TOPLA BOŽIĆNA PRIČA

Dogodilo se to u petak, 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, a dva dana prije Božića, u vrijeme kad ljudi hrle u velike trgovačke centre,  ne bi li na jednom mjestu pronašli sve one poklone kojima bi mogli na božićno jutro razveseliti svoje najmilije, pa čak i neke od onih malo manje milih.

 S posla sam došao kući oko šest poslijepodne, umoran kao i obično. No, kod kuće nije sve bilo kao i obično. Naime, mjesec dana ranije, moja me žena napustila i otišla živjeti kod svojih roditelja. Sa sobom je povela našeg 7 – godišnjeg Marina i 10 – godišnju Petru.  Nije više mogla izdržati to što me gotovo nikad ne bi bilo kod kuće jer bih, nakon posla i ručka-večere, jedva čekao poći vani s prijateljima, obično u omiljeni kafić, gdje bismo najprije prepričavali i komentirali dnevna događanja ‘u zemlji i svijetu’, a zatim i utakmice Lige prvaka. Ako bih i ostao kući, bilo bi to opet zbog neke utakmice ili pak zbog ružnog vremena…

 Tako je to godinama išlo. Nije mogla izdržati s osjećajem da je, najvjerovatnije, više i ne volim, kao što sam je volio u prve dvije godine našeg braka. Poslije sam polako ali sigurno  prestajao iskazivati želju da mi je stalo do njene blizine, do zajedno provedenog vremena, bilo u priči, šetnji ili nečem drugom…

 No, posebno nije mogla izdržati pritisak u svojoj savjesti da živi sa čovjekom koji je, negdje ‘na putu’, ostavio moral i vrijednosti do kojih je nekoć držao, a što ju je, među ostalim, i privuklo k meni. Znala je, dakle, za način na koji sam stekao ‘dodatne’ materijalne povlastice, a to njoj nije davalo mira. S druge strane, ja sam sve više ogrezao u svojoj ‘poslovnoj putanji’, pa mi moralne prodike nisu ništa posebno značile. Zato, s vremenom, nisam ni mogao osjetiti njeno srce, pa čak ni najobičniju potrebu svoje djece za igrom s vlastitim ocem.

   Često mi je govorila da prekinem s takvim ‘stilom’ života, a ja bih joj odgovorio: ‘Hoću…hoću… Kad dođe vrijeme za to…’ Ali vrijeme nikako nije dolazilo. S jedne strane, sticao sam sve više i više, a s druge  imao sve manje i manje…

   Dakle, toga sam dana došao u prazan stan, baš kako je bilo i u mojoj duši. U blagdanskom ozračju, čovjek se, da to i ne želi, osjeti još usamljeniji nego inače. Nakon dva-tri na brzinu ubačena zalogaja, umjesto zasluženog odmora, naprosto sam morao ‘izletjeti’ negdje vani, jer me zahvatio neki čudan nemir. No, nisam htio nikoga zvati da mi pravi društvo. Htio sam tumarati uokolo sam, samo da ne mislim na odnose u obitelji i na koješta drugo što bi me opterećivalo… Znao sam da ću djecu vidjeti nekoliko sati na Božić i to je bilo sve što mi je trebalo znati.

   Tek kada sam izašao vani u noć, vozeći bez plana, s jednog kraja grada na drugi, sjetio sam se da sam već trebao kupiti darove za Marina i Petru. Čim sam na to pomislio, nešto me naglo stisnulo u prsima. Bilo mi je k’o dan jasno da je to – znak upozorenja. Prva misao je zatim bila: ‘O, Bože, toliko toga u svom životu radim krivo…’  Ne sjećam se kad sam prije toga posljednji put zaozbiljno izustio Božje ime… U meni se tad, bez pitanja,  nešto pomaklo i odškrinulo…

   Po prvi sam put ušao u taj novi trgovački centar, jer sam čuo da u njemu ima svega i da čovjek ne mora dugo lutati po gradu kako bi pronašao i kupio primjeren i povoljan dar za svoju dragu djecu, rodbinu, prijatelje… U centru je bila neviđena gužva. Učinilo mi se da je i inače tako. Blagdanski ugođaj je bio u punom jeku. Sve je sjajilo i bliještilo, a izlozi su se među sobom natjecali koji je ljepši, uz obavezan slogan na svakom – ‘Čestit Božić i Nova godina!’. Svima poznate pjesme: ‘Tiha noć’, ‘Zvončići’, ‘Božić bijel’…, razlijegale su se golemim prostorom, kojeg je trebalo ispuniti svime što odgovara spomenutom ozračju.

   Atmosfera se podizala do točke kolektivnog zanosa, pri kojem čovjek-potrošač uvijek biva doveden do odluke da ne bude ‘škrte ruke’. Zanos je to koji nuka da izabereš ono što je više, bolje i skuplje… I da, ako je moguće, poslije svega imaš osjećaj dobro i uspješno obavljenog posla. Tako sam i ja postao dio tog zanosa i posla, te kupio sinu skupocjenog robota na daljinsko upravljanje, a kćerki novi tip mobitela, jer su ga već, upamtio sam to, sve njene prijateljice iz petog razreda imale. Nisam htio da se osjeća zakinuta ili čak neprihvaćena u svom društvu. Osjećao sam da sam im kupio pravu stvar i da će to moju Petru i moga Marina razveseliti više nego bilo što drugo.

   No, kada sam u sebi, još dvaput, čuo odjek ‘…više nego bilo što drugo… više nego bilo što drugo…’, u meni se opet nešto pomaklo. Suze su mi navrle na oči i počele naglo kliziti niz obraze. Nisam ih ni pokušavao zaustaviti, a niti sam podigao ruke da, brže-bolje, obrišem svoje sad već sasvim mokro lice. Iako iznenađen ‘razvojem događaja’, nije me bilo briga da me tko vidi takvog. Bio sam zatečen, jer već dugo, jako dugo mi se nije dogodilo da sam plakao. Još davno su mi neki govorili da muškarac ne smije dopustiti sebi da bude slab…

   Hodao sam po tom trgovačkom centru,  posramljen zbog vlastitih misli da ne postoji nešto što bi moju djecu moglo više razveseliti od tih kupljenih ‘igračaka’. Bio sam posramljen jer sam potpuno zaboravio da bi mome sinu i kćeri, više od bilo kojeg drugog poklona, značilo da mama i tata opet budu zajedno i da se vole kao nekad. Da, kao nekada, kada sam se znao s njima valjati po podu i izmišljati priče prije spavanja, zbog kojih bi pucali od smijeha.

   Suze, koje su, eto, same padale, kao da su bistrile moje mutne oči. I kao da mi se vraćao komad onog drugog, unutarnjeg vida, koji je, tu negdje, oduvijek čekao na mene. I gle, u tim se trenucima sjetih, začudo, onih riječi iz ‘Malog princa’, koje sam znao u nekim davnim danima govoriti drugima: ‘Bitno je očima nevidljivo…’

   Zatim se dogodio prizor, za kojeg nisam siguran hoću li ga moći dobro opisati. To je bilo uistinu nešto najneobičnije što sam doživio u svom životu. Znao sam da nije java, ali da je ipak živa stvarnost,  samo izražena na drugi način… Dakle, gledajući u ljude oko sebe, primjetio sam da velika većina koja je došla kupiti darove zapravo gorko plače… Vidio sam im suze koje su se slijevale niz njihova lica, ali koje oni nisu primjećivali. Ulazili su i užurbano izlazili iz jedne u drugu trgovinu, ne obazirući se na brojne kapljice koje su im bez prestanka navirale i padale niz, uglavnom, zajapurene obraze.

   Bio je to nevjerovatan i dubok prizor! Nekako mi je dano da shvatim. Bilo su to suze koje su dolazile iz njihove nutrine. Koje su odavale njihovu unutarnju tjeskobu, strah, neku stranputicu ili pak nemoć. A što su bile krupnije, to bi značilo da je i njihova unutarnja bol bila krupnija.

   Potom sam, prolazeći pored svih tih ljudi, doživio nešto još neobičnije. Pored svakog od ‘zaplakanih’, začuo bih glas, upućen baš toj osobi. Tako sam, pored jednog čovjeka, koji je nosio pune kese darova, začuo: ‘Na takav način nećeš nikada kupiti ljubav svoje obitelji…’ Pored drugog sam čuo: ‘Tako si bogat i uglađen, a tako siromašan toplim, iskrenim riječima…’ Pored trećeg,  kojeg sam mimoilazio, glas je bio vrlo jasan: ‘Prošlost ne možeš promjeniti… Nebo još uvijek čeka da ti pomogne…’

   Pored četvrtog sam čuo: ‘Priznaj da te ponos priječi otići svome bratu i oprostiti mu ono što je učinio prije sedam godina… Pođi do njega, pa onda nastavi s poklonima…’ Pored petog se začulo: ‘Nemaš vremena koliko misliš da imaš. Prestani lagati ljude oko sebe jer će ti se uskoro sve srušiti, kao kakva kula od pijeska. Čak i ono do čega ti je najviše stalo…’

     A upućeni glasovi dopirali su iz jednog te istog izvora, iako su poruke bile zasebne.  No, ljudi su i dalje užurbano kupovali ne mareći previše niti za svoje suze, a niti za spomenuti  glas, makar im se, kao dobrohotan znak, nudio kao nemjerljivo dragocjen poklon…

   Na putu kući, u automobilu sam uključio radio. Po prvi put sam u životu čuo pjesmu ‘Oh, happy day’,  iako sam je prije toga slušao stotine puta… ‘Oh, happy day… Oh, happy day… When Jesus wash… He washed my sins away… Oh, happy day!’  U meni je sve nešto ključalo, a slutio sam i što je to. Ili bolje – tko je to…  Kad sam se napokon vratio u stan, znao sam da ne smijem uključiti TV i time zatomiti pokrenuto zbivanje u svom srcu.

   Sjedeći na udobnoj fotelji, pogled mi je, bez TV – ekrana u fokusu lutao sve dok se nije zadržao na policama za knjige. Ponukan, ustao sam i uzeo u ruke najprašnjaviju knjigu. Otvorio sam dva puta nasumce i naišao na ove riječi: ‘Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja…‘, te na: ‘Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni…’

   Oči moje nutrine su se otvorile. Počeo sam moliti: ‘O, Bože, oprosti mi… Oprosti mi za moju tamu… za moj pokvaren i lažan život… Smiluj mi se… ne mogu dalje ovako… Uđi, Isuse, u ovo moje jadno i ponosno srce… Ti me odsad vodi… ja ne mogu i ne želim više po svome…’.

   Osjetio da mi je srce omekšalo i da nije tvrdo kao kamen. Neopisiv mir preplavio je moje biće. Znao sam da je to bio dar odozgor. I to kakav dar! Znao sam da mi se dogodilo Došašće, i to prije Božića. Od tog trenutka, sasvim sigurno,  nisam više bio isti čovjek…

   Sjeo sam u automobil i odvezao se do kuće u kojoj je živjela moja žena u posljednjih mjesec dana. Bilo je već prošlo devet navečer. Polako sam pokucao, na njoj već poznat način, bivajući spreman da se, možda, vrata i ne otvore… Onda bih pokušao neki drugi put opet…

   No, ona ih je otvorila i brzo rekla tihim glasom: ‘Spremam djecu za spavanje. Što hoćeš…?’ Nakratko sam je gledao u oči, a onda rekao: ‘Ne želim ništa… Samo bih ti nešto rekao, ako mi dopustiš…’ ‘Reci, ali brzo, jer moram ići…’, odgovorila je. ‘Oprosti mi što sam te povrijedio… Što sam ti nanio toliko boli svo ovo vrijeme. Tebi i našoj djeci… Oprosti što sam te zanemario, prestao osjećati… Kriv sam… Kriv sam što sam bio naivan i glup, kada sam dopustio da me pohlepa ponese… Mislio sam da će me  učiniti sretnijim… Pretvorio sam se u ono što nisam htio… A to nisi zaslužila… Eto, htio sam te samo moliti da mi oprostiš. Ništa drugo.’

   Nakon nekoliko trenutaka tišine, polako sam se okrenuo i krenuo stepenicama prema izlazu. ‘Luka?’ zazvala je blago drhtavim glasom. Okrenuo sam se i vidio njene oči kako se lijepo, kao nekoć,  cakle. ‘Dođi… Uđi unutra… Moji su otišli na selo. Sutra će se vratiti.’ Gledala me u oči, shvaćajući da se u meni zaista nešto važno dogodilo. Proniknula je da sam drugačiji.

   ‘Svo sam vrijeme čekala na ovo…’,  rekla je, a ja sam iz džepa izvadio i dao joj mali oblutak, kojeg mi je teta Olga nedavno poklonila da i ja njime nekog obradujem. Na njemu je bilo napisano: ‘Ljubav nikada ne prestaje.’ Kad je pročitala, nježno me, a opet čvrsto, zagrlila. Neizmjerna sreća koja me preplavila bila je nešto što se nikakvim blagom nije moglo kupiti.

   ‘Dođi u sobu pozdraviti Marina i Petru… Nisu još zaspali.’ Kad su me ugledali, oboje su u isti mah viknuli: ‘Taticeee!’ i za tren se našli u mom krilu, grleći me i ljubeći što su jače mogli. Mnogo sam im nedostajao. Nisam ni slutio koliko. ‘O, Bože’, mislio sam, ‘pa ovaj trenutak je za njih najveći poklon, a ne ono što sam do večeras mislio…’ Suze na mome licu bile su stvarnije nego ikad.

   S njima sam se još malo poigrao, pa im ispričao onu našu omiljenu priču, a zatim ih poljubio za laku noć. ‘Tata, hoćeš li i sutra ujutro biti tu kad se probudimo?’ pitali su me kao po dogovoru. ‘Hoću. Bit’ ću… Bit’ ću tu…’, odgovorio sam, gledajući u njihove oči pune iskrene i nepatvorene čežnje… 

   Kad su uskoro i zaspali, mojoj ženi sam ispričao što mi se sve tog poslijepodneva dogodilo. Sve što sam i vidio i čuo u tom trgovačkom centru. Rekao sam joj na kraju, nad ostalim, da mi se dogodio Dar odozgor.  U srcu. Da su mi pale ljuske i da se bez Božje milosti i pomoći sve to ne bi dogodilo.  Upijala je svaku moju riječ, jer ih dugo uopće nije ni bilo… Dugogodišnji usputni pozdravi i sporedna pitanja, bili su sve samo ne riječi koje grade povjerenje i toplinu. Pustila me da pričam i, makar nije sve razumjela, znala je da je dobro… Samo je rekla: ‘I ja bih voljela tako doživjeti…’ Bilo je dovoljno za tu večer…

  Znao sam da je to bio moj i naš novi početak. Netko je rekao da se blagdan ne događa samo određenog datuma, već onda kada se srce otvori za Dar odozgor…

 Dražen Radman

        

                                                         

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: