PUT

Iza mene je podosta godina, kao i iskustva, ali to nije garancija sigurnosti prilikom donošenja odluke što i kako dalje. Kada smo u životu suočeni sa situacijama u kojima nismo sigurni da su najbolje za nas, ali nemamo hrabrosti ili ne vidimo način na koji možemo nešto promijeniti, osjećamo se u najmanju ruku ne baš lijepo. Izgleda kao da smo pred zidom, te je napor samo stajati pred tim zidom, a kamoli razmišljati o tome da bi trebalo naći načina da promijenimo situaciju kako bi se u njoj osjećali dobro.

Je li vam se to ikada desilo? Možete li prizvati taj osjećaj? Kako se osjećate kad ga prizovete? Što želite napraviti kad se tako osjećate? Da li to kod vas traje dugo ili kratko? Imate li iskustvo izlaza iz takvih situacija u svojoj prošlosti?

Meni se tako nešto desilo nekoliko puta dosada. Ne bih baš rado prizivala taj osjećaj, jer me odmah čak i na pomisao na njega boli želudac. U takvim momentima sam se obično paralizirala, nisam znala niti što učiniti, niti želim li što učiniti, niti imam li snage i volje nešto učiniti. Obično bi to trajalo neki određeni period u kojem je  moje raspoloženje variralo od dana do dana, međutim generalno je bilo „usrano“ i upravljalo je mojim životom u cijelosti. Čak se niti ne sjećam ničega drugog što mi se u tim periodima života dešavalo, osim tih situacija zbog kojih nisam disala. Toliko se bojimo smrti, a često se dovedemo do toga da živi ne živimo, da trošimo kisik niti ne znajući da ga uopće uzimamo.

To me podsjeća na priču o kukcu koji se bojao grabežljivaca i odlučio se primiriti na listu kako ga ovi ne bi spazili. Čitav svoj život je živio kao list, a ne kao kukac, samo zato jer nije imamo hrabrosti raširiti svoja krila i biti ono što je. Nema garancije da je kao kukac mogao preživjeti, ali možda je mogao barem nekoliko sekundi živjeti svoju pravu prirodu. Ovako je nije živio niti tih nekoliko sekundi.

Koliko često zbog straha od promjene ostajemo živjeti zaglavljeni u situacijima koje ne bismo poželjeli niti najgorem neprijatelju. Što je najbolje, da nam netko drugi ispriča našu situaciju da se ona dešava nekom drugom, odmah bismo ispalili rješenje, sve bi nam momentalno bilo jasno i čudom bi se čudili kako ta osoba to ne vidi.

Uvijek smo pametni za druge zato što nismo u njihovoj koži. Sa svojom smo se poistovjetili pa se ne možemo staviti u funkciju promatrača i postupiti objektivno, kako bi postupila svaka „normalna“ osoba.

Važniji smo sebi od sebe Samih. Zaboravljamo tko smo. Duša u tijelu. Zato nas i boli tijelo kad nam se tako nešto dešava. Ako to dulje potraje, zato nam tijelo i obolijeva. To je jedini način da nam pokaže da ga ne možemo sačuvati, da je tu samo iz jednog jednostavnog razloga, DA SLUŽI DUŠI.

Zamislimo sebe i svoje postojanje. Sa svoje lijeve strane zamislimo sve lijepo u svom životu, od ljubavi, materijalnog obilja, zdravlja, radosti, prijatelja, …. Sa svoje desne strane zamislimo sve ružno u svom životu, od samoće, siromaštva, bolesti, tuge, … Gdje bismo više voljeli biti? Kladim se da ste svi rekli sa lijeve strane. Nitko nije pomislio da bi bilo bolje biti sa desne strane. Ustvari, ne samo da nije pomislio, već smo svi protrnuli na samu pomisao da bismo tamo mogli biti. Neki su je vjerojatno i prekrižili ili učinili nešto u svojoj mašti čime su je blokirali.

Zaboravljamo da je PUT SAMO JEDAN i da on ide po sredini, te da lijevo i desno nisu na putu, nego lijevo ili desno od njega. Što je uopće naš put? To je ispunjenje naše svrhe, ono zbog čega smo došli ovdje, utjelovili se u ovom tijelu. Čim želimo biti lijevo ili pobjeći od desnog, ne hodamo putem, nego stojimo na mjestu i trošimo svoje vrijeme, svoju priliku, svoj život. Ne moramo znati što je na putu. Ne moramo znati niti krajnje odredište, a to je ispunjenje naše svrhe i smisla. Dovoljno je da znamo da smo ovdje da služimo, da se u svakom momentu svog života pitamo što ja od sebe mogu dati drugome sada i ovdje. I tako korak po korak, iz dana u dan. Koračamo putem svog života, koji nas dovodi do krajnjeg cilja. Ispunjenja svrhe i smisla, bez da uopće znamo što je to. Na tom putu ćemo spoznavati da on nije pravocrtan i da nije uvijek isti, pa tako i tijekom našeg života imamo ispred sebe izazove i različite situacije, no svrha im je da u svakoj služimo na uvijek različit, ali uvijek isti način. Da dajemo najbolje od sebe drugome, ma štogod to bilo. Danas će to biti osmijeh, sutra pružena ruka, prekosutra nešto treće. Ali, uvijek je nešto.

Kad to znamo, onda nema situacija u kojima smo pred zidom. Onda zida nema, jer put je beskonačan, otvoren i lijep. Sa njega se pruža pogled na krajolik, nema prepreka. Ako na njih naiđemo, onda znamo da smo zalutali, da nismo na putu.

Gdje ste vi sada?

Gdje želite biti i zbog čega ste ovdje?

 

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: