ČUDO U HRVATSKOJ

ČUDO U HRVATSKOJ 23. O1. 2012.!

 Voćke su, eto, od silnog uzbuđenja, procvjetale prije vremena.

Na pazaru je salata na prvi pogled, kako kažu, nekako punija

vitamina.

Benzin nije jeftiniji, neće ni biti, ali to ljudima, čujem komentare,

ne pada toliko teško jer znaju da će 2024. doći bolja i jeftinija

vremena. Tada više ništa neće biti skupo, pa će puni

tjeskobe biti samo oni koji se do tada budu navikli samo

na kukanje i samosažaljevanje nad svoje sudbine.  

Ljudi od jutros začuđujuće smireno voze automobile i

s neobičnim strpljenjem čekaju u svim nastalim redovima…

Vrijeme koriste da svog bližnjega pitaju za zdravlje, a kad

napokon dođu na red gledaju ima li tko nemoćan kako

bi ga dobrohotno pustili ispred sebe…

Mnoštvo ljudi je trenutačno prestalo psovati, a stres će,

sve upućuje na to, otići u ropotarnicu povijesti, gdje mu je

i mjesto. A činilo se da mu nema kraja. 

Čujem kako su šefovi pojedinih firmi s osobitom pažnjom

i sućuti udijelili svojim radnicima otkaze, a oni su ih, gle

čuda, primili ozarena lica jer do danas od njih nisu osjetili niti

natruhe slične brige i suosjećanja.

Optimizam se naglo širi, pa i oni koji kupe boce po kontejnerima

računaju da im je moglo biti i gore, jer za razliku od njih neki imaju

posao, ali imaju – i rak.

Bankari i njima slični preko noći su shvatili da je pohlepa, zapravo,

čudovišna pojava u njihovim srcima pa su se naglo sastali da isprave

sve zakonite, ali lihvarske pothvate iz prošlosti.

Divno je osjetiti ozračje novonastale etike poslovanja, pri kojem

jednostavno znaš da će kategorija zvana sebičnost postati smiješna

i suvišna sama po sebi.

Političari su, evo, od jutros nekako umiljatiji i prijazniji. To je posljedica

kajanja tijekom cijele noći za sve ono zlo što su, eto, sticajem nesretnih

tranzicijskih okolnosti stekli.

Čujem kako ih sve veći broj želi vratiti otuđeno, a neki da će ovih dana

sazvati konferencije za tisak, pri kojima će javno priznati kako su bili

svjesno zločesti i kako niti malo nisu marili za svoj narod, već jedino

za svoj džep.

Kajući se, po svemu sudeći, svima će reći istinu da su u sebi bili jako

nesretni i da napokon shvaćaju da bi išli u propast da se nisu na vrijeme

trgnuli iz svog zloćudnog sna.

Do mene je oko 10:40 došao jedan susjed koji mi je htio ispričati da

je varao svoju ženu godinama i da se jutros probudio sa suzama u

očima i s tugom na srcu zbog prijevara koje je činio. Rekao mi je da

da joj je sve priznao i da vjeruje da je moć sinoćnjeg rezultata na osobit

način djelovala na njegovo biće.

Oko 11:20 sam pogledao kroz prozor i ugledao ljude kako, svi redom,

uspravno hodaju i gledaju prema drugim ljudima s blagošću i simpatijom,

koja im je nadošla iz, očito, nekog nadahnjujućeg izvora. Baš lijepo.

Čujem da trava u obližnjem parku nekako intezivnije miriše, a sunce

koje se maloprije pojavilo iza oblaka također govori u prilog svjetlijoj i

blistavijoj budućnosti.

Kćerka mi je upravo došla iz škole i govori kako su neki profesori odjednom

bili puni strpljenja i razumijevanja, a oni koji se nikad dosad nisu nasmijali –

da su bili razdragani i po prvi put ispričali jedan vic.

Također se, kaže mi, dogodilo to da je jedan osmaš tražio oprost od profesora

matematike kojega je prošle godine gađao cipelom – i promašio.

Listam omiljene novine i, gle, u njima čitam toliko raznolikih i zanimljivih

članaka, a nijedan ne spada u ‘žutilo’ ili ‘crnilo’. Uvjeren sam da će, s novom

paradigmom svijesti, porasti naklade svih naših, tj. stranih tiskovina.

Također, što me ugodno iznenadilo, jedan poznati novinar jutros je napisao

tekst – komentar događanja od protekle noći bez imalo cinizma. I on je u sebi

shvatio da postoji nada i da više ne mora bezidejno  ‘arčiti’ po arku papira kao

do sada. Više nije razočaran svojim životom, jer ruže znaju iznenada procvjetati.

Sva me ova zbivanja ispunjavaju nečim uzvišenim što i ne mogu potpuno objasniti.

To je poput lahora koji te dotakne i više ne pušta iz svog nevidljivog zagrljaja.

I kao da mi, usput, sasvim obzirno i pažljivo šapuće u uho nježne riječi:

”Prijatelju, moj si bio, moj si ostao…”

 Dražen Radman

 Split, 23. siječnja 2012.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: