Nakon jučer objavljenog pisma moje klijentice dobila sam pismo osobe koju poznajem samo putem maila, nikada ju nisam osobno upoznala. Dala sam joj što sam i koliko mogla, iz srca, kao sebi, bez osjećaja da dajem, samo sa željom da pomognem. Nisam očekivala ništa, jer već sam dobila sve prilikom da odgovorim nekome tko je u meni osjetio nekoga tko mu može pomoći savjetom. Onaj koji može pomoći je moćan. Onaj koji može dati – ima. Zato uvijek volim davati, jer to znači da imam što za dati. Samo onaj koji osjeća da nema, ne može ili ne daje. I nije to stvar toga imamo li doista ili nemamo, nego kako se osjećamo glede toga.
Ponekad nam je teško nekome nešto dati, jer smo često u osjećaju da i sami nemamo dovoljno. Međutim, baš tada imamo priliku osvijestiti da se radi samo o osjećaju i da ga imamo priliku osvijestiti i promijeniti, te sa osjećajem sreće i zadovoljstva, dati od sebe traženo. Već sama činjenica da je baš nas netko nešto tražio, znači da tražilac osjeća da mi imamo mogućnost koju on nema. O nama ovisi kome ćemo i koliko dati, hoćemo li ili nećemo dati i sve to govori o tome tko smo to mi u tom trenutku našeg života. Tu ne mislim da trebamo biti “telci” koji dozvoljavaju da ih netko koristi, jer polazim od pretpostavke da možemo razlučiti potrebite i one koji samo žele izvući korist, đabalerose. I tu je dobro dati od sebe – poukom.
Moja vizija ne-davanja i davanja su ruke. Stisnuta ruka ništa ne daje, ali ništa niti ne prima. Raširena ruka daje sve, ali sve i prima.
U kontekstu pisma (ne)poznate osobe, dobila sam više nego sam dala, predivno pismo, predivan tekst, toplinu u duši i ljubav u srcu.
Hvala od srca. S dozvolom autora, kopiram ovdje pismo u cijelosti, a unutar njega je i predivan tekst Edit Glavurtić o ljudima u čijoj se blizini raste:
“Draga Bojana,
Svaki put kad pročitam vaš tekst na blogu (to se odnosi i na
onaj jučerašnji, a i na današnji) u vašim rečenicama
pročitam svoje misli, dobijem neki svoj odgovor, potvrdu,
nastavak… To mi se događa i na druge načine, ne prođe niti
jedan dan a da se iznova i iznova ne začudim stvarima koje se
čudesno dogode oko mene i za mene. Makar to uopće nije čudo.
Čudo bi bilo da se ne dogodi čudo – bila bi ispravnija
formulacija!
Zašto vam ovo pišem? Jer sam ovih dana pročitala divan tekst
„Ljudi u čijoj se blizini raste“ autorice Edit Glavurtić koji vam
želim proslijediti, možda pogađate zbog čega:
vi ste osoba u čijoj blizini se raste, koju čak ne moramo ni
upoznati a da nam uđe u život i oplemeni ga.
Vi ste bili osoba koja je u „mojoj“ tamnoj noći prije
svitanja znala nazrijeti što se događa, i koja je na dan
21.12.2012. samo malo odškrinula vrata, tek toliko da uđe
tračak svjetlosti i razbije potpuni mrak. A to ste učinili
mnogima.
Otškrinuti nekome vrata (vi to dobro znate) nije teško ako ste
na Svom putu, ako pristajete na svoju autentičnost, ako ste
odbacili razne i mnoge preuzete „tuđe“ ili ničije ili
kolektivne uloge, i ako ste spremni da, sa zahvalnošću i
povjerenjem, odbacite svako toliko još poneku.
S nečim u tekstu Edit Glavurtić se ipak ne slažem. Prvo, nije
istina da su ljudi u čijoj se blizini raste malobrojni, jer nas
je svakim danom sve više. Upravo time što odbacivanjem raznih
uloga koje smo si nametnuli pristajemo na svoju autentičnost,
na svoju iskonsku moć i snagu i misiju zbog koje smo ovdje, i
sami postajemo ljudi u čijoj blizini se raste. I hvala Bogu je
tako!
A druga stvar s kojom se ne slažem, je to, da to nije puno. To
je jako puno, najviše i jedino što možemo učiniti za svijet
oko sebe. A da ne radimo „ništa“. Samo živimo Sebe.
Evo, u ovom tonu vas pozdravljam, i želim ugodan dan.”
ASTRO PORTAL
VEČERNJAK
WEB
BUDI FIT MAMA
Preselili smo na novu adresu www.osobnisvemir.hr 