SKOK U POZNATO

Vjerujem da će ova moja životna priča pomoći onima koji se trenutno nalaze pred nekim životnim odlukama koje ih plaše i stoje na mjestu ne znajući što bi učinili.

Već dugo osjećam u sebi poriv da se bavim samo radom sa ljudima, međutim, svjesna opće ekonomske situacije, nisam se usuđivala ostaviti posao koji mi osigurava plaćanje kredita, režija i svega ostalog što je potrebno za život mene i moje djece. Samohrano roditeljstvo nosi sa sobom značajnu dozu odgovornosti, a time često i straha. Mirila sam se više ili manje uspješno sa time da mogu „prodavati“ sebe i svoje vrijeme za novac, gušiti se radeći nešto u čemu već dugo ne uživam. Znalo mi se desiti da ujutro prije polaska na posao razmišljam kako bi bilo lijepo razboliti se samo da ne moram otići tamo. Nije da na poslu nije bilo pregršt problema, ali ništa više nego u nekoj drugoj firmi. Isto tako, ne mogu se požaliti da sam imala bilo kakvih problema sa kolegama, dapače, većina mi je bila jako draga i bilo mi je ugodno provoditi vrijeme sa njima. Međutim, sam osjećaj da moram ići tamo me razdirao. Na neki način sam se pomirila sa time da to moram i naučila plivati sa tim osjećajima, obzirom da nisam vidjela mogućnost, niti način da to promijenim.

Kako to u životu biva, iako mi ne vidimo način i često pronađemo metode kojima varamo sami sebe, život se pobrine da nas gurne u smjeru onoga čega se bojimo. Ne gura nas zato što nas ne voli, nego zato što nas voli i daje nam priliku da se suočimo sa svojim najvećim strahovima da bismo ih riješili. Tako je život i mene gurnuo da nenadano dam otkaz i iznenadim sama sebe.

Sve se desilo ovog vikenda. Kad sam pisala zadnji tekst, o suboti provedenoj na Mrežnici, nisam niti slutila što će se desiti poslije toga. U zadnjem tekstu sam izostavila nekoliko bitnih dijelova, vezanih na otvaranje srca, koji su bitne radi simbolike čitave priče. Naime, dirnulo me što je sestra moje prijateljice naručila tamburaše kako bi iznenadila sestru za otvorenje kuće. Iako je i sama samohrana majka, nije žalila novaca, a veselje na njezinom licu kada je vidjela sestrino iznenađenje je teško opisati. Ja to zovem ljubav, kada dajemo sve od sebe da bismo usrećili drugoga, kada se veselimo tuđoj sreći i posvetimo vrijeme i energiju u smišljanje i organiziranje aktivnosti koje bi drugog usrećili. Isto tako, bitno je reći da sam, neposredno prije nego sam se odlučila prisustvovati tretmanu kidanja veza po metodi Philis Crystal, pitala za cijenu, na što mi je osoba sa čuđenjem na licu rekla „pa ništa, ovo je centar srca“.  Večer prije sam na radionici disanja i meditacije sa klijentima radila na otvaranju srca. Nevjerojatna je moć intuicije i istinska snaga srca.

Da se vratim nastavku večeri. U 23.10 mi je zazvonio mobitel. Ustrašeno me zvala kolegica sa posla, jer je pronađena neka greška koju je trebalo hitno sutra ispraviti. Tko radi taj i griješi, to me nije uznemirilo, sve se uvijek može ispraviti, što se kasnije i pokazalo da je tako. Ono što me zateklo je poziv u subotu navečer u 23.10. U kakvom stanju svijesti moraš biti da tako nešto učiniš? Bilo mi je žao te osobe i pitala sam se želim li i ja biti takva, želim li se toliko izgubiti da mi posao postane život, da ne cijenim sebe, niti svoje i tuđe privatno vrijeme. Sjetila sam se nedavnog sastanka na kojem je rečeno da se od nas traži da budemo posvećeni poslu od 0-24. To me tada zasmetalo, ali nisam tome pridavala posebnu pozornost. Te večeri mi je bubnjalo u glavi poput čekića. Znala sam da to ne želim, da sve u meni vrišti da to nije moja svrha, da zbog toga nisam rođena, niti tako želim provoditi svoj život.  Nisam razmišljala o otkazu, ali je sve u meni vrištalo da sve ovo ne želim.

Ujutro sam otišla na intuitivni ples. To je bilo posebno iskustvo, jer smo sat i pol plesali sa povezom na glavi. Na momente sam se toliko pogubila da nisam znala gdje sam, niti što radim. To je zastrašujuće jer se gubi kontrola. Zanimljivo je da sam tijekom plesa znala da kružim čitavom prostorijom, iako nisam znala gdje se nalazim. Još je zanimljivije da sam se na kraju plesa našla na istoj prostirki sa koje sam i krenula raditi. Intuitivno nas naše biće uvijek dovede upravo onamo gdje trebamo biti. Osjetila sam kroz pokret u praksi snagu i moć intuicije. Ležala sam na strunjači u potpunom miru, kada mi je kroz glavu prošla misao: trebaš dati otkaz. Prepala sam se te misli, odmah me zabolio želudac. Nisam bila na to spremna, ne želim ugrožavati svoju i egzistenciju svoje djece.

Međutim, ideja nije izlazila iz glave, iako sam se svojski trudila izbaciti je. Nisam mogla zanemariti da je došla nakon intuitivnog plesa i samo zato sam poslala sms osobi kojoj jako vjerujem sa pitanjem govori li iz mene intucija ili ego. Osoba mi je odgovorila da prvo trebam skočiti, a tek nakon toga će mi narasti krila. To je nešto što ja govorim drugima, no kad je čovjek u svom filmu, zaboravi većinu toga što zna, te mu zato dobro dođe osoba kojoj vjeruje da ju podsjeti na njezino znanje. Toga trena sam znala što trebam učiniti. Ionako sam morala do ureda ispraviti greške. Ukratko, iako me bilo beskrajno strah, dala sam otkaz. Od 01.05. više ne radim. Na povratku kući osjećala sam se nelagodno, ali i oslobođeno. Pustila sam svim emocijama straha da prolaze kroz mene, znala sam da radim veliku stvar za samu sebe, jer se suočavam sa nemani koja me prati čitav život. Nije bilo lako, ali nije bilo niti tako teško kako sam se oduvijek bojala da će biti. Iako imam 43 godine, iza sebe karcinom, kredit, dvoje djece, nemam ušteđevine, niti imam sigurnost da ću uspjeti živjeti od ovoga što jedino želim raditi, spoznala sam da ja to već živim i da je potpuno nebitno hoću li od toga moći živjeti. Znam da ne bih više mogla živjeti u neskladu sa sobom, a tako sam se osjećala ulažući energiju u nešto u što ju ne želim ulagati. To ne samo da nije dobro za mene, nego niti za posao koji sam radila, jer mu se nisam mogla davati onoliko koliko će mu se možda moći dati netko drugi. Oslobodila sam mjesto novim energijama, a sebe sam otvorila za sve ono što mi je život namijenio donijeti.

Nakon prvotnog grča, osjetila sam duboku vjeru i povjerenje da sam učinila najbolje moguće. Ne znam kako će biti, ali vjerujem da štogod da se desi, da je najbolje moguće. Strah je nestao, grč je nestao. Ostao je samo mir i povjerenje. I još nešto. Osjećam se ispunjeno i zato jer sam napravila nešto čega sam se najviše bojala, skočila sam sa litice svoga straha. To sam učinila nekoliko puta u posljednjih 5 godina i svaki puta je bilo teško i kao da radim po prvi puta. Ovoga puta sam se na skok odlučila svjesno još prije nekoliko mjeseci nekim svojim poslovnim potezima i znala sam da ću ga učiniti jednog dana kad za to dođe vrijeme. Možda me iznenadilo što je on bio puno prije nego sam mislila da će biti, ali mene moja duša voli i pomogla mi je da se bezbolno bacim kada sam najmanje očekivala da bih to trebala ili mogla učiniti.  Sada imam još jedno iskustvo vlastite istine i njime mogu svjedočiti svojim klijentima i pomoći im da i oni učine skok u nepoznato i u svoj najdublji strah sa lakoćom. Da ja to nisam mogla, ne bih imala srca, snage, hrabrosti, niti vjerodostojnosti njima u tome pomoći. Svaki skok je skok u nas same, no da bismo to doista osjetili i spoznali, moramo to iskusiti na svojoj koži. Doista, tko ne skoči, ne zna da može i zna slobodno letjeti. Tek kad letimo, živimo. Poletimo zajedno na put prema sebi.

6 Comments (+add yours?)

  1. Snja
    Apr 25, 2012 @ 09:51:38

    Bojana, nepresušna si inspiracija. Hvala ti što postojiš takva kakva jesi. I ja se spremam za svoj skokić. Bez tebe, ne bi ga još bilo. A možda i nikad.

    Reply

    • osobnisvemir
      Apr 25, 2012 @ 10:06:51

      Predivno, hvala na svakoj riječi. Divno je biti inspiracija i pomoći drugome da i sam skoči u ono prema čemu ga srce vuče.
      Samo hrabro, doista sreća prati hrabre. Ustvari, to i nije hrabrost. Hrabrost je raditi ono što ne želimo, prkositi time svojoj duši i tjerati je da ode od nas.
      Lijep dan.
      Bojana

      Reply

  2. Zahir
    Apr 25, 2012 @ 13:13:58

    Bojana, baš mi je drago da te poznajem. Uvijek iznova otvaraš mi nove poglede na život, potičeš me na razmišljanja. Ti stvarno živiš sve ono što jesi.
    Vjerujem da tu nije kraj svim čudima u tvom životu..

    Reply

  3. nela
    May 03, 2012 @ 18:33:22

    svidjelo mi se, to je dio tebe koji mi zajedno s tobom doživljavamo..

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: