Teško je reći NE!

Piše: Sanja Stojsavljević

Često pjevušim onu Gibonnijevu pjesmu ‘moglo bi bit da je lakše umrit, nego judima reć oprosti…‘. Ne znam zašto mi je stalno u uhu, pogotovo zato što nisam neki fan Gibonnia niti mi je teško reći ‘oprosti’. Pjesma bi mi više odgovarala kada bi išla nešto poput ‘moglo bi bit da je lakše umrit, nego judima reć NE’. Da, to bi se moglo nazvati mojom pjesmom. Koliko mi nikada nije bilo teško ispričati se osobi koju sam tretirala na način da je zaslužila moje ‘oprosti’, toliko mi je uvijek bilo teško reći ‘ne’ osobi koja je zaslužila čuti moje ‘ne’. Još od malih nogu najvažnije mi je bilo zadovoljiti sve oko sebe, pritom SEBE stavljajući na posljednje mjesto. Bilo da se radi o privatnim odnosima ili onima na radnom mjestu, oduvijek sam nastojala postupati tako da svi oko mene budu zadovoljni, pod bilo koju cijenu. Konstantno ugađanje drugima je iscrpljujuće i potpuno samodegradirajuće (nikako ne preporučam!). Budući da sam u svemir slala poruku iznova i iznova da JA nisam bitna već da su bitni drugi, svemir mi je nastavio davati ono što sam tražila – zadovoljstvo drugih pod cijenu vlastita nezadovoljstva. Iako sam u tim bezbrojnim situacijama samozapostavljanja znala da se trebam zauzeti za sebe, izreći svoje mišljenje, reći prijateljici da nemam vremena za kavu (ili svome šefu da neću stići napraviti izvještaj u roku 15 minuta), uvijek sam odabrala liniju manjeg otpora i pristala na sve što su tražili samo da se ‘ne bi nekome zamjerila’. Prošle su godine i godine, točnije njih skoro trideset (još sam uvijek u svojim dvadesetima s navršenih 27), dok sam prepoznala tu svoju naviku i shvatila da to nije loša navika, već da je definitivno – mana.

Korijen ovakvog ponašanja svakako je povezan s mojim najranijim djetinjstvom. Tu bi sada trebala okriviti svoje roditelje što su mi, svjesno ili nesvjesno, nametnuli osjećaj krivnje svaki puta kada bi stavila sebe na prvo mjesto i time eventualno ‘razočarala’ druge. Ali, ja ne krivim nikoga! Ne zanima me zašto mi nedostaje samopouzdanja kojim bi sama sebi postala prioritet. Odbijam zadržavati se u prošlosti i zapetljavati se u greške koje su činili moji bližnji i ja zajedno s njima. Jer, što više pažnje dajem tim greškama, one se ponavljaju. Jedino što me zanima jest da od danas prekidam taj obrazac ponašanja! Od danas mijenjam mentalni sklop i mog patološkog udovoljavanja drugima više nema. Finito! To je poruka koju od danas šaljem svemiru. A svemir, predivan u svojoj kompleksnoj jednostavnosti, uzvratit će mi ono što ja i njemu odašiljem.

Zapamtite da ono čemu dajete pažnju – jača! Ono o čemu mislimo, ono o čemu govorimo, ono čemu se opiremo dobiva energiju i time postaje snažnije. Zato, ja se više ne opirem konstantnom udovoljavanju drugima (jer bi na taj način samo udovoljavala još više!). Od danas, ja nastavljam sa svojim životom. A značajan dio mog života od danas je i riječ NE!

1 Comment (+add yours?)

  1. Andrea
    May 22, 2012 @ 09:30:59

    Upravo tako! Lakše kažemo NE sebi nego svima drugima. I dugoročno naudimo sebi, a i drugima, jer nismo ono što jesmo.

    Reply

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: