PISANJE

Kako vam prolaze prvi dani ove godine? Kažu da početak svake godine obilježava njezin nastavak. Moja je počela pomalo specifično, ne mogu čak niti pronaći prave riječi kojima bih taj početak opisala. Nastavak je zanimljiv i scenarij se iz dana u dan mijenja vrlo brzo, nepredvidivo i gotovo neuhvatljivo. Imam osjećaj da mi dani lete, a da ja u njima levitiram, kao da postojim, a i ne postojim u isto vrijeme. Ne znam niti sama kako žongliram pritisnuta gomilom obaveza, ali nekako se uvijek sve posloži i bude upravo onako kako treba biti.

Prije neki dan sam dogovorila suradnju sa portalom Večernjeg lista na kojem će objavljivati moje tekstove. U tom momentu sam se skamenila od emocija koje su me prožele. S jedne strane sam bila beskrajno sretna, jer pisanje je moj način života i izražavanja same sebe i oduvijek sam to željela podijeliti sa većim brojem ljudi. S druge strane sam osjetila ogroman val odgovornosti i straha da nemam što za reći i da ću ispasti smiješna. Što nam samo rade naša očekivanja! Sve dok radimo iz sebe, sve ide lagano i glatko, a čim sve shvatimo previše ozbiljno, nastane problem. Pišući na ovom blogu pisala sam za sebe. Nisam imala osjećaj da to netko čita, niti me zanimalo što će netko o tome misliti. Nakon nekog vremena sam se začudila kad sam vidjela da je blog čitan, ali i dalje nisam imala osjećaj pritiska. Nemam ga niti danas, to je mjesto moje intime, koji dijelim sa svima koji se na njega prikače, ali nemam osjećaj da bilo što dijelim ili da sam razotkrivena. Dapače, osjećam veliku sreću ako bilo što od onog što napišem nekome može pomoći ili se u tome pronađe pa ide lakše ohrabren kroz život.

Nedavno sam sudjelovala u emisiji 8. kat na temu Prst sudbine. Kako ne gledam TV nisam znala o kakvoj se emisiji radi, pa sam se neugodno trgnula kad sam ušla u studio u kojem je bio popriličan broj ljudi u publici. Došlo mi je da se okrenem i pobjegnem glavom bez obzira. Osjetila sam strah i odgovornost, došlo mi je iz dupeta u glavu (pardon my french) da trebam nešto reći na javnoj televiziji,  da se nisam za to adekvatno pripremila i da bi to moglo gledati dosta ljudi. Sad to zvuči smiješno, ali svoje odluke uvijek donosim instinktivno što je uvijek najispravnije za mene, ali u momentu kad se suočim sa razumom uvijek se zapitam jesam li  normalna i jesam li se baš morala dovesti u tu situaciju. Kako god bilo, iako mi nije bilo ugodno na samom početku, posebno kad sam se penjala po stepenicama do bine i molila Boga da se ne popiknem u visokim petama i ne razvalim pred onom gomilom, tijekom snimanja sam potpuno zaboravila da sam na snimanju i da u studiju ima ljudi.  Kako to obično bude sa mnom, kad se prepustim, ne govorim ja, nego onaj koji zna unutar mene same, moje više ja, pa je taj divan dio mene i taj put preuzeo vodstvo i ispričao ono što je trebalo biti ispričano.

Emisiju su objavili kad sam bila u inozemstvu, nisam ju imala prilike pogledati, barem ne temeljito, nego sporadično preko interneta.  Bila sam pomalo razočarana kada sam vidjela kako debelo izgledam na TV, proradio mi je ego. Ima dobra stvar u tome, donijela sam jednu od novogodišnjih odluka, a to je da manje jedem. Nije da sam je se počela držati, ali obzirom da je novogodišnja, vjerojatno hoću tijekom godine. Barem jedan dan, haha.

Mnogi su me zvali i čestitali mi kako sam imala hrabrosti ispričati svoju priču. To me nagnalo na razmišljanje o tome kako sa lakoćom iznosim ono što jesam i osjećam u javnosti i da to nije odlika svih ljudi. Meni je to prirodno i lako, nemam sa time problema, jer osjećam da sam dio svega što je, da sam ista kao i svi ostali ljudi oko mene, samo čovjek od krvi i mesa, napravljen od iste tvari kao i svi ostali. Osjećam isto što i svi ostali, proživljavam isto što i svi ostali, no vjerojatno za razliku od ostalih nemam strah to javno reći. Nije bitno je li to dobro ili loše, međutim ono što je meni bitno je činjenica da sam slobodna izraziti se, biti ono što jesam i to reći čitavom svijetu lako i bez bilo kakvih ograda. I sve to samo zato što smo svijet i ja jedno, što znam i osjećam da je sve oko mene moje ogledalo i da se nemam čega sramiti jer jedino što vidim i što postoji je moj odraz. Ako samo njega vidim, onda hvala dragom Bogu da ga vidim i da kroz to osvještavam iz dana u dan tko sam, što želim i kuda idem. Eto, ova moja kratka kontemplacija mi je poslužila porazgovarati se sa samom sobom i smiriti onaj razumski dio mene koji se boji pisati javno jer se boji odgovornosti koju to nosi. Kao da odgovornost spram bilo koga osim prema meni samoj postoji. Ne pisati je izdaja mene unutar mene, stoga Bojana piši, samo piši. Jer Bojana nije ja. Ja sam ja. Ona koja piše.

1 Comment (+add yours?)

  1. vera
    Jan 15, 2012 @ 21:22:49

    Draga Bojana,
    Jako mi je drago pročitati, ne samo kao obično – sadržaj i duh ovog posta, nego i njegovu faktografsku stranu, jer ne jednom mi je (otkako znam za ovaj blog) kad bih čitala kroz glavu prošlo kako bi trebala sve sakupiti i objavljivati tj. kako ćeš na to vjerojatno doći jednog dana, kao možda djelomice to i slutiš i kaniš…
    I eto se ”manifestiralo” kolumnom, iako sam ja imala u unutrašnjoj slici knjigu:)… ali to je to! Čestitam i radujem se!

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: