UGRIZ ZA SRCE

Naš je kvart obiteljski, u prirodnom i mirnom okruženju, pravi dječji raj i stoga ne čudi što moje osmogodišnje dijete nema volje ići sa mnom bilo kuda, posebno ako to uključuje neku šetnju ili odlazak do grada. Ovu subotu je ipak otišla sa sestrom u grad, ne bi li zajedno potrošile novce koje su dobile od bake za Sv. Nikolu. U neko doba sam mlađu pokupila u gradu, te mi je na putu prema kući opisivala kako je lijepo u gradu i kako joj je bilo dobro sa sestrom. Nisam izdržala ne komentirati kako ju stalno pozivam da ide sa mnom da zajedno uživamo u tim ljepotama. Ostala sam bez teksta njezinim odgovorom da joj je sa mnom bez veze. I nije samo na tome završilo. Nastavila je kako joj je ustvari svuda sa mnom bez veze i da joj je lijepo samo sa tatom i sestrom. Imala sam osjećaj da me netko opalio mokrim novinama po glavi, nisam čak bila u stanju niti komentirati. Prvo sam se čudila kako nisam primijetila da joj sa mnom nije lijepo. Onda je na red došao red krivice u kojem sam se optuživala kako sam loša majka zbog raznoraznih stvari. Preispitala sam svoje majčinstvo iz različitih uglova i zaključila da se osjećam krivom te stoga nije niti čudno da sam dobila od svoje kćerke, kao ogledala svoje krivice, takav komentar. Navečer sam legla uz nju i gledale smo zajedno crtiće. Inače uvijek ležimo zajedno i jedemo kokice, ovaj puta je ona sjela u svoj ugao, ne želeći se stiskati sa mnom ispod iste dekice. Upalili su mi se svi alarmi u glavi, otišla sam „popišana“ u krevet.

Ujutro sam se probudila sa ne baš lijepim osjećajem. U telefonskom razgovoru sa svojim dragim sam protresla tu temu i iako me nije uspio utješiti, ipak mi je pomogao pitanjem volim li ja spavati sa svojom mamom u krevetu i nije li to što malena vapi za time najbolji odgovor na pitanje što osjeća prema meni i koliko me ustvari treba.

Tijekom jutra me sve to mučilo, a nije pomoglo niti to što malena nije htjela pisati zadaću i ljutila se na mene što ju na to podsjećam i što od nje tražim da očisti svoju sobu. Osjećala sam se bez veze, međutim osjećaj mi nije bio nepoznat, družila sam se sa dobrom poznatim znancem. Usisavajući stan najednom mi je kliknula Einsteinova definicija gluposti: očekivanje drugačijeg rezultata upotrebom istih metoda. Shvatila sam da reagiram na dobro poznat i uhodan način, optuživanjem i mučenjem same sebe, umjesto da se volim. Zapitala sam se zaslužujem li ljubav i imam li ju pravo tražiti. Pitala sam se i dajem li ju i mogu li je dati više od onoga koliko je dajem. Kad su mi odgovori bili potpuno jasni, odmah mi je napamet palo i rješenje. Ostavila sam usisavač i rekla malenoj da ću joj pomoći spakirati stvari kako bi se mogla preseliti kod oca. Pogledala me svojim velikim očima u potpunom čudu ne shvaćajući što joj govorim. Rekla sam joj da ona sa mnom nije zadovoljna, da joj tu nije lijepo, da joj je lijepo samo kod tate, te da ju toliko volim da ću je pustiti da tamo živi i još joj pomoći spremiti stvari. Odbila je tako nešto riječima da želi živjeti sa mnom. Pitala sam ju kako je to moguće kad joj tu nije lijepo, na što je odgovorila da su joj tu svi prijatelji i sestra i da ona želi biti sa njima, da joj je kod tate dosadno i da tamo neće ići. Niti jednom riječi nije spomenula da želi ostati sa mnom i zbog mene i da me voli, međutim šok terapija je krenula djelovati, jer joj je doprlo do mozga gdje sa sigurnošću želi živjeti. Kako sam odlučila dati joj lekciju iz ljubavi, nastavila sam dalje i rekla da ja na to ne pristajem, jer je ovo moj dom i da ju volim više od bilo čega, ali da ne mogu dozvoliti da ona živi sa mnom samo zbog svojih prijatelja, a ne zato što voli mene i što joj je sa mnom lijepo. Objasnila sam joj da ja sebe volim i da naprosto ne mogu pristati na to da su ljudi sa mnom samo zato što od mene imaju koristi, da takve odnose ne želim, posebno ne sa osobama do kojih mi je jako stalo. Rekla je da nije rekla da me ne voli, nego da joj nije lijepo sa mnom. Pitala sam ju kad joj nije lijepo i rekla je da joj nije lijepo što me često nema doma, što stalno radim i nisam sa njom. Došli smo do biti stvari, bila je ljuta na mene i to nije htjela prihvatiti, te joj je bilo lakše objasniti samoj sebi da joj sa mnom nije lijepo. Sad sam ju mogla pitati bi li ona voljela da je čitav dan u školi i kako bi se osjećala da je tako? Pitala sam ju bi li ona voljela i dalje se igrati sa svojim prijateljem kad bi joj on rekao da se makne i da mu nije lijepo sa njom? Pitala sam ju kako bi se u takvim situacijama osjećala. Objasnila sam joj da se isto tako kako bi se ona osjećala i ja osjećam, da mi nije lako što moram raditi, ali da to radim zbog svih nas. Ukratko, mi smo svoje riješile, u njezinoj maloj glavici je nastao red i jasnoća, a bome su se i u mojoj stvari složile. Istina je da se raditi mora, ali isto tako je istina da će i ovaj period proći i da nemam potrebe za krivicom jer radim najbolje što znam i mogu. Čim se ja osjećam krivom, sve oko mene mi pokaže moju krivicu. Osvijestila sam i da sam ja ta koja odlučuje u kakvim će obrascima živjeti i kako će gledati na situaciju. Mogla sam kao i ranije žaliti i kriviti sama sebe, ali ovaj put sam odlučila gledati sebe očima ljubavi i prihvaćati da ne moram biti u situacijama u kojima se ne osjećam ugodno, pristajati na njih ili se sa njima miriti. Uvidjela sam da je u redu izraziti sebe i tražiti ono što smatramo da zaslužujemo. Time sam pokazala malenoj da to može i ona. Dobila je lekciju da je voljeti i poštivati sebe važno i da ne treba pristajati na kompromise čak niti tamo gdje ti je onaj drugi izuzetno bitan. Naučila je i staviti se u cipele drugog čovjeka, osjetiti njegovo iskustvo na svojoj koži. Isto tako, vidjela je da čovjek uvijek ima mogućnost izbora i da je u svojim izborima slobodan.

Dobila je i potvrdu da je mama voli, da nije od mame odbačena, nego da u životu ponekad ima situacija koje nam se ne sviđaju, ali ih radimo zato jer i time pokazujemo ljubav onom drugom.

Nakon svega me dugo grlila, sva je vesela napisala zadaću i pospremila svoju sobu, čak niti u kino nije htjela ići sa prijateljem nego je ostala sa mnom kući.

Sve me to podsjetilo što je na svijetu najbitnije i da nema ničeg što smije biti preče od toga. Često nam nameću obaveze i mi smo rastrgani između njih i onih koje volimo. U sve to se uplete egzistencijalni strah i čovjek se u tren posklizne i zaboravi koji su mu prioriteti. Tako nam malo treba da izdamo sami sebe, a kad to napravimo, izdali smo čitav svijet. Srećom, oko nas je dovoljno onih koji nas vole i koji će nam signalizirati kada je dosta. Osluškujmo srcem njihova ponašanja i kroz to uvijek ispočetka učimo voljeti sebe i sve oko sebe.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: