Moć vibracija

Neposredno pred Bozic sam odlucila napraviti nesto dulju pauzu od coachinga i pisanja, kako bih se posvetila sebi u potpunosti. Dane sam provodila i jos uvijek provodim okruzena dragim ljudima, misleci ni o cemu posebnom. Nisam imala nikakvih planova, niti ciljeva, osim biti u kontaktu sa sobom. Osvijestavati svoje emocije u razlicitim zivotnim situacijama, kao i reakcije tijela i duha na svaku ponaosob. Odlucila sam ne opirati se niti jednoj i zahvaljivati se za svaku koju osjetim, a bilo je podjednako i nelagodnih, koliko i ugodnih.

To je svojevrsni eksperiment koji sam si poklonila, jer sam se zazeljela u potpunosti uvjeriti u moc vibracije nasih misli i osjecaja. Lako je procitati da mozemo zivjeti svoje snove ne cineci nista, osim osvjestavati emocije i usmjeravati ih u zeljenom pravcu. No, kada smo u prilici to prakticno uciniti, cesto se pokolebamo, jer se tesko izvuci iz obrasca da nesto moramo uciniti.

Iz tog razloga i meni odluka da ne radim nista nije bila ugodna, jer ako nista ne radim, nemam prihoda, a bez prihoda ne mogu pokrivati svoje zivotne troskove. Nemam niti ustedjevinu koja mi daje sigurnost i omogucuje da ne radim neko vrijeme. Uprkos strahu i nesigurnosti, te potpuno svjesna rizika na koji sam se odlucila, poklonila sam sebi vrijeme otkrivanja moci emocija i njihovih vibracija, te njihovom utjecaju na vanjske okolnosti mog zivota.

Krenulo je naravno „uzvodno“, jer kada se prepustimo prvo otpada kontrola, a tada se pojavljuju sve one emocije koje inace zelimo izbjeci. Naravno da pogadjate da one bas nisu ugodne i da im je zajednicki nazivnik strah. Strah od povratka bolesti, od umiranja u mukama, od nemogucnosti zaradjivanja za osnovne zivotne potrebe, … pa do osjecaja da je sve u mom zivotu promaseno, da sam se precijenila, da ne znam sto tocno zelim,… pa do samooptuzivanja za razlicite zivotne poteze,… Dozvolila sam svakoj toj emociji da me u potpunosti preplavi, osjecajuci da ja nisam ta emocija, niti da ona ima moc nada mnom. Promatrala sam reakcije svoga tijela na svaku pojedinu emociju, od grca u zelucu, stezanja u grlu, ukocenosti u rukama i nogama, ubrzanog lupanja srca, pojacanog znojenja, bolova u bubrezima,… bez otpora, bez potrebe da ista ucinim da ih se oslobodim. Moja jedina zadaca je bila da ih osvijestim i promatram, ne razmisljajuci o slijedecem koraku kojeg trebam uciniti da bih nesto promijenila.

Isprva su neugodne emocije bile brojne i sporo su klizile mojim mislima i tijelom. Sto je vrijeme vise prolazilo, bilo ih je sve manje i prolazile su kroz mene velikom brzinom. U jednom trenu sam shvatila da se vise niti ne bavim time da ih proglasim nelagodnim ili ugodnim, nego sam bila samo svjesna osjecaja da se osjecam odlicno, bez obzira koja emocija prolazi mojim tijelom. Potpuno sam bila svjesna svake, kao i cinjenice da je svaka prolazna, te da nema moc nadamnom, nego sam ja ta koja ju promatra onoliko koliko ju zelim promatrati.

Dani su prolazili a ja sam sve vise samo bila. Ovaj put ne Bojana onakvu kakvu poznajem, nego ona koju jos nisam dobro upoznala. Bojana bez imena. Dusa koja nema imena, ona koja samo postoji.

Sve se vise smijem, sve vise uzivam, a mnogo toga o cemu sam ranije mislila da je nemoguce brzo ostvariti, ostvaruje se inercijom.

Pocinjem raditi iduci tjedan i iako nista nisam ucinila da privucem klijente, moj se kalendar puni velikom brzinom. I ne samo to, puno se drugih stvari pokrenulo o kojima se gotovo i nisam usudjivala sanjati. Nisam ih ja pokrenula, dosle su same od sebe, lagano i bez ocekivanja. Svaka je izazvala cudjenje i jos vise prepustenosti i zadovoljstva.

Jedna od njih je da se nalazim u drustvu top 20 blogera na portalu Vecernjeg lista. Prije godinu dana nisam niti sanjala da pisem na blogosferi nekog portala, a danas se nalazim uz bok ljudi cijem peru i izricaju sam se dosada divila. Jedan od njih, koji nema toliko veze sa knjizevnim izricajem, ali ima sa izricajem duse, je i pater Linic. To je covjek koji je odigrao veliku ulogu na mom putu prema meni i mom povratku vjeri. Kada sam se razbolila prijateljica me odvela na duhovnu obnovu koju je pater vodio u Taboru. Tada sam bila osoba bez nade sa velikim potrebama. Svega 2 tjedna kasnije bila sam medijski eksponirana sa dovoljno novaca, potpore i nade da krenem na put svog ozdravljenja i novog zivota. Pisati na blogu uz rame sa paterom Linicem nije samo cast, nego i poseban znak za mene. Znak vjere i lakoce koju ona donosi.

Vjera je najbitnije sto imamo. Sve u sto vjerujemo se ostvaruje. O tome govori zakon dopustanja. Kada vjerujemo u ono sto zelimo i svoje misli i emocije uskladjujemo prema svojim zeljama, nema onoga sto necemo ostvariti. Tu ne treba ciniti nista, osim u svakom trenu biti svjestan svojih misli i emocija i promatrati svoje reakcije bez potrebe da se ucini nesto da se one sprijece. Time dozvoljavamo tijeku zivota da nas nosi u skladu sa nasim zeljama, bez otpora ili bilo kakvih radnji koje taj tijek samo usporavaju ili blokiraju.

Sama cinjenica da se nasa beskrajna dusa utjelovila u nasem ogranicenom tijelu je dovoljna za sretan i ispunjen zivot. Da ne ucinimo nista vise od toga, dovoljno je. Medjutim, odgaja nas se i uci da moramo djelovati. I tako mi djelujemo. I djelovanjem se udaljavamo od svog beskrajnog potencijala, od duse pune znanja i mogucnosti da nas vodi kroz vibracije. Djelovanjem nemamo vremena osluskivati vibracije i u skladu sa njima plivati nizvodno kroz struju zivota. Nizvodno se uvijek nalazi izvor, sve ono sto nam je potrebno. A tamo mozemo doci samo ako se prepustimo, ako ne djelujemo.

Ne kazem da ne treba uopce djelovati, nego da treba djelovati vodjen vibracijama duse. Tada je djelovanje zadovoljstvo, kao plivanje nizvodno. Sve drugo je otpor i plivanje uzvodno, daleko od izvora, daleko od onoga sto zelimo i prema cemu putujemo kao duse.

Ne morate kao ja isprobavati tijek i moc vibracija. Mozete mi vjerovati na rijec. Ili ne vjerovati. O vama ovisi. Ja vam jedino mogu reci da je to plivanje nizvodno, ta prepustenost zivotu da nam donosi ono sto zelimo i o cemu mastamo, predivnaaaaaa.