Vrelo tuge moje mame

IMG_0313

Na završnom druženju škole karmičke dijagnostike, odmah pri dolasku, slušali smo kanaliziranu muziku tria Vedun. Veduni sviraju preko 36 instrumenata i proizvode potpuno čiste glasovne i instrumentalne tonove, direktno iz srca. Više od sata sjedili smo zatvorenih očiju prepušteni muzici. Kako su se tonovi izmjenjivali, mijenjalo se i nešto u meni. Nisam se trudila, niti sam bila u stanju objasniti si što se dešava, samo sam se prepustila muzici i tijeku koji me nosio. Dugo nakon što je muzika prestala, nitko se nije pomaknuo. Nakon tog iskustva bilo je izuzetno teško pratiti bilo što toga dana.

Te večeri smo sjedili na terasi pričajući o svemu i svačemu, između ostalog i energetskim točkama u tijelu. Učitelj nam je pokazao točku za stimulaciju životne energije. Osjećam vrelo životne energije unutar sebe, ali bila sam znatiželjna osjetiti što se zbiva unutar tijela stimulacijom te točke na donjem dijelu kralježnice. Nisam očekivala ništa spektakularno te sam se utoliko više iznenadila onom što je slijedilo. Na početku nisam osjetila ništa. Čudilo me zašto učitelj ne prestaje sa pritiskom na tu točku na mom tijelu, obzirom da se na svima zadržao kratko. Počela sam osjećati nelagodu i potrebu za bijegom. U sebi sam osjećala dolazeće nalete tuge. Što se dešava, zašto tuga, kada se radi o točki u kojoj se stimulira životna energija?! Očito se izražaj mog lica izmijenio jer su svi naglo zašutjeli. Nahrupila su sjećanja, krenuo je proces, osjetila sam duboku tugu i potrebu za plakanjem. U meni se oslobodilo nešto duboko i dugo zatočeno, nisam još znala što je to, iako sam naslućivala. Osjetila sam potrebu za povraćanjem, obuzeo me težak kašalj koji dugo nije prestao. Zaronila sam duboko u svoju zatomljenu žensku energiju, duboko potisnutu i ranjenu žensku prirodu. Znala sam da će se proces nastaviti i bila sam spremna prepustiti mu se ne znajući što me čeka.

Čitavu noć sam se prevrtala u krevetu ne nalazeći spokoj. Ujutro sam sa kolegicom dogovorila da ću joj pomoći pri prezentaciji jedne tehnike samospoznaje jednim svojim problemom kojim će tehniku i njezine mogućnosti objasniti ostalima. Tema je bila moja ljutnja koja se pojavljuje u nekim situacijama koje odstupaju od mojih očekivanja. Ne sjećam se postupka jer sam bila unutar svog procesa, no znam da je u mnogočemu uticao na mene i moj odnos sa roditeljima. U srcu moje ljutnje bila je ljutnja na njih, na svakog ponaosob zbog drugih razloga. Ta je ljutnja stajala između nas, sprječavala nas da se približimo jedni drugima. Proces je bio toliko intenzivan da su u njega uključeni i drugi sudionici, koji su sami osjetili potrebu uključiti se. Kod nekih je potreba bila toliko jaka i unutarnji proces toliko moćan da se nisu mogli prepoznati. Tijekom procesa sam osjetila duboko razumijevanje i opraštanje, te prvi put u životu iskonsku potrebu zagrliti svoje roditelje i reći im da ih volim. Oduvijek me mučila unutarnja istina od koje nitko od nas ne može pobjeći, a koja mi je šaputala da nešto nedostaje u našim osjećajima i da to nešto ne možemo postići na silu. Iako znam da volim svoje roditelje i da ih treba voljeti, poštovati i biti im zahvalan, uvijek je nešto nedostajalo i osjećala sam u sebi krivnju zašto ih ne volim onoliko koliko smatram da zaslužuju i koliko ih želim voljeti. Nisam ih htjela jače voljeti zato što tako treba biti, nego zato što je meni bio potreban taj osjećaj. Tijekom procesa, kako su otpadale emocije ljutnje, optuživanja, straha, krivice,… ostala je samo ljubav i duboka potreba da im kažem da ih volim, da su moji, da ih za ništa na svijetu ne bih mijenjala. Prvi put u životu sam osjetila silinu i dubinu ljubavi prema svojim roditeljima. Konačno sam osjetila ono što sam dugo tražila.

Nakon procesa prilazili su mi kolege i svatko je na svoj način izrazio snagu procesa i ono što je svakom od njih proces donio, a donio je nešto svima, jer svi mi imamo slične teme i dileme. Tog dana smo, vidi slučaja, imali organiziran i hod po žeravici. Njoj sam prepustila sve ono što je još možda stajalo između mene i mojih roditelja, osjećajući lakoću i ljubav pritom.

Tu priča ne prestaje. Od toga je prošlo nekoliko dana, a ja svakog dana osjećam sve veću tugu, koja me pritiska u grlu. Nemam razloga biti tužna, a tuga je tu. Osjećam da nije moja. Otišla sam u prirodu povezati se bolje sa sobom i svojom tugom i tada mi se desilo nešto predivno. Osjetila sam duboko vrelo tuge svoje majke. Osjećala sam njezinu tugu u sebi i prepustila sam joj se. Doživjela sam iskustvo bivanja u koži vlastite majke i kroz to osjećala još veću ljubav prema njoj.

Moja je majka imala tešku životnu priču i uprkos svemu uvijek je bila jaka. Bila je predzadnje od petero djece, rođena na kraju rata kao neželjeno dijete i još k tome žensko. Fama ženske djece koja je kolektivna priča našeg dijela zemaljske kugle je dobro poznata. Jako joj je bilo stalo činiti oca sretnim time što je muškobanjasta, jer mu je na taj način nadoknađivala sina. Isto tako, htjela je biti jaka i za majku, koja je bila pritisnuta bremenom života i obaveza jedne seoske žene, duboko nesretne jer je rano ostala bez roditelja, udata za starijeg muža, ne baš od srca odabrana. Kad je imala 9 godina, majka je dobila mlađeg brata kojeg je pomogla majci poroditi i o kojem se kasnije brinula kao da mu je ona majka. Sjećam se da je oduvijek govorila da nikad nije htjela imati djecu jer je osjećala pritisak neželjenog «nametnutog majčinstva» i obaveze prerane brige o bratu, teret ukradenog djetinjstva. Brat je bio boležljiv, sa 5 godina je gotovo izgubio nogu, a otada ga prate problemi sa bubrezima. Sa nepunih 20 završio je na hemodijalizi na kojoj je proveo gotovo 17 godina prije nego je umro. Sve je to ostavilo traga na obitelji moje majke. Nije pomoglo niti to što je najstarija sestra patila od teške srčane mane, koju je navodno zadobila od ogromnog straha kojeg je preživjela kao dijete, svjedočivši pokušaju ubistva svoje majke tijekom rata. Ta sestra je umrla relativno mlada, vrlo brzo nakon svog muža, a nekoliko godina kasnije, u domovinskom ratu je poginuo i njihov sin jedinac.

Tragedije u obitelji moje majke nisu tu prestale. Imam osjećaj da njezina obitelj nikada nije osjetila istinsku sreću. Moja je baka oduvijek bila ozbiljna i radu predana žena, nije pokazivala emocije, sve je držala u sebi, iz dana u dan trošeći svoje tijelo teškim radom. Nije mogla gledati bolest svog sina, a na sve to se nadodao lom kuka mog djeda nakon kojeg se nije dizao iz kreveta godinama. Bojao se operacije i radije je ležao nemoćan u krevetu, dozvoljavajući da baka i svi ostali brinu o njemu. Sve je to slomilo životom ispaćenu baku i nekoliko puta je pokušala samoubojstvo, sve dok joj to na kraju nije i uspjelo na vrlo okrutan način. Moja majka još danas o tome teško priča, jer duboko u sebi osjeća ogromnu tugu i nemoć što nije mogla pomoći svojim roditeljima. Točnije, pomagala im je puno, dugo su godina živjeli kod nas, tijekom njihova liječenja, ali uz svo nastojanje ostalih da im pomognu, danas znam da oni tada nisu više htjeli živjeti. Moj je otac pritom bio velika podrška mojoj mami i iako njihov brak nije bio savršen, mama često govori koliko je bio dobar prema njezinima i kako se davao nesebično. Tragičnom biljegu mamine obitelji pridodalo se i tragično stradanje mog 8-godišnjeg bratića, baš na imendan moje mame. Njega su ona i moj otac odgajali, imao je 2 godine kad sam se ja rodila i bili smo jako povezani. Po njemu je moja sestra dobila ime, on im je bio kao sin, meni kao brat. I danas mu mama redovno posjećuje grob, a puno je godina otada prošlo.

Sjedeći na klupi okružena šumom, osjećala sam kako se duboka tuga moje majke slila se u moje srce. Dugo sam plakala, isplakujući ne samo svoje, nego i sve njezine suze. Moja mama često nije imala vremena za mene, rijetko me grlila, a još rjeđe ljubila, ali ja sam uvijek znala da me voli. Ono što nisam znala, niti dosad osjetila, je dubina tuge u njezinom srcu, dubina njezine žrtve, kao i način na koji ona pokazuje ljubav. Boji se voljeti, jer se boji izgubiti. Boji se biti slaba, jer slabi umiru. Boji se biti mama, jer mame tragično završavaju i gube dio svog identiteta. Boji se biti žena, jer žene pate. Ona duboko vapi za ljubavlju, a ne može ju dobiti u onolikoj mjeri koliko joj treba jer je ne zna duboko u sebi osjetiti, pokazati i dati.

Mama, volim te, duboko iz srca. Još ti to nisam rekla, čekam onaj pravi trenutak, dok ne isplačem sve suze tvoje i moje tuge. Jedva čekam taj zagrljaj u kojem ću ti reći da te duboko, najdublje volim. Moju mamu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: