlo rano je ostao bez žene sa dvoje male djece, prošao je sa njima rat, komunistički režim u kojem je bio prognan, no uprkos svemu je ostvario muzičku karijeru, a većinu svog plodnog rada je ostvario u zreloj dobi. Gotovo nikad nije bio bolestan, a radio je puno i nije živio zdravo. Tajna njegove dugovječnosti je bila u zadovoljstvu onim čime se bavio, njemu je muzika bila život. Kroz nju je bio povezan sa sobom i tako je, iako okružen gomilom problema, na neki način lagano prolazio kroz život. Ljudi ga pamte kao bohema koji je imao sreće.

U subotu sam imala prilike energetski i svjetlosno putovati sa svojim i vodićima svojih svjetlosnih kolega. Imali smo zanimljivu razmjenu kroz tehniku svjetlosnih tijela. Pomalo me uplašilo kad nas je majstorica rasporedila u parove jer sam znala da se neću moći švercati, nego ću biti prisiljena duboko se baviti sobom. Natjerala nas je i da se fokusiramo samo na jednu temu. Uf, koja dilema, od gomile njih izabrati samo jednu. Naravno da uvijek iskrsne najbitnija, tj. ona koju bismo najradije zaobišli. I naravno da smo svi imali istu. Zakon grupe. Na radionici je bio zanimljiv čovjek, vidjela sam ga prvi puta. Isticao se nečim, poslije sam vidjela da je to otvorena osobnost bez štitova znanja. Vodi jednu radio emisiju koja govori o pozitivi na nekom nekomercijalnom radiju koji ga ne plaća. Na pitanje kako živi rekao je da novaca nema, ali ne brine jer toliko koliko mu treba uvijek nekako kapne, a i ako neće, već će ga na cesti isprositi. Vau, koja opuštenost. Ta rečenica mi je obilježila vikend jer mi je otvorila oči koliko sam još uvijek u grču po pitanju neimanja ili nedovoljnog imanja. Uvijek kapne baš onoliko koliko nam treba. Naravno da to ide puno lakše kad ne brinemo. Trebala sam čuti da briga nije potrebna i vidjeti kako zrači opuštenost. Zanimljivo.

U nedjelju sam isto imala životnu školicu. Ujutro sam se suočila sa svojim nemirom i pritiskom. Ništa ga posebno nije izazvalo, probudila sam se sa njime. Čim sam otvorila oči htjela sam biti negdje drugdje, ne znam niti sama gdje, ali nije mi se micalo da se bilo gdje pomaknem. Mrzim to stanje „nigdje nije dobro“ i „pere me nemir“. Što ga više mrzim, više me pere. Mrzovoljno sam otišla u nabavku, a iz te mrzovolje sam zaboravila novac pa sam se mrzovoljno morala vratiti. Jednako mrzovoljno sam uzela karticu, ali ne i novac, jer što će mi, pa sam se opet morala vratiti jer adventske vijence ne prodaju na karticu. Međutim, prodavač mi je odnio mrzovolju jer je čovjek na moje pitanje prima li karticu odgovorio da ne, ali da izaberem koji god vijenčić hoću, ponesem ga kući i donesem mu naknadno novac. Mislila sam da dobro ne čujem, da je neka greška, pa čovjeka vidim prvi puta u životu, a on meni nudi na „đemdo“. To je bilo buđenje. Shvatih da je to odraz mojih prethodnih dana i osjećaja punih ljubavi i da sada to sijem, iako sam mrzovoljna. Sjetih se odmah da ću narednih dana žeti ovo što sada sijem, a to je mrzovolja. Pomislila sam da mi mrzovolja ljudi oko mene baš i ne treba i odmah sam se resetirala. I što je bio rezultat? Obećala sam djetetu da će mi pokazati šumu pored škole koja ju je fascinirala kada ih je tamo vodio učitelj. Mislila sam da je to malena šumica i da ću to brzo odraditi sa njom, međutim i mene je iznenadilo kuda me odvela i koliko je ustvari velika ta šuma, a uopće se ne vidi s cste i ne izgleda kao da da stvarno postoji. Hodale smo 20 minuta kad smo na kraju šume naišle na groblje. Mirogoj. Mjesto mira. Hodale smo tamo i čitale što piše na nadgrobnim pločama. Ona je uživala zato što je mogla pokazati mami nešto što mama ne zna, što mi je otkrila tajnu šumu, što je bila moj vodić. Skakutala je grobljem i šumom ko skakavac i pjevala od sreće. Grlila je drveće i pitala me kako ja to pričam sa njima i što mi ono govori. Rekla sam joj da mi je poručilo da se pomirim sa njezinom sestrom. Jutros me pitala da li sam se sa njom pomirila zato što mi je to reklo drvo ili bih se pomirila i bez njega. Haha. Moje malo čudo je jučer dobilo puno toga, a radilo se o jednoj običnoj šetnji nepoznatom šumom. Starije čudo, sa kojim sam se ujutro posvađala, je isto bilo čudesno. Ustrajala je u svojoj tvrdoglavosti, međutim do navečer sam shvatila da je samo moj odraz i da sam u stvari tvrdoglava ja (ne samo ona). Sjetila sam se i svog light motiva kojeg primjenjujem u situacijama kad se ničeg pametnijeg ne mogu sjetiti, a taj je da se pitam bih li bila zadovoljna da napustim svijet toga trenutka i da iza sebe ostavim takav odnos. Zahvalila sam se božanstvu na podsjetniku, ponizno pokucala na vrata sobe svoje starije kćerke, rekla joj da je volim, a ona je krenula plakati. Imale smo divan razgovor, srčane su se čakre otvorile, puno je toga izašlo, a poslije su okice sjajile od smijeha.

Sve je to čudo. Ili nije? Radi se samo o otvorenoj srčanoj čakri i snazi ljubavi. Čitav prošli tjedan sam radila na tome i preko vikenda mi je materijalizacija ljubavi koju sam sakupila u prethodnim danima pomogla nositi se sa nekim mojim demonima na jednostavan i lagan način.  Ljubav mi je donijela sve što trebam na pladnju, a da nisam to niti tražila. Ljubav ionako zna što mi treba. Ona me vodi u stanje bivanja. Činim ljubav, bivam ljubav. A kroz to dolazi svjesnost i radost. Što li sam to znala kada sam prije 5 godina rekla da želim živjeti. Tada sam se rodila, ali svjesno. I dobila sam život u svjesnosti. Koja nagrada. Ulog je zaboravljen, kao da ga nije niti bilo. Jedino što se broji je život.

1 Comment (+add yours?)

  1. vera
    Nov 29, 2011 @ 00:06:26

    Ovo je prekrasan članak!
    Rasterećen i čaroban.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: