Mala škola ljubavi

Impuls za pokretanjem male škole svjesnosti za djecu je bio toliko jak da sam znala da se iza toga sakriva nešto vrlo veliko. Vjerojatno su se zato i vrlo brzo napunile tri grupe, zbog čega više nisam imala priliku odustati, kada su me uhvatile sumnje da to baš i nije najbolja ideja.

Iako mi nije bila namjera držati školu za djecu mlađu od 7 godina, moja draga prijateljica mi je pomrsila planove i organizirala grupu za petogodišnjake. Njih sam se bojala, jer oni su toliko otvoreni i iskreni, živi i nesputani, da tu nema prilike za „popravni“ ispit. Ili te vole, ili ne. Vole te samo onda ako si ljubav, jer oni ju najbolje prepoznaju. Njih sam se bojala, jer sam znala da je to test ljubavi, a ne znanja. Koliko god čovjek svjesno radio na sebi, uvijek ostaje dubinsko pitanje jesmo li zaista čista ljubav ili se tu još uvijek skriva nešto ispod tepiha.

Svemir se pobrinuo onemogućiti me u pripremama, zatrpavši me gomilom obavezama. Po vokaciji sam štreber i organizator i ne volim improvizirati, niti se upustiti u bilo što bez vrlo dobre pripremljenosti. Ovog puta to nisam imala priliku i iako mi je zbog toga bilo nelagodno, itekako sam bila svjesna da svemir za to ima debeli razlog. Škola svjesnosti nije škola znanja, već SVJESNOSTI. Ili sam svjesna, ili nisam. Za to se čovjek ne može pripremiti u nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. Priprema za tu školu traje čitavog našeg života. Stoga i ne čudi moj strah i potreba da odgodim školu, jer duboko u sebi sam znala da je to moj veliki ispit svjesnosti.

Zanimljivo da je „ispit“ bio na petak 13. Isto tako je zanimljivo da je drugi veliki ispit bio 14., a 14. sam rođena. Tog istog 14. i moja učiteljica svijesti slavi rođendan. Rođendan svijesti. Toliko je simbolike u svemu.

Često me u životu bilo strah, a sat vremena prije početka školice su mi se noge odrezale od straha. Osvijestivši strah, kao da sam se probudila. Duboko sam udahnula i u dubini srca osjetila zahvalnost i ljubav na prilici da pozdravim i prihvatim nova mala bića u svom životu. Toliko sam ljubavi osjetila u svom srcu, da je od nje nestalo i straha.

Neću pričati što je bilo u školi, jer škola je naša mala tajna, naša oaza mira i ljubavi. Reći ću jedino da me iskustvo protekla 24 sata duboko dodirnulo i pokrenulo. Djeca su predivni mediji, učitelji i bića koja upijaju kao spužve. Zahvalni su za svaku kap ljubavi, pažnje i poštovanja. Daju se u potpunosti kada im se za to pruži prilika. Spremni su duboko ući u sebe, otvoriti svoje rane i pokazati svoju ranjivost i dubinu. Nevjerojatna je brzina kojom se transformiraju iz boli i ljutnje u ljubav i sreću. I obrnuto. Nevjerojatno je isto tako što im radi sustav pokušavajući ih ukalupiti i udaljiti ih od onoga što jesu, a tako su divni kad samo jesu.

Ta su me bića prepoznala. Njihovo prepoznavanje je u meni otvorilo duboko sakrivena vrata. Zaronila sam u svoje djetinjstvo na nekoj podpodpodpodpodsvjesnoj razini. Oni su otišli a ja plačem. Otvorili su mi srce. Puno je beskrajne tuge i ljubavi. Iz njega se čisti nešto što je zaostalo u njemu, bol koja više nije bol i kojoj ne mogu dati ime, niti joj vidjeti uzrok. Uzrok me čak niti ne zanima. I nije to bolno u smislu da boli, nego izaziva ganuće i potpunu otvorenost. Suze su to olakšanja i iscjeljenja. Ta su djeca došla u moj život zato što sam za njih spremna. Spremna sam im dati ljubav zato što sam ljubav. Škola života je škola ljubavi. A ja sam ljubav. Hvala životu na prilici da to otkrijem i živim. Hvala životu što mogu dijeliti ljubav i što se u meni mogu ogledati svi oni koji to žele ili su već osvijestili.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: