SAMO JEDAN SRETAN DOGAĐAJ

Neku večer sam shvatila da se neki moji klijenti možda ljute na mene jer misle da sam ih zaboravila ili da im više ne obraćam pažnju. Mada je činjenica da mi je vrijeme postalo jako dragocjeno jer prolazim kroz period života u kojem sam zatrpana razno raznim obavezama, uvijek se u toj šumi obaveza nađe vremena za drage ljude, što velikim dijelom i meni hrani dušu i srce i čini me životnom. Coaching je dio mene bez kojeg ne mogu živjeti i koji moj život čini smislenim i svrsishodnim. Stoga, ne bojte se zvati i pitati, ja sam tu i djelujem, a uvijek na kraju bude onako kako treba biti.

Ovaj vikend mi je pomalo „bolan“ jer je neplanirano uletilo unutrašnje pospremanje koje me poprilično iznenadilo i umorilo.

U subotu prijepodne sam bila na namještanju kralježnice kod mog energoterapeuta kamo uvijek volim doći jer se osjećam sigurno i mirno, obzirom da čovjek zrači unutrašnjom harmonijom i smirujućom vjerom. Ovaj put je odlučio više me ne štediti jer smo još posljednji put kad sam bila kod njega naišli na emotivnu blokadu vezano uz nemogućnost izražavanja ljubavi između mene i mojih roditelja, posebno mog oca. Zatražio je od mene da to iskomuniciram sa njima, što mi se činilo nemogućom misijom, međutim, kako se svemir za sve pobrine, pobrinuo se i za to. Moja je majka organizirala svečani ručak proteklog vikenda kako bismo na njemu proslavili moj rođendan i prije nego što smo započeli sa jelom, izrazila sam želju održati kratki govor. Nisam ga pripremala i iako sam pomislila da bi to bilo lijepo učiniti, nisam ga imala namjeru održati jer mi se činilo emotivno prezahtjevnim. Međutim, iz mene su krenule rečenice, iako bih ih ja svojim razumom potpuno zapriječila da sam ikako to mogla. Ukratko, zahvalila sam im se na svemu što su učinili za mene i moj život i rekla im da ih beskrajno volim i da sam uvijek tu za njih i da znam da je i kod njih tako. Nastao je totalni muk koji je u jednom momentu proparao jecaj mog tate. Teško je opisati kako se osjeća čovjek kada mu otac koji je emotivno distanciran plače izazvan riječima ljubavi. Svi za stolom su pustili suzu, bio je to najemotivniji događaj u našoj obitelji i mislim da ga nikad neću zaboraviti. Toga mi je dana pala Himalaja emotivnih blokada sa srca i duše. Osjećala sam se kao da letim. Po prvi put sam bez razloga čestitarenja zagrlila i poljubila oca, a da mi pritom nije bilo neugodno.

Kako sam napravila jedan veliki korak u otvaranju sezama svojih emocija, moj energoterapeut je zaključio da je došlo vrijeme da očistim i ono što je mnogo bolnije. Jučer mi je stimulirao točke na kralježnici koje su povezane sa blokadama i emotivnim zapisima ljutnje, inata i nemoći unutar mog solarnog pleksusa. Nakon 5 minuta tretmana osjetila sam ogroman bol u trbuhu, toliko da me presavinulo na pola i da sam mislila da to nikada neće proći. Prošlo je brzo, međutim, dolazilo je u valovima, sve jačim i jačim, te je ličilo na porod. Na momente se bol premještala iz trbuha na bubrege i jajnike i iako je i to bilo jako, na neki način je bilo opuštajuće u odnosu na bol u trbuhu i to sam doživljavala kao odmor između dvije boli. Teško je uopće vjerovati da stimulacijom određenih točki na kralježnici možemo tako duboko čistiti stanične zapise u našim organima. U mojoj glavi su se izmjenjivali razno razni filmovi iz mog djetinjstva i imala sam silnu potrebu isplakati očaj i inat, nemoć zbog svih situacija u kojima sam morala zatomiti sebe a sve u meni se opiralo tome.

Za razliku od svih ostalih termina u kojima mi je bilo žao otići od terapeuta jer se u njegovom prostoru osjećam mirno, ovaj put sam sva sretna zbrisala jer mi je bilo jako zahtjevno i bila sam sretna što sam preživjela tu količinu fizičke i duševne boli.

Otišla sam prošetati Jarunom preslagivajući dojmove u glavi i shvatila da mi smetaju ljudi i da trebam tišinu. Godila mi je šetnja uz suncem obasjano jezero u kojoj sam opustila i duh i tijelo, ne misleći o ničemu, samo se prepuštajući ritmu svog hoda i upijajući u sebe odbljeske sunca o površinu vode.

Poslijepodne sam bila na reiki majstorskoj meditaciji za realizaciju jednog projekta kojeg smo imali zadatak odrediti si prvog dana ove godine. To je trebao biti projekt čije ostvarenje utječe na veći dio našeg života i kojim bi nam život trebao biti ispunjen radošću i srećom. Prije same meditacije trebali smo vratiti se u jedan događaj iz svog ranog djetinjstva (period do 10 godina) u kojem smo se osjećali napušteni, jadni i sami. Nakon toga smo se trebali vratiti u jedan događaj u kojem smo se osjećali beskrajno sretni.

Zasupnulo me sa kojom sam lakoćom u trenu našla gomilu teških situacija iz djetinjstva i kako sam se teško odlučila u koju ću se vratiti jer je bilo teško izabrati koja je bila najteža. Još me više zasupnulo što sam imala velikih problema sjetiti se jednog jedinog sretnog doživljaja, iako ne bih mogla reći da je moje djetinjstvo bilo nesretno, dapače. Međutim, konkretno pronaći jedan takav me dovelo gotovo do suza jer se nisam mogla sjetiti niti jednog. Osjetila sam duboku žalost zbog toga, jer sam shvatila koliko u svojoj glavi uzgajamo loše događaje, a kako lagano zaboravljamo one lijepe i ne pridajemo im pažnju. U tom jednom kratkom momentu unutrašnjeg očaja sam se sjetila svog najsretnijeg doživljaja iz djetinjstva. Bilo je to u dobi oko 6 godina kada su mi roditelji kupili bicikl na 2 kotača i kad sam prvi put sjela na njega i vozeći ga osjećala kao da letim na krilima sreće. Tada sam se smijala iz najdubljeg dijela svog grla, bila sam ponosna, slobodna, sigurna, sretna i voljena. Osjećala sam se kao da je svijet pod mojim nogama i da nema onog što ne mogu. Jedan tako mali i gotovo nebitan događaj iz mog djetinjstva je u meni izavao takve divne emocije. Odmah su mi napamet pala moja djeca i pitala sam se imaju li ona u svojoj memoriji više takvih događaja. Ovih ću dana to provjeriti, jer ako i nemaju, imamo još vremena pronaći ih i uživati u njima.

Zašto je bitno probuditi i osvijestiti osjećaje sreće iz tih ranih dana? Zato jer smo tada „najčišći“ i najpovezaniji sa izvorom. Kada uđemo u tu emociju, na njezinim krilima je puno lakše krenuti u manifestaciju željenih projekata jer su oni tada stvarani na energiji izvora i čiste sreće i ljubavi.

Zanimljivo je koliko mi je sve jučer bilo u znaku djetinjstva i djetinje opuštenosti, što tek sada pišući ove redove, mogu konstatirati. Dok sam bila kod energoterapeuta u pauzama rada na mojoj kralježnici sam obično dolazila do prozora i gledala što se dešava oko nas. Čitavo vrijeme u parku je bio djed sa unukom koja se bezbrižno igrala sama sa sobom, potpuno uživljena u ono što je radila iz trenutka u trenutak. Skakutala je, ljuljala se, spuštala niz tobogan, čeprkala po pješčaniku, bila je dovoljna sama sebi i zračila je srećom i opuštenošću. Obratila sam pozornost i na ljude u prolazu. Svi su prolazili sa glavom spuštenom prema podu, duboko uronjeni u svoje misli ili sa telefonom na uhu, ne obraćajući pozornost na ništa što se dešava oko njih. Mogla sam čak i čuti zabrinute misli u njihovoj glavi. Nitko nije obraćao pozornost na malenu, zadovoljnu djevojčicu koja se bezbrižno igrala ne razmišljajući o tome što će se dešavati idućeg trenutka ili dana.

To maleno dijete je u meni, kao i u svima nama. Prekriveno je slojevima emotivnih blokada koje nas je strah pokrenuti, jer je „čišćenje“ bolno. Mene i danas „šarafi“, na momente se osjećam beskrajno nemoćnom, imam osjećaj da ne mogu disati koliki pritisak briga osjećam u svom solarnom pleksusu.

Prošetala sam jutros maksimirskom šumom, zagrlila sam svoje drvo i prepustila se njegovoj stabilnoj energiji. Tada mi je bilo dobro, osjećala sam se sigurnom, međutim svakim korakom dalje od njega, osjećala sam se sve lošije. Odlučila sam ne šetati, nego samo stajati i osluškivati šumu. To je bilo divno iskustvo, jer je donijelo mir. Čovjek shvati koliko je sva briga rezultat očekivanja i neprepuštanja tijekovima života. Drvo nema očekivanja, ono samo bude, pa što mu vrijeme donese. Zato nije žalosno, ljuto niti nemoćno. Ono pusti svoje grane prema suncu i duboko je ukorijenjeno u zemlju, te o ostalom ne brine, ionako to i nije u njegovim rukama. Samo čovjek kao moćno i razvijeno biće brine i zaboravlja da već je i da mu je zadatak samo bivati i dozvoljavati svemu da bude. Nemamo utjecaj na ništa, čim pomislimo da imamo, rađa se nemir i briga. Pogrešno mislimo da smo mi ti koji odlučujemo, zaboravljajući da smo došli ovdje zbog dogovora naše duše da osjetimo život u skladu i ravnoteži, a to možemo jedino prihvaćanjem svega što nam se dešava i promatranjem toga kao dio našeg iskustva otkrivanja onog najdubljeg što jesmo, harmonije i ljubavi, visoke svijesti i mira. Želim vam svima predivan ostatak ovog nedjeljnog poslijepodneva i lijep i spokojan početak narednog tjedna.

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: