PRITISAK

Stalno nam kroz život prolazi presing i tuđa mjerila. Nikome ne smijemo reći NEĆU (bez posljedica) i zato govorimo NE MOGU ili NE ZNAM (što znači NEĆU ZNATI).

 Sami sebe testiramo stalno i neprekidno.

Počnemo od toga da nas nešto gnjavi. Uvijek to što nas gnjavi bude neka situacija, događaj, nešto o čemu možemo pričati ili se time baviti, jer je to kao problem. Dok se time bavimo, to ne možemo riješiti, jer to ustvari uopće nije naša tema, niti je poanta da to uopće i trebamo riješiti. To nam samo služi da se još više uplićemo u strahove (što više o tome lamentiram, teže mi je) i sve više udaljimo od svoje biti i onoga što nas stvarno muči.

Tek kad shvatimo razlog zašto se zaplićemo u neku temu, odnosno da ta situacija nije tema, već da je tema nešto skroz drugo i kada shvatimo što točno, tek tada je stvar riješena.

Moje pitanje je kako uopće shvatiti što je tema? Tema je uvijek ista. Mučimo se jer mislimo da nismo savršeni i cjeloviti i tražimo od sebe da budemo drugačiji, što je nemoguće zato što ONAJ DRUGAČIJI NE POSTOJI i nikada neće postojati. Već JESAM UPRAVO TAKAV KAKAV TREBAM BITI.

Svi se mi pitamo kako izbjeći pritisak, jer ako nisi po sebi, drugima si dobar, ali sebe hoćeš pojesti koliko je nesnošljivo biti po tuđim mjerilima. Čim prihvatiš pritisak da budeš ono što drugi očekuju, gubitnik si, jer te na kraju taj pritisak uništi. Na svaki način, čim si po drugome, gubiš. Čak i ako pristaneš biti po tuđim mjerilima, ne uništava te drugi, već se uništavaš sam. Kada odlučim biti poslušnik, to platim glavom, to je za mene smrtonosno.

 Dobro je znati da uvijek ima rješenja. Očajni smo što smo takvi da nam je pritisak loš, jer ga svi prihvaćamo kao nešto što se podrazumijeva. Od sebe tražimo da pritisak očitavamo kao životnu radost i tražimo rješenje kako da to postignemo. Tada mislimo da moramo razumijeti svoju podsvijest, no ustvari ne moramo jer podsvijest uvijek radi najbolje, bez obzira trudili se mi razumjeti ju ili ne.

Život bez pritiska je moguć samo kad se sa pritiskom ne bavim.

 Sami sebe šaljemo u trnje jer znamo po što idemo, a putem se žalimo da nas trnje bode,  zaboravljajući da je to put do zvijezda koji smo sami odabrali.

 Primjer: Ljuta sam što ostajem prekovremeno na poslu, osjećam to kao krađu svog dragocjenog vremena.  Ta situacija me uči osvijestiti da radim protiv sebe i da mogu i  drugačije. Da to nisam doživjela, ne bih znala da me to pritišće i da to ne želim, niti bih imala sva ova saznanja koja imam sada. To je moj put samospoznaje i zato je odličan, nije uopće mučan.

Kad znam da mi nitko ne može zamjeriti nešto što ide iz mene, nemam zahtjev prema sebi biti ono što nisam.  Kad to nemam, onda slobodno mogu biti ono što jesam. Tome nas svaki pritisak uči. Upravo zbog te njegove uloge, on nije nešto što nas uništava, nego nešto što nas oslobađa. Ako to znam, onda se pritiska ne bojim, puštam mu da bude i time ga se ujedno sa lakoćom oslobađam.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: