MOBILIZACIJA SVIJESTI

Primjećujete li da se nešto čudno događa oko vas? Da li vam u život dolaze neki novi, potpuno drugačiji ljudi od svega što ste imali priliku dosada iskusiti ili počinjete naglo biti okruženi ljudima koji vas svojim ponašanjem silno podsjećaju na neke ljude koje biste voljeli zaboraviti ili ste požalili što ste ih ikada upoznali? Kako se osjećate zdravstveno, jeste li puni energije ili se osjećate prazno? Kakve su vam prehrambene navike u posljednje vrijeme, jedete li stalno istu hranu, obraćate li uopće pažnju na to što jedete, kada i koliko jedete? Kako je sa spavanjem, spavate li dovoljno i mirno ili vam je san isprekidan i nedovoljan? Što se događa općenito oko vas i kako se sa time nosite?

Na to pitanje me ponukalo stanje u kojem se sama nalazim, koje je vrlo slično u posljednje vrijeme kod ljudi koji se bave energetskim radom ili streme prema duhovnosti. Ne znam što se dešava niti to želim istraživati, ali duboko u sebi znam da se nešto dešava i da smo svi mi koji smo dosada intenzivno radili na „svjetlu svoje duše“ na neki način postrojeni i stavljeni u stanje pripravnosti.

Zašto to mislim? Prije svega, na to me ponukao „problem“ sa spavanjem. Počela sam se buditi u 3.50 minuta nakon čega više nikako nisam mogla zaspati. Nakon neuspjelih pokušaja uspavljivanja obično sam se ustala oko 5 sati i meditirala ili radila neku energetsku tehniku. Kad se to počelo ponavljati, upalio mi se alarm. Počela sam se pitati što se dešava i bavila se time da to na neki način spriječim. Odmah sam dobila „po glavi“ jer iduće jutro mi je u isto vrijeme sa zida pala slika što me naravno probudilo. Slika je skroz lagana, čavlić na kojem je stajala se nije pomaknuo, ništa se na slici nije odlomilo, ništa se nije pomaknulo, niti ju je bilo tko dirao u to gluho doba noći. Pala je „sama od sebe“. Dobila sam odgovor koji sam tražila da se nešto dešava i da naprosto moram biti budna. Iduće jutro sam taj odgovor dobila kroz dijete koje se točno u 3.50 probudilo i tražilo me dopuštenje da može ići pogledati je li napisala svu zadaću koju je trebala napisati. Ne možeš prevariti univerzum, on se pobrine naći način doskočiti svim našim planovima osujećenja njegovih planova. Kad sam shvatila i prihvatila da naprosto moram biti budna i u to vrijeme energetski raditi sa sobom, onda me malo poštedio i sada me budi u 4.30 sati. Svakog jutra u isto vrijeme. Dignem se poslušno i disanjem opuštam svoje tijelo i misli te se prepuštam višoj svijesti da me vodi. Svašta kroz to doživim i osjetim, u svakom slučaju osvještavam puno nakupljenih strahova i otpora unutar sebe te ih prepuštam onom tko zna što će sa njima.

Zanimljivo je da unatoč vrlo malo spavanja ne izgledam umorno niti se osjećam iscrpljeno. Dapače, već u 7 počinjem raditi i ne prestajem do 20 sati, koncentracija mi ne pada i ljudi kojima sam okružena kažu da zračim mirom. Zanimljivo je i to da se na mene sročila gomila problema, da imam posla za nekoliko ljudi, da se nalazim u situacijama koje izgledaju bezizlazno, a ja ne gubim razum i vjeru, nego mirno i staloženo radim svoj posao. Neću reći da mi je lako i da mi se sve to sviđa, ali znam da to ima svoj duboki smisao i da kroz to dajem svoj doprinos ovom svijetu. Trening mira u nemiru. Trening vjere kada se čovjek nema za što uhvatiti. Trening ljubavi iako bi razum rekao suprotno.

U svom srcu osjećam veliku količinu ljubavi, toliko da mi se s vremena na vrijeme čini da  preplavljuje u vrućim slapovima čitavo moje tijelo i da ću se rastopiti od nje. Posebno je to u odnosu prema djeci i partneru. Kad god se tako osjetim te osobe kao da znaju što je u meni i obično mi baš u tim momentima priđu ili mi se jave na neki način.

Imam i neko dublje razumijevanje ljudi, znam što misle i kako se osjećaju bez da mi išta kažu.

Ponekad me iznenadi kad nešto pomislim i odmah dođe odgovor, osoba ili nešto vezano uz tu situaciju, mada je to nešto potpuno neobično ili neuobičajeno i iskače iz svakodnevice ili dnevne rutine.

Ukratko, nešto je u zraku, osjećam da se dešava velika transformacija ili finalne pripreme pred istu. Meni je trenutno kao da sam vježbenik na vojnom poligonu, od mene se traži red, disciplina te puno rada. S vremena na vrijeme sve u meni vrišti protiv toga, jer bih se voljela malo opustiti, međutim, nije mi dozvoljeno, očito je ovo doba mobilizacije svijesti zbog nekog višeg cilja pa je trening ubitačan.

Baš me zanima kako je kod vas ostalih i možete li se pronaći u ovome što pišem?

5 Comments (+add yours?)

  1. Nina
    Jan 20, 2012 @ 08:04:53

    Vremenski uvjeti obično nemaju utjecaja na mene. Nisam depresivna kad pada kiša niti me boli glava kada puše jugo. Ali, ovaj tjedan se osjećam malaksalo, usporeno i pospano. Tlak mi je svaki dan oko 85/55, puls oko 50. Poslije ručka ne mogu glavu držati uspravno.
    Svejedno, funkcioniram normalno. Ustajem na vrijeme, radim, odem na vježbe (doduše pridržavam se rukama za zidove i oko oštrih bridova stolova, ormara i sl.), po kući mi se baš nešto ne radi. Napravila sam jedino nekoliko teglica pekmeza od naranči.

    Emotivno sam ushićena, zaljubljena i sretna. Intenzitet naše veze nas uvijek iznova iznenadi, baš kad smo pomislili da smo dostigli vrhunac. I nakon 12 sati provedenih zajedno teško se odlijepimo i razdvojimo. Prekrasno je biti miran i opušten, jednostavno biti, samo voljeti i već je dobro.

    Mnogi ljudi oko mene prolaze kroz razne probleme, teške situacije i brige. Nekima se samo slažu sranja jedno na drugo. Bolest, financijski problemi, obitelj, posao.
    Davno sam naučila da ne treba pomagati sve dok osoba ne shvati i odluči sama mijenjati “obrasce” zbog kojih je sve i počelo.
    Ne umišljam da sam ja naučila baš sve, svakodnevno učim dalje, u miru rješavam izazove.
    Ali, kao da jasnije vidim, kao da sam pisala knjigu i već znam rasplet i završetak. Uvijek me iznenadi količina boli koju si ljudi prizovu, a često niti ne nauče lekciju.

    Odgovor na tvoje pitanje je: da, i ja se osjećam drugačije. Moj poremećaj spavanja je da mi se spava više, da sam usporena, ali svjesnija. Očito mi je nešto primijenilo fokus, maknulo kontroliranu hiperaktivnost svijeta oko mene i okrenulo meni.
    I znate što? Sviđa mi se to što vidim! Mir, ljubav, poniznost, mudrost, vjera.

    Reply

  2. mokijaner
    Jan 20, 2012 @ 12:10:40

    a to je to!!! ja se budim već tjednima, da ne kažem mjesecima između 3 i 4. ne volim to doba noći i do nedugo me činilo iznimno nervoznom i preplašenom… i onda sam od jada počela raditi neke tehnike opuštanja i sad mi je ok. jednostavno znam da se moram po noći, baš u to doba probuditi, odmeditirati na svoj način i onda u nekom trenutku opet zaspem…
    i da, ovo sa hranom je već smiješno… uvijek ista hrana svaki dan…. al tako mi paše.😉

    i btw ne smatram se svjetlosnim radnikom… mislim da sam jos miljama daleko od toga.

    Reply

  3. Petra
    Jan 22, 2012 @ 12:53:33

    Vaši me tekstovi redovito razvesele ali ovaj me upravo iznenadio. Naime, ista stvar mi se događa zadnjih tjedan dana. Iako inače zaista dobro spavam, počela sam se buditi usred noći (nisam obraćala pažnju na vrijeme ali sad hoću) osjećajući nemir. Nakon toga mi je teško zaspati a zbog toga se ujutro teško budim. I nikako ne mogu povezati zbog čega se to događa. Ali mislim da ću se povesti Vašim primjerom, obratiti više pažnje i svjesno pristupiti tome da možda tada moram biti budna. Hvala🙂

    Reply

  4. izabela
    Jan 22, 2012 @ 19:04:12

    A ja sam mislila da sam opterecena i budim se iz vlastite ludosti. Hvala vam svima.
    Al ja imam jednu stvar za primijetiti: ima noci kada se lijeganjem u krevet onesvijestim i hvatanjem prvog mira trgnem, jako uznemirena, lupa mi srce, kao da osjetim prisutnost necega u stanu. Prva je misao tada drugi Reiki simbol koji saljem citavim bicem u prostor oko sebe. Kada se nakon kratkog vremena ponovno smirim, spavam citavu noc. A druge su noci kao sto ih opisujete: rano jutarnje budjenje, molitva, casa vode ali ne i potpuno smirenje. Probat cu se probuditi skroz i meditirati da vidim sto ce mi donijeti.
    A dani su ludjacki: od 7 kada ukljucim mobitel do ponoci, ne prestaje. Jedem nesvjesno, projiciram i to realiziram. I svaki se dan ponovno uvjeravam kako su misli mocne i kako se nevjerojatnom brzinom realiziraju stvari koje sasvim nesvjesno, usput, slucajno kreiram.
    Ali svemu sto me ceka idem u susret i ne bojim se sve dok slusam svoje srce.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: