Zašto sam prestala pisati?

Danas sam objavila tekst na blogu Večernjaka kojeg možete vidjeti i na linku koji se nalazi desno na ovom blogu. Nadahnula me „muza ljutnje“ koja je kod mene gostovala neko vrijeme, prvo pritajeno ne bi li me još više naljutila, a onda otvoreno i nepristojno dugo. Vjerojatno nikad nije čula za onu narodnu „svakog gosta na tri dana dosta“.

Pišući večernji blog imam osjećaj da pišem za javnost što automatski iz tekstova izbacuje suviše osobni pristup. Niti javnost zanimaju moje osobne stvari, niti bih se ja osjećala dobro tako izložena. Hm. Razmišljajući tako, povezala sam taj osjećaj i sa ovim blogom, koji nije privatni dnevnik dobro zaključan u ladicu, nego mjesto koje dnevno u prosjeku otvori preko 300 osoba surfajući bespućima interneta. Iako je to tako, tu se jako dugo nisam osjećala izloženom i imala sam osjećaj da sve što ovdje pišem, pišem samoj sebi, a kroz to svima onima kojima to treba.

Neko vrijeme nisam mogla ovdje previše pisati,  jer sam se počela osjećati izloženo. Nekako se to desilo u vrijeme kada sam bila opterećena poslom što je bio triger za vrlo duboka emotivna previranja. U to doba sam od sebe „otjerala“ većinu svojih klijenata. Klijenti „nanjuše“ kada se mi preslagujemo i tada se udalje od nas jer osjećaju da nemaju što od nas dobiti. Neki se i preplaše vidjevši nas u stanju „gubitka tla pod nogama“, jer pomisle da sve ono što su ikada čuli ili naučili od nas, NE DJELUJE. Tada se u njima obično rađa i ljutnja na nas, ispod koje se sakriva ogromna doza straha da će teško stečeni mir izgubiti, jer smo ga izgubili i mi, kao njihovi učitelji.

Znala sam da je to tako i nisam se time opterećivala. Ponekad je zbog toga patio samo moj ego kojem je to i trebalo kako bi se naučio iskustvu poniznosti i služenja. Svaki učitelj je ujedno i učenik, a ta učiteljsko-učenička igra se odvija čitavog života. Izgubiti tlo pod nogama znači izgubiti samo ideju onoga što smatramo tlom, te shvatiti da nam ne treba tlo da bismo živjeli i da su sva tla ovog svijeta u nama samima.

 U ovo tijelo smo se utjelovili kako bi kroz nas Bog imao iskustvo života. Mi smo utjelovljeni Bog. Poruku o Bogu šaljemo Bogu kroz Boga. Obzirom da je Bog život, poruku o životu šaljemo životu kroz svoj život.

Zapitajmo se kakvu poruku šaljemo i kakvu poruku želimo slati? Možda smo dosada slali poruke „Život je težak; Gubim tlo pod nogama; Nemam izbora; Ljutim se na život/osobu/sebe;,…“ Ako je Bog život, a Bog je svemoguć, zapitajmo se bismo li za njega rekli da je težak, gubi tlo pod nogama, nema izbora, da se na njega ljutimo,…

Ako to ne želimo reći za njega, zašto to govorimo za sebe i svoje iskustvo života? Upravo zbog toga što nam takvo iskustvo treba. To je iskustvo tame, a ono nam treba da bismo znali što je svjetlo. Tama uistinu ne postoji, ona je samo odsustvo svjetla, ali da bismo to znali, trebamo je iskusiti. Kroz tamu, jače iskušavamo svjetlo.

U tom kontekstu, kada „učitelj“ sumnja ili izgubi tlo pod nogama, to samo znači da raste i da se razvija. Onaj tko si ne dopusti pasti, taj ne zna da posjeduje snagu kojom se može dići. Onaj koji se ne usudi, taj se boji.  Bojte se učitelja koji se ne usudi „pasti“, jer on nije spreman za rast i za promjenu. Uzmite od njega ono što vam toga trena treba i krenite dalje, jer vam više nema što ponuditi.  Isto tako i vi sami, nemojte se bojati vlastitih „padova“, jer su oni poligoni rasta. Svaki pad je životodajan, da njih nema, ne bismo bili svjesni da smo živi. Ovdje smo i došli upravo zbog tih iskustava promjene, zbog šarolikosti života i onoga što nam on nudi.

 U jednom trenutku sam  posumnjala u sebe, u svoju sigurnost, izložena internetskoj javnosti. Prestala sam pisati, jer sam se bojala „osude“ drugih kada vide da sam samo čovjek i da padam i dižem se kao i svi ostali.  Ovo „samo čovjek“ me zaprepastilo i prenerazilo, jer sam shvatila koliko se moj ego zapleo u priču da sam „uzvišenija“ zato što sam učitelj, tzv. life-coach. Koga ja mogu učiti o životu, ako ga sama ne iskusim?! Kako mogu znati što je patnja i bol, ako ju sama ne iskusim?! Kome takva mogu koristiti?! Psihologija je nauka o duši, a duša nema definiciju. Što se onda izučava, ako ne znamo predmet izučavanja? Izučava se život, a on se ne može definirati, nema tih riječi kojima bi se mogla opisati njegova širina.

Drugima možemo pomoći kroz svoja vlastita iskustva. Iz tog osjećaja sam počela pisati ovaj blog. Vjerojatno zato je vrlo brzo, bez ikakvih reklama, postao poprilično čitan u vrlo kratkom vremenu. Tada je postao meni opasan, jer sam se osjetila ugroženo. Prestala sam raditi ono zbog čega sam ga i pokrenula, iznositi sebe i svoja iskustva, preplašena osudom okoline. Kao da me itko može osuditi i kao da sama sebi nisam najveći sudija. Kaznila sam sama sebe ne pišući, jer riječi u meni traže svoj put, to mi je dharma, prenositi vlastita iskustva kroz riječi. To mi je Bog dao kao moje poslanje na ovom svijetu, a ja sam u „svojoj veličini“ njegov zadatak pretpostavila strahu svog ega. Svi mi imamo kolektivnu odgovornost sa svakom našom mišlju, rječju, djelom (i propustom). Životu šaljemo poruku o životu kroz svoj život. Ovo je mjesto gdje pišem o svom životu i tako šaljem poruku o životu. Onaj kojemu treba, uzeti će je i pospremiti u svoje srce. Onaj kojemu ne treba, neće ovdje dolaziti. Svi ostali ionako pričaju samo svoju priču, a one imaju veze sa mnom samo onoliko koliko ih ja uzmem kao svoje. Eto mene opet ovdje, vraćam se pozivu svoje duše, pišući slobodno o sebi i svom životu. Drago mi je što sam opet tu.

 

 

 

10 Comments (+add yours?)

  1. Ivana
    Apr 11, 2012 @ 11:27:16

    Baš mi je drago čitati te ponovo.🙂 To mi je bio mali jutarnji ritual, a poruka teksta bi vrlo često pogodila baš nešto što se meni trenutačno odigrava u životu i otvorila vrata ili bar prozorčić prema rješenju.
    Hvala ti!

    Reply

  2. Zmaj Ladon
    Apr 11, 2012 @ 14:03:38

    BRAVO!!! Ovo je još jedna tvoja velika pobjeda…;)

    Reply

  3. jami
    Apr 12, 2012 @ 05:51:24

    bojanice, tvoje riječi idu ravno iz srca i baš zbog toga su predivne i posebne…jako ih rado čitam i s nestrpljenjem iščekujem svaku novu priču…velika pusa

    Reply

  4. Nina
    Apr 12, 2012 @ 07:13:56

    Sve češće imam osjećaj da je ovaj naš svijet i naši životi u njemu staklena kugla s umjetnim snijegom, jedna od onih iz izloga suvenirnica ili naših sjećanja na djetinjstvo. Stalno se trese, nekad jače, nekad slabije, a s njom i svi mi zajedno.

    Baš u zadnje vrijeme neke meni bliske osobe (uključujući i tebe) i ja prolazimo neko teško, zahtjevno i čudno razdoblje. Čudno po tome što već poznati i više puta prožvakani okidači ponovo uzrokuju užasan osjećaj bespomoćnosti, jada i mučnine. Svi smo mi ranjivi na nekim područjima – bivši partneri, posao, financije, odnos s djecom.

    Jesmo li zaista svi povezani, postoji li zaista neka univerzalna energija koja određuje naš život, mjesto i utjecaj na taj sustav? Ili smo samo egoistični, pa pogledamo oko sebe samo kad se nama nešto teško dešava?!

    Ne znam. Znam samo da ću u tvojim tekstovima uvijek prepoznati sebe, da se uvijek sjetim tebe kad imam osjećaj da će me dohvatiti moje najgore more, da će me ponovo zgaziti ljudi i osjećaji za koje sam mislila da sam ih konačno preboljela i otpustila iz svog života.

    Zato uvijek piši, što god ti padne na pamet. Vjeruj, baš tada mi to proživljavamo i mučimo se s tumačenjima. Osjećamo se slabi, nemoćni, bespomoćni, ranjivi. Treba nas netko podsjetiti da moramo znati pasti da bi se digli …
    Da sami pronađemo svjetlo u sebi kad nam se čini da se sunce ugasilo zauvijek.

    Samo budi to što jesi. Hvala ti na tome.

    Reply

    • SULEJMAN KARAJCIC
      Jun 08, 2012 @ 02:36:09

      Bravo Nina, ja Sulejman trenutno zivim i radim u Americi drzava DZordzija sam procitao nesto sto i ja vec godinu dana pisem i sastavljam a na vidiku jos kraja nejma pa sve tako redom. Tvoj komentar sam pazljivo procitao i razumijo bas kao sam sebe sto razumijem a mene bas izgleda niko i nista ne razumije sto bi mi bar ovakav komentar napisao pa makar i kritican bijo.Zivot si spomenula o kojem ja toliko mnogo i znam i pisem da sam zakljucijo da se i on podijeliti moze kao i ljubav sto se dijeli na cvijece i djecu svoju koju imamo.Nista u zivotu nasem isto nije pa ni mi sami u tome smo sudijonici ali umjetnik u svemu tome je zivot nas i nista vise. Moj otac Suljo je meni znao da kaze:sine Sulejmane nikada nemoj dozvoliti da tebe zivot vodi i tebi put pravi, nego ti njemu gazda budi i harambasa budi i vodi ga tamo gdje ces ti hadzija biti i sa njim vino piti. To je nauka koja se ne uci u skoli ona se stvara kroz zivot a on treba od nas sve ovo da uci a ne mi od njega.Vidim mnogo toga ti jasno nije kao meni sto jasno jeste pa zato ovako i govorim da bi mogli sutra stisnuti pesnicu svoju i sa njom u sto snazno udariti, a on nas probuditi iz dubokog ne znanja a znati moramo koliko znali nismo.Tako samo ili nikako jer ni vrijeme nam prijatelj nije nikada i nista sto se vremenom naziva, Kako sve ovo razumjeti a u pameti da ostanemo,kako sutra sebe u ogledalu da pogledamo a da znamo da smo to mi poslije ovolike istine koju sam rakao Nina i tebi i svima koga boli ova istina a lijeka nejma? Pitanje koje mi samo znamo i sa sobom i u sebi nosimo a mnogi nisu svjesni da je to samo tako jer to je dar boziji a on se cuvati i znati mora..Dobro sam to osjetijo ovih godina i znam kako je zivot sumoran i kada mislimo da nije,da ga volimo i nosimo a ne znamo da on u stvari nosi nas i nase tegobe. Ovo je istorija koja se ne uci u skoli jer doslo je vrijeme da istorija uci od nas sto naucila nije, a zasto?zato sto je sada mi pravimo i stvaramo kako mi to hocemo i kako mozemo bez da nam ona gazda bude.Zivot nas je kao pjesma koja ima svoj kraj i uvijek znaci isto jer i mi smo isti sa dusom svojom koja zna samo za nas i samo nas ima.Veliki i pametni ljudi bi ovakav razgovor zavrsili sa tri rijecia koje bi glasile:Pameti i krivi drva ce biti uvijek ali su zaboravili reci..da to sve dovoljno nije ako se ne kaze ovako kao ja sto kazem i samo istinu kazem da svi znaju cak i oni koj to ne zele ili ne znaju.Veliki pozdrav tebi Nina iz daleke Amerike, za sve i lijepa rijec gvozdena vrata otvaraju.Vas komentar za mene bice prica i poklon koji dugo dobijo nisam a znam i vas boli ista bolest u vremenu ovom.

      Reply

      • osobnisvemir
        Jun 10, 2012 @ 10:30:39

        Dragi Sulejmane,

        hvala što čitate i imate potrebu komentirati. Lijep dan Vam želim.Bojana

      • SULEJMAN KARAJCIC
        Jun 24, 2012 @ 21:55:49

        Ovo nije komentar Nina, ovo je prica koja nosi a i zna sta to.Tvoj nisam vidijo cak ni dvije recenice,sto govori da sam u pravu kada kazem da rijeci nisu uvjek deo nas samih nego nesto sto sa nama ponekad i prkps cini. Bilo je toga i prije ali ljudi su znali kako sa time na kraj izaci. Uz lijep pozdrav Sulejman.

  5. SULEJMAN KARAJCIC
    May 20, 2012 @ 01:35:52

    Dragi moji pisem i ja knjigu o svom zivotu i zivotu svih nas koji ga imamo a znamo da samo jedan imamo i to boli kao i ovaj sav moj rukopis. Iz daleke Amerike to je dio nas a nikako dio svega sto me okruzuje a samo velike rijeci mogu to i da potvrde.Tesko je nesto reci o sebi a druge ne spomenuti, tesko je i misliti a ne reci koliko su nam i misli daleke od samih nas, tesko je to sve skupa a ni svesni nismo da nam je kamen oko vrata i disati nam ne da i zivjeti nam ne da.Radim ja i stvaram ja u ovom tudzem svijetu, ali stvarati ne znaci i zivjeti a da to tako ne kazes ili napises kao sto sada ja pisem i kazem vama kako to nije sreca a sreca se zove.Ovo je stvar a ne zivot, ovo je bol a ne sreca, ovo je planina u snijegu sa nama,a kraja joj nejma.Veliki pisci su bili samo veliki ali govorili ovako nikada nisu jer nisu izgubili sto jesam ja i vi i mi mnogi pa ovako znamo da jeste i ovako zivimo kako nije pravo i kako moramo da bi ovako pisali i napisali. NIKADA NIJE ISTO BILO PISATI… I ZNATI I PISATI A CUTI OD NEKOGA, ZIVOT NIJE ORAH PA GA RAZBI DA BI GA POJEO,ON JE NAS PREVARANT I NAS DUSMAN A MI TO NE ZNAMO. Ja znam da je tako i mnogi znaju samo to treba i reci, da receno bude a ne samo napisano. Receno iz duse i srca svoga a da ruka samo slusa a ne ona da pise i nas vodi. Guposti nisu knjiga pa je procitaj ali jeste ako je ne razumijes, zato postoje prijatellji koji su pravi a ne samo njihovo ime da se ponekada spomene, ONI SU I U KNJIGAMA NASIM I ZIVOTIMA NASIM, TO JE PUT DA SE ZNA A NE SAMO DA CUJE I SAMO PRODZE PORED NAS. VELIKI SU BILI UVJEK VELIKI U SVOME PISANJU ALI NIKADA TOLIKO DA KAZU STA TO BOLI I GORI U OVOME NARODU,U NAMA KOJI ZNAMO STA JE TO BOLI I KAKO SE ZA BOGA VEZATI MORAMO I NJEGA SPOMENUTI U BOLU SVOME. ZATO PAMET NIJE UVJEK NJIHOVA BILA, BILI SMO I MI NEKO KOGA SE CUTI TREBA I KO SE VOLITI TREBA. TO JE ISTORIJA KOJA NEKADA MORA OD NAS DA NESTO NAUCI A NE SAMO MI NJU DA UCIMO.Ko to naucijo nije on naucijo nista nije. Znam mi smo u pisanju svom nesto i zaboravili, ali nesto je i nas zaboravilo i nepravdu sa pravdom jednoku napravijo a mi u sredini pa nam nazad nema. Nikome nema a mislimo da smo sretni, mislimo samo a on zivot samo nas prati i kaznu svoju daje a da to i ne primjetimo.Znam svaka istina boli, ali ova i boli i gori u plamenu svom i bolu svoime. Pisem kazem knjigu o zivotu svom ,a knjiga pise mene u koraku svom pa smo na putu istom, svadzamo se i volimo, i suza koja poleti, pa se opet vratimo u rijeci svoje ovakve kao sto sada ja vama govorim sa velikim postovanjem za sve. Meni ne trebaju nikakve nagrade za moje pisanje ,dovoljno je da neko procita i sebe nadze u ovom mome govoru koji svoj put ima ali svoj kraj i pocetak nikada.Za sve koji znaju i razumiju moju svaku ovu rijec a veoma je iskrena iz duse napisana veliko hvala.Nikada pisac bijo nisam ja sam bravar po zanimanju ali bravar biti a ovako pisati je dokaz da me je zivot dobro okalijo sa svim svojim nedacama i udarcima. Sve sam procitao od vas sto je na strani ovoj i sa velikim postovanjem sam uz vas i sa vama jer tako se zivi..sam nisam nista.Covjek je samo ime ali prava rijec je njegov ponos i velika njegova slika u naj ljepsoj prici. Duga je prica o meni i mojm zivotu ali za prave prijatelje se svodi u jednom pogledu i koraku a da on to razumije.Zato je uvjek kazem:da se prijatelj nikada ne trazi,on trazi nas.To je istina kao sto su i ove vase rijeci sto ste napisali i citao sam ih u jednom dahu. Tako mi trebamo i tako se jos bolje vidimo ali da to i kazemo da se daleko cuje a jos dalje vidi.Bilo sta da mi napisete sretan cu biti, i kritika vasa je za mene put u saznanje da neko ima i nesto ima a da zna sto znam i ja.Za sve veliki pozdrav i velika sreca sa puno razunjevanja i ljubavi za sve vas.. ISKRENO SULEJMAN..

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: