Pismo čovjeku u pustoj noći

Dražen Radman, divan tekst:

“Ne, prijatelju moj, nije noć kad hodaš po mraku pa ništa ne vidiš. Noć je kad

hodaš po mraku i pri tom misliš da sve vidiš.

 Prava noć nije ni kad se sve oko tebe ruši, već je prava noć kad se sve u tebi

samome ruši, a ti još uvijek na licu držiš masku hrabreći se da je i dalje sve u

redu.

  Također, noć je i kad sasvim dobro primjećuješ svoj mrak, ali pri tom ništa

ne poduzimaš jer si se u tom mraku navikao ”pristojno, mirno i dostojanstveno

živjeti”. Toliko da i ne želiš uzrujavati svoje čvrsto ugažene putove koji su te i

doveli tu gdje jesi danas.

 Da, noć je i kad ne želiš priznati svoje nevolje i razočaranja kao dobre

prigode koje ti mogu pomoći da se napokon sruše tvoji idoli i uvriježeni modeli

gledanja i hodanja kroz život.

 Noć je, prijatelju moj, kad misliš da si pronašao ”konačnu sreću” u nekoj

osobi bivajući uvjeren da će baš ona ispuniti sve što tebi treba, a zatim je nakon

nekog vremena otpustiš jer si negdje drugdje pronašao još bolju i(li) još ljepšu –

”konačnu i neizmjernu sreću”.

 Noć je i kad iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu živiš u

iščekivanju boljeg života, tj. boljeg sutra u kojem bi, eto, trebao biti ispunjen i

zadovoljan, a to ”bolje sutra” ti izmiče već desetljećima.

Noć je, naravno, i kad misliš da novcem možeš kupiti sve. Toliko misliš o

njemu da i ne primjećuješ kako taj isti novac kupuje i rastače tebe samoga, odnosno kupuje i rastače sve ono što je u tvome biću lijepo ili bi to moglo postati.

Noć je, eto, kad zbog nekog sasvim slučajnog visokog položaja imaš i

veliku moć, s kojom ne znaš upravljati i s kojom ne znaš služiti drugima, jer si

se svojom ”veličinom” toliko uzvisio da i ne vidiš tamo dolje nekog običnog

smrtnika, tj. čovjeka.

Noć je kad se kao neki veliki vlasnik velike firme počneš poigravati svojim

radnicima, njihovim osjećajima i sudbinama, zaboravljajući i gazeći preko one

stare izreke koja se, ipak, odnosi i na tebe: ”Kako siješ, tako i žanješ!”

 Noć je, nadalje, i kad prihvatiš uvriježenu tvrdnju: ”Najvažnije je zdravlje!”

kao nasljednu parolu onih ljudi kojima je i inače sve ono što je vanjsko i

prolazno – od najvećeg značenja.

 Noć je, eto, i kad desetljećima već misliš da konce svog života držiš u

vlastitim rukama, a svo to vrijeme te i obično polagano starenje plaši, baca u

depresiju ili barem očaj.

Noć je, na primjer, i kad ljudi, kao vezanih ustiju, nemaju što reći na

posljednjem ispraćaju svojih najmilijih od ovih zemaljskih dana. Kad nijemi i

zatečeni ispraćaju odlazak dragog čovjeka na stvarni počinak ili na neko drugo mjesto.

 Noć je, prijatelju, kad se navučeš na neku ovisnost i pri tom misliš da se

možeš zaustaviti kad god poželiš, a zapravo toneš sve dublje i dublje prema dnu.

 Noć je i kad se u potrazi za dragocjenim blagom za svoju dušu obično

zaustaviš tek na opipljivim stvarima koje će, prije ili poslije, ipak proći.

Pogledaj, noć je i kad mržnjom i kletvom reagiraš na nepravdu misleći da ti

teška ili zla okolnost daje to za pravo, a čime, gle, grozničavo mučiš i sebe i one

do kojih ti je najviše stalo.

Noć je gusta i kad uvijek, ili gotovo uvijek, gledaš u tuđi mrak, a za svoj ne

želiš čuti jer je daleko manji od tuđih. Naravno, ako ga uopće i ima.

 Noć je kada se raduješ i smiješ samo pred kakvim scenama ili likovima s

nekog od tri ekrana (TKM – televizija, kompjuter, mobitel).  Za smijeh i radost

u pravoj stvarnosti rijetko znaš ili za nj nemaš vremena.

Noć je kad ti slobodno vrijeme ponajviše zauzima pretresanje tuđih života i naslađivanje njima, ne shvaćajući da time pokazuješ jedno – da tvoj život nema mnogo smisla, da je otužan, a možda čak i prazan.

Noć je, eto, i kad imaš obitelj, stotine poznanika ili čak obožavatelja; kad si

vrlo uspio i lijep, a nemaš jednog jedinog pravog prijatelja kojemu možeš

vjerovati ili mu priznati da, zapravo, beskrajno u sebi patiš i da si osamljen.

Gledaj, cvijet je stvoren da miriše i ukrasi zemlju. Leptir je stvoren da leti i

ukrasi nebo. Riba je stvorena da pliva i ukrasi morske dubine. Čovjek je stvoren

da otvori srce, bude voljen i da do posljednjeg daha pruža ljubav. Najprije prema Nebu, a onda prema zemlji…   

Noć je, prijatelju moj, i kad imaš neki dar za pjevanje, slikanje, građenje, pisanje…, pa pjevaš, slikaš, gradiš, pišeš – tek zbog svoje kratke slave ili zbog svog uvijek neutaženog džepa.

Noć je, evo, i kad misliš jedno, govoriš drugo, činiš treće i još uvijek ne vidiš

da imaš velik problem, veći i od najveće planine.

 Noć je kad čuješ kakvu dobru i poučnu riječ, ali pri tom uvijek misliš da se to

odnosi na nekog drugog, ali ne i na tebe.

 Noć je, nažalost, kad se niti ne sjećaš kad si posljednji put nekome rekao

”Oprosti… Pogriješio sam…” ili ”Hvala ti što si mislio na mene…”

Noć je i kad uporno zatvaraš oči pred jutarnjim ili večernjim zrcalom svoje

savjesti ustupajući prednost galopu vlastitih stranputica, navika i obijesti koje

ti za naknadu potiho ostavljaju ružne, jako ružne crte lica.

Noć je kad računaš da uvijek imaš vremena podignuti oči svog srca prema

Nebu iako dobro znaš da baš ovaj dan može biti i tvoj posljednji.

Noć je i kad godinama ili desetljećima misliš da si velik i dobar vjernik, a u

stvarnosti si Gospodina Boga svog ”smjestio” tek na sporedne, folklorno –

religijske police svoga srca ”posežući” za Njim tek kad nešto pođe ukrivo.  

Noć je, eto, kad doista ne vidiš da si samo jedan od ukradenih ljudi koji

godinama zarobljeno lutaju bespućima svojih pješčanih iluzija srljajući izgraditi

neke nove i više. Po prostorima gdje te objeručke čeka strah, bol i siguran pad u

kakvu provaliju. Osim, ako…

Noć u tom slučaju nije kad se tad sve u tebi ruši, već kad ne daješ mjesta

Svjetlu da odozgor uđe i razdani tvoje srce. Da te obnovi, čak oživi kao čovjeka

koji je stvoren da u nekom trenutku svog putovanja sazna odakle dolazi, zbog

čega je i zbog koga je tu. Naravno, i da sazna kamo ide…

Svjetlo je i živa Nada kad i usred mrkle noći postoji Netko tko može odagnati

tvoju tamu ma koliko ti bio na rubu. Netko tko silom neugasle, žive ljubavi i

istine može obasjati i tebe i još mnoge ukradene ljude. One koji se dadu pronaći,

ma koliko im bila gusta noć.

 I ti bi, prijatelju, mogao biti među njima… Da, bilo bi dobro da budeš među

onima napokon pronađenim ljudima koji su tako dugo lutali i tragali.

Tragali i patili po oštrim vrletima svojih jalovih pokušaja i nemoći. 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: